Nina Iris Bešlić: Umjetnost nije trgovina nego proizvodnja novih vrijednosti

Trinaestom samostalnom izložbom Cross dissolve II – Pretapanja Nina Iris Bešlić se nedavno predstavila splitskoj publici u Salonu Galić. Riječ je o složenom umjetničkom konceptu koji se bavi mnogim pitanjima relevantnim za današnje suvremeno društvo, kao što su odnos privatnog i javnog, status medija fotografije, policentričnost perspektiva, premreženost pogleda…

Ovo ti je trinaesta samostalna izložba u 12 godina staža akademske slikarice, čime si dokazala sposobnost preživljavanja na hrvatskoj likovnoj sceni, što nije nimalo lagan pothvat. Što te motiviralo da ustraješ?

Preživjeti na likovnoj sceni nije bilo lako, bilo je uspona, padova i odustajanja. Svaki put kad bih krenula nekim drugim smjerom, desio bi se zaokret i ja bih se opet našla u istoj situaciji, s kistom u ruci. Kasnije sam se prestala odupirati i prihvatila umjetničko odrastanje, sa svim onim što donosi i uzima. Impuls za kreacijom i stvaranje bio je jači od svih mojih pothvata kako život umjetnika učiniti lakšom opcijom. Razlog za neodustajanje ukazao bi se onog trenutka kada je rad bio gotov za prikazivanje. Sve vrijednosti i stavove koje ne mogu izreći riječima, utkala bih u rad, a on je na ovaj ili onaj način našao put do publike. Tada bih shvatila da je to jedini mogući put.

Iako si akademska slikarica, već od samih početaka,još od slikarskog ciklusa Tijelo u prostoru iz 2004., sputavala te dvodmenzionalnost slike. Izložba u Splitu je upravo primjer spoja tvog slikarskog početka i potrebe za izlaskom u prostor. Što te toliko intrigira u tom spoju?

Tijelo u prostoru, tijelo kao simbol bila je moja prva samostalna slikarska izložba i tada se u samom nazivu izložbe mogla naslutiti buduća preokupacija u mom umjetničkom stvaralaštvu. Već tad me je sputavala krutost dvodimenzionalne slike. Spoj unutarnjeg-vanjskog, otvorenog–zatvorenog, intimnog-javnog, (ne)vidljivih granica, odnos čovjeka i prostora koji ga okružuje u stalnoj interakciji, do danas su ostale neistražene i stalne teme mojih radova. Današnje slike koje susrećemo su ilustracije umjetnikovih misli, konglomerati misli i osjećaja. Fokus, kompozicija i perspektiva gube na svom značenju, to je ono što sam htjela izbjeći. Slika mora biti u isto vrijeme odgovorna i duhovita. Kao što me suprotnosti privlače u samoj tematici rada, tako je spoj ili granica dvodimenzionalne slike i slike u prostoru jednako zanimljiv i intrigantan. Potreba za izlaskom slike u prostor bila je rezultat spoznaje da dvodimenzionalnom plohom nisam mogla reći sve što me zaokuplja. Prostorna slika mi je omogućila prikazati ono nevidljivo, prostor između. Rekla bih da sam u ovom spoju izvukla što bi Englezi rekli best of both.

Kao objašnjenje koncepta rada Cross Dissolve – Transparentni prostori II, izloženom na ovogodišnjoj izložbi T-HT- a, rekla si da je riječ o „scenama intimnih međuljudskih odnosa koji polako odumiru u današnjem društvu“. Ciklusom u Salonu Galić si nastavila razrađivati taj koncept i nadogradila ga fotografijama nepoznatih ljudi u javnom prostoru. Misliš da postoji alternativa suvremenom poimanju ljudske interakcije?

