U godini domaćih i svjetskih, ponajprije političkih prevrata, zagrebačka su kazališta bila nevjerojatno distancirana od društvene stvarnosti i vlastite publike. Nedostajalo im je maštovitosti, hrabrosti i odvažnosti. Vladali su – trivijalizacija i PR. Primjerice, njujorška je scena prema Benu Brantleyju pokazala iznimnu hrabrost da se u formi mjuzikla, velikoga hita Hamilton poštuju društvene raznolikosti – iako postoje oprečna mišljenja.

Credo njujorških kazališta u 2016. bio je: pozornost treba biti plaćena. O tome je u ovome razgovoru za Arteist govorila Annie Dorsen, prilikom svog gostovanja u Zagrebu. Slušalo se o rasi, seksualnosti, demonizaciji drugih i predsjedničkim izborima. U Velikoj Britaniji, pak, 2016. je prema Michaelu Billingtonu i Lyn Gardner bila godina dramskih spisateljica.

O čemu smo mi govorili? Naoko o svemu i ničemu – ljudima iz uvjetno rečeno svakodnevice (HNK Zagreb), lokalizmima (HNK Osijek), klasicima i terorizmu (Gavella), užasima rata, kreditima i autorskim pravima (ZKM), bolesti i političkoj korektnosti (&TD) i različitim spektrima emocija (izvaninstitucionalna kazališta). U tematskoj kakofoniji teško je bilo razbrati sustavniju i promišljeniju viziju repertoara koja dakako ne bi mogla promijeniti društvene realije, ali bi mogla pružiti više umjetničke dosege i kompleksnije društvene okvire onkraj ustaljenih matrica.

Zagreb – centar

U Zagrebu su takve kriterije ispunile dvije predstave domaćih dramskih spisateljica, povratnica na hrvatske pozornice – Tene Štivičić i Nine Mitrović.

Bez obzira na to što se o Trima zimama pisalo mnogo, ne tako rijetko i negativno, ipak je riječ o iznimnome dramskome tekstu kojem ni različita redateljska rješenja ne mogu naštetiti toliko da predstava bude ispodprosječna.

S duge strane, Nine Mitrović nije bilo na hrvatskim pozornicama pet godina. I onda se vratila s iznimno jednostavnom i senzibiliziranom intimističkom tragikomedijom o životu, prolaznome, ali neupitno vrijednome daru. Tri zime obuhvaćaju različite slojeve aktivističkoga i ženskoga angažmana u povijesnim silnicama koje traži veliki scenski prostor, Kako život obuhvaća širi sloj društva i zahtijeva intimni prostor. U potpunosti različite predstave i poetike, no jednakovrijedne u realnim prikazima tjeskobnih, ali svakako ne i turobnih, stanja današnje egzistencije.

Najbolji zagrebačkim festivalom u 2016. iznenađujuće su 40. Dani satire u Kerempuhu sa solidno politički hrabrim repertoarom. Mađarsko gostovanje s predstavom u režiji Béle Pintéra, Naše tajne pomalo je zasjenilo ostale dubokom studijom ljudskih slabosti kojima manipulira mađarska tajna policija za vrijeme komunizma. Slabosti su prikazane preko narodnih običaja i melodije, prostodušnošću koja ubija i skamenjuje. Na sličnom su dramaturškome tragu trebale biti Priče iz bečke šume u Gavelli.

Preko granice, Borštnikovi susreti

U blizini ljubljanskoga željezničkog kolodvora pogledajte izvrsnu studentsku produkciju Triju sestara (Zavod Margareta Scwarzwald & UL AGRFT). Poremećenu tradicionalnu usustavljenost dijaloškoga govora Čehov zamjenjuje kratkim, usputnim iskazima ili pak dužim monološkim ulomcima ekonomičnog, jasnoga jezika lišena patetike, a oblikovana s toliko profinjene ironije. Njegovo dramsko pismo paradoksalno čini živim ta stalna prijetnja neizbježne tame koja se nadvija nad plemićki, sretni, ali i sjetni modus vivendi. Stoga autorica preradbe Maša Kink ne iskušava ništa veliko ni pretenciozno. Usporedno se vodi više razgovora, zbivanja su istodobna, kao u svakodnevici uostalom, te biramo koji ćemo razgovor slušati, kojem zbivanju prisustvovati. Kostimografija je skromna, scenografija autentična. Glazba nekad dolazi iz iPhonea, a nekad iz čaše, gitare, glasa i violine. Promjene se ne žele. Prevladava posvemašnja opuštenost i melankolija, koju prekida povremeno seljenje s glumcima iz jedne prostorije i drugu. U osuvremenjivanju Čehova ništa nije izgubljeno. Likovi su delikatni i komplicirani, privlačni i zaigrani, tako bliski i odviše ljudski bez kostima i tereta godina mladih glumaca.

SLG Celje postavilo je iznimnu Rozu Bernd u režiji Mateje Koležnik. Riječ je o ansambl predstavi začudne uigranosti i emocije s naturalističkim elementima koja progovara o bolnoj temi čedomorstva. Iako napisana početkom 20. stoljeća, kada je ujedno i zadnji put izvedena u Zagrebu i Osijeku, nevjerojatno korespondira s današnjim vremenom emocionalne zatvorenosti, šutnje i malograđanskoga mentaliteta.

Osijek – periferija

Onkraj filozofskih misli, kriju se spektakli, trivijalizacija i PR. Najdojmljivije prikazani u prvoj ovosezonskoj premijeri osječkoga HNK-a, Vitezu slavonske ravni. Nije to savršeno precizna ni dosljedna adaptacija Zagorkina romana, često je na rubu dobroga ukusa, a i s ponekim manama. No njezini su ironijski, parodijski i humoristični slojevi neophodni društvu koje najteže podnosi šale na vlastiti račun.

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.