“Teror tolerancije” Mirana Kurspahića – teror verbalnog ekshibicionizma

Svaki bi pohvalan komentar ionako mogao biti shvaćen kao zloba, s obzirom na naslov izvedbe. (Anatolij Kudrajavcev, Gledalac sa zadatkom, 1983.)
Trenutačna politička i društvena stvarnost u kazališnome repertoaru glavne struje rijetko propušta drukčije glasove od onih zadanih uvriježenim matricama, stoga je Teror tolerancije redatelja i autora dramskoga teksta Mirana Kurspahića u Teatru &TD obećavao mnogo. Tako se barem činilo u prvi mah pogledom na programsku knjižicu – od ugrozbe slobode govora do pritiska političke korektnosti s čitavim setom vrijednosti i uvjerenja koja bismo trebali slijediti.

No, autorima ponekad svašta pada na um. Ideja propitivanja nametnutog uzajamnog poštovanja kategoričkom cenzurom činila se dosjetljivom na razini najave predstave, no kad se zagreblo ispod površine, ostalo je premalo razloga da bih mogla ustvrditi kako je riječ o ozbiljnom i promišljenom komadu koji će nas navesti na kritičko promišljanje, ono koje se nadmoćno suprotstavlja predrasudama nagomilanih stoljećima, a nije sažeto u citatima Ayn Rand na projekcijskome platnu. Obuzetost razbarušenim vremenima ipak zahtijeva nešto više od mutnih umovanja, privlačnih određenom dijelu publike naviknutom na nedostatak rafinirane psihologije likova i pedantne režije.

Predstava je podijeljena u dva plana i skučena scenografijom crvenih zastora Nine Mije Čikeš. U prvome se dijelu izlažu program i ciljevi političke stranke Istina, a u drugome izvode cinički monolozi likova Johna Galliana (Miran Kurspahić), Caitlyn Jenner (Sven Jakir), Brigitte Bardot (Iskra Jirsak) i Viktora Orbana (Csilla Barath Bastaić). Istina predstavlja idealni model posvemašnje inkluzije koji se uvijenim govorom i gestama pretvara u grotesku te dramaturški ne pruža ništa više od nekih novinskih tekstova ili ponekog statusa na društvenim mrežama. Dinamiku ciničkoga političkog pamfletizma remeti Domagoj Janković kao antijunak ceremonije, netolerantni zakutak uma.

Monološki se dio svodi na višejezične glumačke iskaze, koji su u duhu čitavog komada u čudnom i neugodnom nesporazumu s nepostojećom dramaturškom cjelinom. Prisutna je forsiranost i umjetno psihološko kontrastiranje praćeno više bučnom ekspresijom, a manje sugestivnošću. To ne iznenađuje s obzirom na nedostatak dramske vizije koja bi u suprotnom predstavu u cjelini uzdignula iznad skeča i pomodnoga društvenog fatalizma. Kurspahićevi autorski projekti posjeduju vrlinu da o ozbiljnim temama progovaraju na opušten, neposredan i humoran način, stoga ostaje žal što su se u Teroru tolerancije izgubili u ekshibicionističkome verbalizmu.

Anđela Vidović