Cross Dissolve – Transparentni prostori II je rad u potpunosti posvećen dijalogu i komunikaciji. Ponekad jednim radom ne mogu ispričati cijelu priču pa taj rad ima i svoj nastavak. Tako sam ciklusom u Galiću iz konkretno obiteljsko-privatnog izašla na ulicu. Promatrala sam ljude i fotografirala ih. Čak sam i ja tijekom stvaranja rada bila u strahu od (ne)dozvoljenog fotografiranja slučajnih prolaznika pa sam bila prerušena u turisticu. Ono što se dalo uočiti je „pristojna distanca“ između nepoznatih prolaznika. Dovoljno daleko i ne previše blizu. Jedni pored drugih prolaze ne uočavajući jedni druge. Tako sam u jednu kutiju pod nazivom „pogled otraga“ protagoniste – šetače smjestila leđima okrenutim prema promatraču scene. Nitko ne voli kad mu se okrenu leđa. Ta kutija doslovno opisuje bolest današnjeg društva. U tri kutije sam smjestila meni nepoznate ljude u interakciji sa svojim bližnjima. Upala sam (ne)pozvana u njihov privatni prostor komunikacije svojim objektivom, dajući si to za pravo jer dijelimo isti javni prostor. Javni prostori parkova, ulica, trgova su u biti prostori za mikro paralelne svjetove pojedinačnih privatnih (unutarnjih) prostora. Alternativa uvijek postoji, samo često nije vidljiva. Jako je teško prikazati neopipljive stvari oko nas ili osvijestiti trenutak. Stoga sam pokušala postavkom rada i prezentacijom djelovati na promatrača. Pogledom kroz mali okrugli otvor željela sam zadržati promatrača u jednom trenutku, da mu se pogled fokusira par minuta na onu stvarnosti koju ne vidi oko sebe. Simetrične su mreže unutar kutija, simetričan je otvor na kutijama, a ista simetrija se ponavlja i u postavci radova u galeriji. Simetrija-kompozicijsko načelo s najmanje dinamike trebala bi umiriti promatrača i usmjeriti mu fokus, a to je ono što nedostaje ovom društvu. Unutarnji mir. Pa se vratimo na alternativu, možda za početak popričati s neznancem na autobusnoj stranici ili pokušati promatrati stvarnost kao da je po prvi put gledamo…

Kao i većina umjetnika danas, radiš na nekoliko frontova: održavaš likovno-terapeutske radionice, baviš se dizajnom odjeće i modnih dodataka od recikliranog materijala s povremenim izletom u scenografiju, ilustraciju…Kako si se počela baviti reciklažnim dizajnom koji je prerastao u tvoj brend Recycle&Wear? Kako je ta ekološko-umjetnička priča prošla na tržištu?

Recycle&Wear ( 2011.) je priča koja je rođena na osobnoj i umjetničkoj prekretnici. U sebi je sadržavala umjetničku ekspresiju i ljubav prema prirodi kroz principe recikliranja. Obradi materijala isključivo sam pristupala kao umjetnik, vrlo ekspresivno, ne znajući u kojem smjeru će cijela priča završiti. Plakati koje sam donacijom dobila su isključivo reklamirali trgovačke centre, a sam čin rezanja njihovih plakata za mene je bio dokidanje njihove potrošačke propagande. Tu se uplelo i iskustvo rada sa socijalno isključenim skupinama ljudi koji su me naučili da je sve podložno promjeni pa čak i naučene navike i preuzeti odgojni obrasci. Stoga se isprva rodila ideja recycle and be aware, ali sam taj naziv preoblikovala u recycle and wear, ostavljajući mogućnost šire interpretacije. R&W je jako dobro prihvaćen. Kupcima se najviše sviđa priča koja stoji iza toga, umjetnička ekspresija možda više od same ideje da nose unikat na sebi. Iako reciklaža sve više postaje svjesni organizam suvremenog društva, pogotovo u razvijenim zemljama, rekla bih da naše društvo malo kaska za ostatkom svijeta. Za sada se samo možemo osloniti na svijest i volju pojedinca koliko sam želi doprinijeti očuvanju okoliša i zajednice.

Misliš li da činjenica da ne robuješ jednom stilu ni tehnici otežava tvoju poziciju na suvremenom tržištu umjetnina, budući da te teško „ukalupiti“, a time i „marketinški lansirati“ kao umjetnički brend?

