Glazbena 2012.: borba za slobodu, proroci i tvrđave u oblacima

Nismo još gotovi s godinom na izmaku, kao što ni ona nije gotova s nama – barem što se tiče dobre glazbe koja je nastala u proteklih dvanaest mjeseci. Nakon Maria Dominikovića, Arteist odbrojava od tri do jedan s četvorkom žednog uha: svoju malu top listu najboljih albuma godine složili su Andrija Škare, Tonći Tomić, Derza Fanistori i Zoran Stajčić.

 O ljubavi i drugim nečistim silama

Tri albuma? Zbilja? Uvijek ista priča krajem kalendarske godine, borim se sam sa sobom da napravim top deset s kojim ću biti barem djelomično zadovoljan i u kojemu nitko neće biti zakinut, onda se oko njega mučim sat vremena pa odlučim stvar proširiti na petnaest najdražih albuma i onda se brojka svaki sljedeći sat povećava za novih pet, ali obično ipak stane na trideset, nemojmo pretjerivati. I onda mi se već u prvim mjesecima iduće godine počne činiti da sam neke stavio nerazumno nisko, a druge nezasluženo uzdignuo. Možda bi zato bilo najtočnije reći da je svaka top lista zapravo samo top lista tog trenutka, ona bi već sutra mogla izgledati drukčije.

S odabirom tri odlučio sam ne gubiti živce i vrijeme, već jednostavno uzeti vrh liste koju sam napravio prije desetak dana. Razmišljao sam da prekrajam, razloga za to ne nedostaje. Drugi je ovo medij, možda bi je trebalo napraviti raznovrsnijom, možda bi trebala bolje predstavljati moju godinu s glazbom (jer ovo je, zbilja, tek vrh ledenog brijega), možda bi čitatelji mogli saznati za neki novi bend, možda ovo i možda ono; ali odlučio sam da neću. Da, boli me srce što tu nisu The Walkmen, Alt-J, Islands i još poneki koje bih najradije sve stavio na prvo mjesto, ali koliko god mi bilo teško, znam da nekada moram odlučiti. A ovima koji nisu tu odužit ću se još revnijim slušanjem, to je možda i najbolji način.

JEDAN: The Mountain Goats – Transcendental Youth

Najbolji nepoznati bend na svijetu objavio je novi album. Jednako dobar kao i dvoznamenkasti broj onih koji su mu prethodili, a opet po mnogočemu poseban. Klasični zvuk planinskih koza ovdje je na momente podebljan puhačkom sekcijom što čitavu stvar, glazbeno, diže na novu razinu. Tekstovi su i dalje fantastični pa ne čudi da frontmana Johna Darniellea i dalje opisuju kao najboljeg američkog stihoklepca izvan hip-hopa.

Od prve pjesme „Amy aka Spent Gladiator 1“ (da, o onoj Amy) koja bez greške tjera suze na oči, preko poneke veselice koja to najčešće ipak nije, nešto crnih slutnji i sablasnosti pa sve do samoga kraja, ovo je album s dvanaest nezaboravnih pjesama koje su tako prokleto daleko od vedrine, a opet vam, kao čudom, osim suza mogu izmamiti i poneki osmijeh.

DVA: Allo Darlin’ – Europe

Pametan i sladak indie pop, ali ne toliko pametan da bi bio pretenciozan, niti toliko sladak da bi vam od silnog šećera postalo mučno. Izvanredno pogođena ravnoteža. Sve pršti od melodija koje se trenutačno usijecaju u mozak, a nije lako zaboraviti ni stihove koji govore o ljubavi i drugim nečistim silama, o pismima na zadnjim stranicama surferskih magazina, o zamišljanju nekoga kako pjeva pjesme Silver Jewsa, o vožnji s dragom osobom i bocom vina, o razglednici iz Berlina na kojoj se debeli čovjek skriva dok jede kobasicu, o šetnji po New Yorku u kojoj nešto iznenada shvatiš; o svemu onome što smo i sami toliko puta prošli. Ili bismo voljeli da jesmo. Samo što o tome govore na način na koji mi sami nikada ne bismo mogli.

