Čiovo. Ljeto. Raj.

Tu sam već danima i ne pada mi na pamet nazad u Grad. Čak mi ne pada teško ni što je nedjelja kad je kroz kuću nervoza oko mrlje na dundovoj košulji, rođakovih neopeglanih gaća…

– Nemamo sitnog za lemozinu. Kako se nisi sjetio razmijenit jučer, a napomenula sam te deset puta?! Vjera, Vjera nemoj da ti dođem gore! Ne siđeš li za minut… – dere se tetka kroz kuću, dozivajući rodicu koja još nije navukla misnu haljinu.

– Nikola, mogo si se i počešljat, a ne s tim čupavim busenom pred Boga! – kori dundo rođaka.

Jedino baba, spremna već odavno, mirno sjedi, šuti i čeka.

I ajde, nekako se napokon sastavimo i utrpamo u dundovoga fiću. Nas šest! Šutimo sve do ispred crkve. Baba jer ona tako skrušeno i spokojno svetkuje Dan Gospodnji od rane zore, ma u cijelosti, a naročito tu uru pripreme za bliski susret. Dundo i tetka jer su se istrošili u predmisnoj nervozi. A nas troje djece – jer znamo da ako pisnemo, nadrljali smo. Samo se povremeno pogurnemo laktom, grizemo usta da ne prasnemo od smijeha… Onog što ti dođe baš jer ti ne bi smio doć. Ko u razredu. Ili još gore – na sprovodu.

Voljela sam, ma volim i danas, te seoske rituale: misa, pa iza mise šetnja po rivi. Odrasli kava, djeca sladoled. Iza crkve bila je ta livada na kojoj bi moj rođak s ekipom igrao nogomet. Mi ženske smo navijale. Smijale se kad bi netko falio gol na po metra od prazne bare. Ili se stropošto iz čista mira.

Ta livada – čiovska marakana – bila je tik uz fratrov đardin, a u fratrovom đardinu rasla su stabla naranača. Onako valjda žednima nakon nogometa, a nigdje u blizini nije bilo špine za napit se vode, dječacima je dobro došlo par naranača koje su pale sa stabla s onih grana koje su stršale preko zida fratrovog đardina. A nisu se ruvinale. I ja i rodica smo pojele po koju krišku.

Fratar je taman otvorio kapiju đardina, biće se uputio u koga na objed, jer takvi su običaji tamo: svaka nedjelja – druga kuća. I ugledao kako djeca jedu naranče.

– Sram vas bilo! Kradete, i to na svetu nedeju! Da vam se prst, da igrate tu fino loptu, a vi uzmete ruku – penjete se i kradete naranče! Jeste čitali vi Bibliju, a? Znate li vi da su se za krađu ruke prije sjekle?! A danas – nikom ništa! Zato i jeste takvi! Lupeži!

– Skupili smo ih s poda, nismo ih brali – uzalud su se pokušali opravdati. On je krenuo svojim putem, doviknuvši još – “Platit ćete za ovo, ja vam kažem!”…

Mi smo se opet potrpali, šestero nas, u dundovog fiću, došli doma onako izigrani, pregladnjeli, fino objedovali, pa malo prilegli iza objeda (u ovoj familiji se znaju regule!), pa izapodne pošli na more, iskupali se, putem doma popeli se na ničije stablo divljih kruškica i najeli se… Dan iz snova.

Taman dok je tetka spravljala večeru, rodica i ja igrale se barbika u njenoj sobi, a rođak slušao neku muziku u svojoj sobi – netko je zakucao na vrata. Strčale smo rodica i ja na vrh skala da vidimo ko je u te ure. Fratar.

Čule smo svaku možda petu riječ, ali smo uspjele razabrat da se spominje rođaka i krađu naranača i kaznu. Dundo ga je uveo u kuću, tetka stavila pred njega demižanu i krenuo je monolog.

– Šibica se savija dok je malena. Danas naranča, sutra ko zna što. Trebaš ga kaznit!