Slažem se s tom izjavom u potpunosti jer sam je osjetila na svojim leđima. Ladice su velika zamka za umjetnike. Svaki umjetnik mora biti odgovoran prema svom radu, odgovoran prema sebi i društvu. Nažalost, društvo nije dovoljno zrelo za prihvaćanje umjetničke struke kao jednog ozbiljnog i sustavnog rada pa umjetnik pod težinom života odustaje i postaje rob društva, potpuno paraliziran. Tako umjetnici lagano padaju u zamku ladica zbog tzv. „vidljivosti“ u društvu (sceni) u kojem su granice privatnog i javnog izbrisane, što je samo po sebi kontradiktorno. Društvo ne podupire procesualan i temeljit razvoj pa je umjetnik primoran prihvaćati opcije koje ne želi, kopirati samoga sebe da bi dokazao publici svoju dosljednost i osigurao sebi egzistenciju. Takvim pristupom ne mijenjamo društvo u kojem živimo, već nosimo njegovo breme i ponavljamo iste greške. A upravo vrijeme u kojem živimo (globalizacija) kao nikad prije nam omogućava neograničenu slobodu, na žalost, stari obrasci ponašanja u društvu ne dozvoljavaju taj odmak i onda zapadamo u tu problematiku. Ima umjetničkih timova i grupa koji se sustavno bore svojim radom protiv jednostranosti, ali još uvijek su iznimke ne i pravilo. Umjetnost nije trgovina, umjetnici ne trguju, oni stvaraju nove vrijednosti. Za stvaranje nove vrijednosti treba proći kroz razvojni proces koji ponekad traje godinama. Umjetnost nije samo artefakt-materijalni proizvod, umjetnička produkcija je, sve ono što je prije nastajalo da bi nastao taj artefakt, a da ne spominjem umjetničku produkciju, koja je samo proces. Iz osobnog iskustva mogu reći da je težak put, ali sladak okusom.

S kojim si institucijama do sada imala najbolju suradnju i zašto? Kako bi se taj odnos umjetnika i relevantnih institucija u Hrvatskoj još mogao unaprijediti? Što tebi osobno oduzima najviše energije?

Mogu reći da sam imala kvalitetne suradnje s većinom galerija i muzeja. Ukratko ću samo navesti neke koji su mi ostali u izrazito pozitivnom sjećanju: Galerija Nano, Galerija Događanja, Galerija Greta, Muzej Vitturi i Salon Galić. Ostale suradnje su isto bile dobre, ali mi se kod ovih najviše svidio pristup radu, dosljednost, organiziranost, komunikacija s umjetnikom… Rekla bih da je odnos umjetnik-galerija timski rad, jedni bez drugih ne možemo i zato bi trebalo više raditi na toj suradnji. Ima puno problema u kulturi od financiranja pa nadalje, ali o tome mediji i portali za kulturu bruje već godinama pa se neću ponavljati. Radi se o ozbiljnom i slojevitom poslu koje društvo još uvijek ne prihvaća kao takvo. Tu postoji i problem financiranja i sponzoriranja. Većina naših galerija i muzeja su javne institucije. Budućnost je u suradnji i timskom radu što više različitih profesionalaca. U suradnjama mi najviše oduzima energije loš dijalog ili nepostojanje dijaloga, nedostatak empatije i nefleksibilnost suradnika, lijenost, nesistematičnost, nedostatak bontona, neznanje…

Koje izložbe i projekte planiraš u budućnosti?

Imam dosta planova, ali sam malo ubacila u nižu brzinu jer su mi protekle tri godine bile vrlo naporne i turbulentne. Za kraj godine ostaje mi još jedna izložba u Karlovcu u Galeriji Zilik, koja će biti spoj vizualne umjetnosti i poezije. Radim i na novim projektima koje planiram tek za 2018., a tu je još i projekt R&W s kojim bih htjela prijeći na višu razinu.

Anita Kojundžić Smolčić