Fotografirao umiruće prije i neposredno nakon smrti

Crno-bijeli portreti kliničko je suočavanje s nepoznatim, a fotografije su uparene s ispovijestima preminulih netom prije njihove smrti, u kojima je evidentno da se svaka osoba na svoj način nosi sa neizbježnim.

Schels i njegova partnerica Beat Lakotta prilazili su individualcima u hospicijima u Berlinu i Hamburgu, iznenađeni što ih je samo nekoliko njih odbilo. Dvojac je bio na konstantnom oprezu, ponekad su usred noći morali trčati do hospicija kako bi uspjeli fotografirati prije dolaska pogrebnika. Iako emocionalno iscrpljujuć, Schels je shvatio je njegov projekt postao važan epitaf ljudima prije njihove smrti. Kako se njihove obitelji i prijatelji nisu mogli nositi s neizbježnom istinom, neizlječivo bolesni pacijenti često su se osjećali potpuno izolirano.

“Baš dobro što radite ovo”, rekao je Schelsu jedan od umirućih. “Nitko me drugi ne sluša, nitko ne želi znati čuti ili znati kako je to zbilja.”

Schels više nije prestravljen smrti i sada izbjegavanje ove teme smatra ozbiljnim problemom u modernom društvu. “Život prije smrti” pokušaj je suočavanja s našim najvećim strahovima, promatranje onih kojima se bliži kraj u humanijem svjetlu. Suočeni sa smrću, prestajemo se pretvarati. “Sve što nije istinski odbačeno je sa strane. Tada ste najiskreniji nego ikad prije”, zaključuje Schels.

Ime: Jan Andersen
Dob: 27
Rođen: 21. veljače 1978. godine
Preminuo: 14. lipnja 2005. godine u hospiciju Leuchtfeuer u Hamburgu

Jan Andersen imao je 19 godina kada je otkrio da je HIV pozitivan. Na svoj 27. rođendan saznao je da mu nije ostalo mnogo vremena: rak, vrlo rijetke vrste, potaknuo je HIV infekciju. Nije se žalio. Upustio se u kratku, ali žestoku borbu – a onda je prihvatio svoju sudbinu. prijatelji su mu pomogli da personalizira bolničku sobu. Tražio je od Iris, svoje medicinske sestre, da mu precizno objasni što će se dogoditi kada umre. Kada je žena u sobi do njegove preminula, otišao ju je pogledati. Pogledavši je, umirio je svoje strahove. Rekao je da se ne boji smrti.

“Još si tu?”, rekao je, zbunjen, svojoj majci one noći kada je umro. “Nisi u jako dobrom stanju”, odgovorila mu je. “Mislila sam da je bolje da ostanem.

U posljednjim trenucima, i najmanji fizički kontakt u njegovom je tijelu izazivao intenzivnu bol. Želio je da ga drži u svojim rukama do posljednjeg trenutka. “Drago mi je što si ostala”.

Ime: Elmira Sang Bastian
Dob: 17 mjeseci
Rođena: 18. listopada 2002. godine
Preminula: 23. ožujka 2004. godine u roditeljskom domu

Tumor je vjerojatno već bio prisutan kada se Elmira rodila. Sada joj zauzima gotovo polovicu mozga. “Ne možemo spasiti vašu kćerkicu”, kazao je liječnik Elmirinoj majci. Elmira ima sestru blizanku. Ona je zdrava. Njihova majka, Fatemeh Hakami, odbija odustati od nadanja: kako ju je Bog mogao blagosloviti s dvoje djece, samo kako bi joj jedno sada mogao oduzeti? Zasigurno je Bog jedini koji odlučuje hoćemo li nastaviti disati ili ne?

Jednog sunčanog dana, Elmira je prestala disati. “Barem je živjela”, kaže njezina majka. Iz komode uzima malenu, bijelu haljinicu, Elmirinu posmrtnu odjeću. Njezini roditelji zatim čitaju Ya Sin – 36. poglavlje Kurana koje opisuje uskrsnuće mrtvih.

Ime: Klara Behrens
Dob: 83
Rođena: 2. prosinca 1920.
Preminula: 3. ožujka 2004. godine u hospiciju Sinus u Hamburgu

Klara Behrens svjesna je da joj nije ostalo još mnogo vremena. “Ponekad se još uvijek nadam da će mi biti bolje”, kaže. “Ali kada osjećam veliku mučninu, više mi se ne živi. A tek sam si kupila novi frižider! Da sam barem znala…”

Posljednji je dan veljače, sunce sia, prvi zumbuli cvatu u dvorištu. “Ono što zbilja želim napraviti je izići van, dolje do rijeke Elbe. Sjesti na kamenu klupu i umočiti noge u vodu. To smo uobičavali raditi dok smo bili djeca, kada smo tražili drva dolje pored rijeke. Kada bih se mogla vratiti, sve bih napravila drugačije, ne bih skupljala nikakva drva. Pitam se je li moguće u životu dobiti drugu priliku? Ne mislim da je. Naposljetku, vjerujemo samo ono što možemo vidjeti, a možemo vidjeti samo ono što postoji. Ne bojim se smrti. Bit ću samo jedna od milijun, milijardu zrnaca pijeska u pustinji. Jedino što me plaši je proces umiranja. Jednostavno ne znate što se točno događa.”