Iduća scena – dundo Pero teškim korakom i ozbiljnog izraza lica penje se uza skale s debelim smeđim kaišem u rukama. Onim što je, upamtila sam, ujutro opojasavao misne gaće. Skale škripe. Ulazi rođaku u sobu bez kucanja.

– Skidaj gaće!

– Zašto? Šta sam napravio?

– Skidaj gaće kad sam reko! Ti ćeš nas sramotit po selu da se crvenimo pred narodom, fratrom i pred Bogom. Naranče krast. Evo ti naranče! – odzvanjali su udarci, a u mojoj glavi jutrošnja priča s mise o bičevanju.

Mene moji nikad nisu tukli i skamenila sam se od šoka da moj dobri dundo doslovno bičuje mog dobrog rođaka. Kad je bičevanje završilo rodica me povukla u njenu sobu i rekla da bolje da šutimo i tu se igramo. Nisam se mogla igrat. Ništa više nisam mogla. A jedno sam morala.

Sišla sam niza skale pazeći da ne čuju, a drvene su bile i stare stvarno ne znam koliko sam se dugo i na prstima morala skalavat da se ne čuje škripa… Morala sam proćirit. Vidjet izraz lica tog zlotvora zbog kojeg je moj nadraži rođak kojeg sam voljela ko brata, gladan i do krvi izudaran. Meni je moj rođak tu noć bio Isus, dundo Juda, a fratar Poncije Pilat. A ja sam se osjećala kao neki Šimun u toj priči – sigurno ne bi mogla pomoć, ništa promijenit, zaustavit neizbježno, ali grizla me savjest što od straha za sebe nisam ni pokušala.

Vrata su bila odškrinuta i provirila sam. Tetka se rastrčala oko fratra s pliticama, dundo mu je ponizno ustupio svoje mjesto na čelu stola i ponizno klimao glavom s jednim, učinilo mi se tad, grčem u licu. U tom ujednačenom beznačajnom klimanju osjećala sam nervozu krivnje. Ipak, izudarao je sina kaišem po goloj guzici zbog pojedene naranče. Ostavio ga gladnim. Ponizio ga. Da udovolji božjem poslaniku i glasniku. Debelom fratru koji je upravo s trpeze grabio tko zna koji po redu komad odojka. A niz dupli podbradak cijedila mu se masnoća od sočnog, freško priklanog praseta.

– Batina je, Pero moj dobri, iz raja izašla, vjeruj ti meni! – zaključio je fratar i iskapio čašu dundovog domaćeg crnog vina. I brže bolje prigrabio demižanu da natoči još.

– Dabogda ti zapelo to prase u grlu i dabogda se udavio! Dabogda crko! – vrištala sam u sebi više ni ne pazeći da me ne čuju dok trčim uza škripeće skale.

– Je li ono mala Sandrina? Biće gladna?! Dođi dušo večerat! Ima krasnog mesa i patata. Pečeno baš kako voliš – dozivala me tetka.

Nisam se odazvala. Zabila sam glavu u kušin i bijesna na dunda, tetku, babu koja samo sjedi i vazda šuti, fratra i Boga – zaspala sam u suzama. Ujutro sam zvala tatu da dođe po mene. Da me vodi doma.

Jedino sam se putem doma u autu pitala ima li kakve veze to što je baš od svih dječaka koji su jeli fratrove naranče fratar odabrao kaznit baš mog rođaka s tim što je baš dan prije dundo zaklao prasca i hvalio se po selu kako je praćetina bolja nego ikad, za prste lizat.

Ivana Mijić Vulinović

 

O autorici: Ivana Mijić Vulinović rođena je 1981. u Dubrovniku. Magistrica je prava, uskoro doktorica međunarodnog prava, s paralelnim stažem u medijima (kao novinarka, voditeljica, urednica). Trenutno se njezine kolumne mogu čitati na web stranicama Women in Adria.

*Arteistov natječaj za kratku priču, nakon dulje stanke, ponovo je aktivan i pričom “Fratrove naranče” ulazi u novi godišnji ciklus. Autori se pozivaju da prijavljuju kratke priče, držeći se ovih propozicija, a sve objavljene priče konkuriraju za glavnu nagradu, vrijednu 5000 kuna.

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Related Posts