TRI. Cats on Fire – All Blackshirts to Me

Finski pop bend koji je nastao na naslijeđu bendova kao što su The Smiths, The Go-Betweens ili Belle&Sebastian. Na njihovom se već trećem albumu još uvijek i te kako primijeti tko su im uzori, ali ovdje nema ni govora o nekom kopiranju ili plagiranju, pronašli su svoj stil i njime plove sigurno i mirno. I pritom isporučuju prekrasne pjesme koje su, iako nastale u 2012., zapravo svevremenske.

Andrija Škare (potlista.com)

Godina autorica

Pitala me Maja da napišem nešto o tri albuma koja su mi obilježila ovu godinu. Ništa lakše, evo pet ko iz topa:

1. Metronomy – English Riviera
2. GusGus – Arabian Horse
3. Noze – Dring
4. Gotye – Making Mirrors
5. Dječaci – Istina

Mmda, jedini problem je u tome što su mi dvije i dvanaestu obilježili albumi iz dvije i jedanaeste. Ko me jebe kad sam star pa mi treba vremena da pohvatam novosti iz svijeta glazbe. Nekako mi se čini glupo drviti po lanjskom snijegu pa ću probat ovu godinu predstavit kao godinu autorica.

JEDAN. Grimes – Visions

Fala ti Bože na fejsbuku i mlađoj ekipi koja me informira, jer mislim da inače 100% promašio Claire Boucher (Grimes je njena glazbena inkarnacija), a to bi bila prave šteta, jer cura je originalna, ne boji se eksperimentiranja i radi odličnu glazbu. Najbolji uvod u album je video za Genesis.

Visions je treći Grimes album, puno bolji i ispoliraniji od prva dva, Geidi Primes i Halfaxa. Grimes najviše sliči na Lykke Li, s tim da mi je puno bolja od podosta isfurane Šveđanke.

DVA. Lana Del Rey – Born To Die

Baš dobar album, skoro pa u potpunosti opravdao očekivanja nakon singla Video Games. Uz Born To Die i Blue Jeans ima još sedam, osam vrlo dobrih stvari uz vrlo malo fillera.

Da, čuo sam da cura ne zna pjevat, da je punjena guska, da nije autentična, da nije indie, da joj je tata bogat, bla, bla. Mene to nije omelo u uživanju u njenim pjesmama, a Lana Del Rey ima pjesme koje su izdržale godinu dana, a bogme će i dulje.

Kad bi se nadolazeći album Azealie Banks držao upola tako dobro prema 212, kao što se Born To Die drži prema Video Games, ja bih bio sretan i zadovoljan (al bojim se da neće).

TRI. Lollobrigida – Pilula

Ovo je meni sigurno najbolji domaći album ove godine, bez konkurencije. Nekako mi se čini da nitko, pa ni sam band, ne shvaća Lollobrigidu ozbiljno. Kad kažem da su mi najbolji živući domaći bendovi Pipsi, Let 3, TBF i Lollobrigida, ljudi misle da se zajebavam. A ne zajebavam se. Ljudi rade super stvari, Ida ima britke tekstove i što je najbolje, napreduju iz albuma u album. Na Piluli čak više nema ni aljkavog pjevanja (kao npr “sataraaš” u Mona The Girlbuster), produkcijski su na svjetskom nivou, a Kompjuter i Bivša Cura rasturaju.

E da, imaju i cover Čolićeve “pusti pusti modu” sa Idinim robotskim “baš je glupo biti zaljubljena u damu”. Čola može bit ponosan, to je obrada, a ne blesavo prepjevavanje originala.

Tonći Tomić

Gorkoslatka otkrića

Tri meni najbolja albuma ove godine bili su redom:

BROJ TRI: Shearwater – Animal joy (14.2.2012., Sub Pop)

Do ove godine nisam bila ljubitelj Shearwatera jer mi njihov snobovski, pompozan, teatričan indie nije govorio ništa, a onda je izašao predivni Animal Joy ispunjen životnošću, strašću, tugom i nekakvom istinom opipljivijom od ičega što su ikada napisali. Ujednačen kvalitetom i živopisan poput renesansnog vašara od prve note odsvirane u početnoj pjesmi Animal Life album iznenađuje i oduševljava proznim slikama i emocionalnim timbrom.