Ime: Wolfgang Kotzahn
Dob: 57
Rođen: 19. siječnja 1947. godine
Preminuo: 4. veljače 2004. godine u hospiciju Leuchtfeuer u Hamburgu

Tulipani jarkih boja osvježavaju noćni ormarić. Medicinska je sestra pripremila šampanjac i kolače. Danas je rođendan Wolfganga Kotzahna. “Danas ću navršiti 57. godina. Nikada nisam zamišljao kako će to biti kada ostarim, niti sam ikad mislio da ću umrijeti dok sam još mlad. Ali smrt ne pita za godine.”

Šest mjeseci ranije povučeno računovođa bio je zapanjen zbog dijagnoze: karcinom bronha, neoperabilni. “Bio je to pravi šok. Nikad nisam razmišljao o smrti, samo o životu.Čudim se što sam se s tim pomirio relativno lako. Sada ležim ovdje i čekam da umrem. Ali uživam u svakom danu kojeg preživim, živim život punim plućima. Nikada prije nisam obraćao pozornost na oblake. Sada promatram svijet iz potpuno druge perspektive: svaki oblak van mog prozora, svaki cvijet u vazi. Odjednom je sve važno.”

Ime: Maria Hai-Anh Tuyet Cao
Dob: 52
Rođena: 26. kolovoza 1951. godine
Preminula: 15. veljače 2004. godine u hospiciju Leuchtfeuer u Hamburgu

Iskustvo umiranja Marie Hai-Anh Tuyet Cao nesumnjivo bi u mnogočemu bilo drugačije da nije prigrlila učenja vrhovne svećenice Ching Hai. Svećenica tvrdi: ‘Sve što je iznad ovog svijeta bolje je od ovog svijeta.Bolje je od svega što možemo i ne možemo zamisliti.”

Gospođa Cao oko svog vrata nosi portret Svećenice. Pod njezinim vodstvom već je posjetila zagrobni život meditacijom. Njezin poziv tom svijetu ne može biti daleko: plućne alveole joj otkazuju. Unatoč tome, doima se vedrom i veselom. “Smrt nije ništa. Prihvaćam smrt. Nije vječna. Nakon, kada upoznamo Boga, postajemo prelijepi. Na ovaj svijet se vraćamo samo ako smo jako privrženi drugom ljudskom biću u posljednjim trenucima”, kaže gospođa Cao. Za ovaj trenutak se priprema svakog dana. U trenutku svoje smrti želi postići osjećaj potpune odvojenosti od svega ovozemaljskog.

Ime: Heiner Schmitz
Dob: 52
Rođen: 26. studenog 1951. godine
Preminuo: 14. prosinca 2003. godine u hospiciju Leuchtfeuer u Hamburgu

Heiner Schmitz vidio je zahvaćeno područje na MRI snimkama svog mozga. Odmah mu je bilo jasno da mu nije ostalo još mnogo vremena. Schmitz govori brzo, veoma je uglađen i artikuliran, domišljat je, ali ne bez dubine. Radi u oglašavanju. Njegovi prijatelji ne žele da bude tužan. Nastoje njegove misli zaokupiti drugim stvarima. U hospiciju s njim gledaju utakmice, kao što su prije uobičavali. Pivo, cigarete, mala zabava u sobi. Cure iz reklamne agencije donose mu cvijeće. Mnogi od njih dolaze u parovima jer ne žele biti sami u sobi s njim. O čemu razgovarati s nekim tko je osuđen na umiranje? Neki mu od njih na odlasku čak požele brz oporavak. “Nadam se da ćeš se što prije oporaviti, frende!”

“Nitko me ne pita kako se ja osjećam”, kaže Heiner Schmitz. “To je zbog toga što su svi nasmrt preplašeni. Živcira me što se očajnički trude izbjegavati tu temu, pričaju o svemu samo ne o tome. Zar ne shvaćaju? Umrijet ću! Samo o tome razmišljam svake sekunde koju provedem sam.”

Ime: Waltraud Bening
Dob: 80
Rođena: 29. svibnja 1922. godine
Preminula: 26. siječnja 2003. godine u hospiciju Ricam u Berlinu

Kad njezino vrijeme dođe, Waltraud Bening predosjećat će da je to taj trenutak: mora dozvati svog supruga da odmah dođe pored nje, inače će biti prekasno. Odgađa ovaj susret sve do posljednjeg trenutka. Radije bi umrla kod kuće, ali njezin suprug ne misli da se s time može nositi. Bila je povrijeđena. Osjećala je da nema potrebe da on uopće dolazi u hospicij. “Oduvijek je bio tiranin. Nikad mu se nisam mogla suprotstaviti”, kaže gospođa Bening. Uzruja se samo kad pomisli na to.

Gospođa Bening provela je tri tjedna sjedeći na krevetu, na četiri naslagana popluna, baš poput Princeze na zrnu graška. Pije šampanjac iz minijaturnih bolničkih čašica i sretna je što je zabavljaju njezina djeca i što zbija šale s bolničarima. Jednog dana postala je nemirna i uplakana. “Želim da moj suprug dođe”, rekla je, Ubrzo nakon,on je sjedio pored njezinog kreveta, Nakon njihovog posljednjeg razgovora, čija je tema ostala tajna, gospođa Bening prestala je piti: idućeg dana je mirno umrla.

Ime: Michael Föge
Dob: 50
Rođen: 15. lipnja 1952. godine
Preminuo: 12. veljače 2003. godine u hospiciju Ricam u Berlinu

Michael Föge, visok, atletski građen i elokventan, bio je imenovan prvim berlinskim povjerenikom biciklista. Bio je sretan. Stotine gostiju okupilo se na proslavi njegovog pedesetog rođendana. Ubrzo nakon, nije mogao zapamtiti vlastite riječi dok je držao govor. Liječnici su otkrili tumor na mozgu. U samo nekoliko mjeseci tumor je uništio njegov centar za govor, paralizirao njegovu desnu ruku i desnu stranu njegovog lica. U hospiciju, dan za danom, Föge postaje sve pospaniji. Jednog se dana neće probuditi.

Dok je Michael Föge imao moć govora, nikad nije govorio o svojim osjećajima ili unutarnjim razmišljanjima. Sada to više ionako ne može. “Pitam se što mu se događa u glavi”, kaže njegova supruga.

Ime: Elly Genthe
Dob: 83
Rođena: 4. kolovoza 1919. godine
Preminula: 11. siječnja 2003. godine u hospiciju Ricam u Berlinu

Tijekom svog života Elly Genthe bila je snažna, izdržljiva žena. Uvijek se uspijevala brinuti za sebe. Često je govorila kako bi radije umrla nego ne bila u stanju brinuti se za sebe. To vrijeme sada je došlo i ona ostaje neustrašiva. Puna hvale za hospicij i kvalitetu usluge koju tamo prima, nada se da će smrt nastupiti brzo.

Nekoliko dana kasnije osjeća da joj ponestaje snage. Odjednom grabi ruku svoje unuke: “Nemoj ići! Gušim se!” Moli bolničare: “Molim vas, učinite da dišem!” Elly Genthe treba morfij – drogu koja se izlučuje putem bubrega – ali s obzirom da su joj bubrezi zahvaćeni rakom, razina morfija u njezinom tijelu varira: ponekad spava cijeli dan, ponekad vidi minijaturne čovječuljke koji izlaze iz lončanice s cvijećem – dolaze je ubiti. “Izbavite me odavde!”, šapće čim je netko u tim trenucima primi za ruku. “Moje srce će prestati kucati ako ostanem ovdje. Ovo je hitan slučaj! Ne želim umrijeti!”

Ime: Michael Lauermann
Dob: 56
Rođen: 19. kolovoza 1946.godine
Preminuo: 14. siječnja 2003. godine u hospiciju Ricam u Berlinu

Michael Lauermann bio je menadžer. Radoholičar. Jednog dana samo se srušio. U bolnici su mu rekli: “Tumor na mozgu, neoperabilan.” To je bilo prije šest tjedana.

Lauermann ne želi razgovarati o smrti, radije bi pričao o svom životu. Kako je uspio pobjeći iz uskih okvira rodne mu Švapske i otići u Pariz. Studirao je u Sorbonni. Baudelaire, ulični nemiri, revolucije, žene. “Zbilja sam volio život. Sada je gotovo. Ne strahujem od onog što dolazi.” Nitko ne stoji pored njega, to je njegov izbor. Njegovo sadašnje stanje nije odraz njegovog života. Ali nema žaljenja. Čak crpi određeno zadovoljstvo iz ove uznapredovale faze njegove bolesti. Osjeća se slobodno i lagano, kao da se nalazi u nekakvom bestežinskom stanju. Ne boli ga. “Uskoro ću umrijeti.”

Tri dana kasnije svijeća gori ispred vrata njegove sobe. To je pokazatelj da je preminuo.

KH
Foto: Walter Schels