Najdraža mi je pjesma s njega You as you were jer je poput odsječka života zaleđenog u jantaru vremena: misao počinje već u naslovu koji se bešavno prelijeva u opis amalgama iskustva i doživljaja ujedno prikazana izvana i iznutra koji teče sve do krešenda neumitne prolaznosti zatočenog u riječima, krhkim i neuništivim u isti čas.

BROJ DVA: Horse Feathers – Cynic’s New Year (17.4.2012., Kill Rock Stars)

Nježan, izuzetno aranžiran i orkestriran projekt Justina Ringlea, možda je čak i najljepša mislena cjelina koju sam ikad čula zaokruženu u album. Kako je Justin mnogo pričao o materijalu i načinu rada po intervjuima u ovom slučaju je moguće točno znati “što je pisac htio reći”, a detaljnim opisom samog nastanka albuma upotpunio je dojam. Naime, Justin je sagradio studio na svom tavanu i kroz njega je tijekom snimanja albuma prošla pregršt prijatelja i poznanika donoseći cigle koje su izgradile jednu od najljepših tvrđava u oblacima na koje je moguće nabasati. Eterična ljepota glazbe prepletena sa prozaičnošću tekstova očarava savršenim i iznenađujućim brakom bistroga uma i opojne emocije.

BROJ JEDAN: Ramona Falls – Prophet (1.5.2012., Barsuk Records)

Drugi album izvrsnog Brenta Knopfa dolazi u pravom trenutku, nakon što sam njegovom Dijamantnom lopatom prekopala najskrivenije kutke svojih strahova i iza njih otkrila biće neslućene snage i upornosti.

Trenutak je refleksije.

Svaka je pjesma na Proroku gorkoslatko otkriće, istina umotana u šuštavi celofan trudbenosti, nagrada koju žanje onaj koji je izdržao do kraja. Svaka je pjesma bol i sreća, porod i rođenje, želja i njeno ispunjenje sa svim dobrim i lošim stranama ispunjenja želje. “Svaki je dobitak ujedno i gubitak gubitka,”, reče mi davno jedan prijatelj: “…nestajanje svog dobra koje bi taj gubitak sa sobom donio”. Najbolji je primjer toga pjesma Fingerhold koja je upravo glazbeni ekvivalent Norman Spinradovih Anđela Karcinoma, meni najdraže pripovijesti o osobnom uspjehu.

Derza Fanistori, http://derzafanistori.blogspot.com

Ivo Andrić našeg doba

Goribor – Evo je banja i Damir Avdić – Mein Kapital

On je Bosanac iz Slovenije, oni su Srbi kojima je Pula drugi matični grad. I Avdić i Goribor su toliko gusto kulturno protkani s ovim krajevima, da ih jednostavno drugačije i ne mogu (niti ne želim) doživljavati, nego kao naše. Oni su nešto kao Ivo Andrić našeg doba. Tko njih ne razumije, ne razumije ni naš jezik, ni prokletstvo našeg prostora koje s vremena na vrijeme iznjedri ovakva jebačka i kapitalna djela.

Neli Young And Crazy Horse – Psychedelic Pill

“Nikada im se nije trebalo dozvoliti da budu muzičari, bolje da ih se upucalo pri rođenju”, rekao je David Crosby za Neil Younga i Crazy Horse. S razlogom, stara kljusad se toliko živahno rita na ovom dvostrukom albumu kao da je 1966. godina. Tko je rekao da su godine u rock and rollu važne? I naravno nije riječ samo o tome da su oni ovim albumom podigrali jednom starom hipiju (meni), što je uz sve i jako teško, nego su odaslali univerzalnu poruku koliko glazba može biti važna samo ako je nesputana. To je poziv na borbu za slobodu na svim razinama.

Zoran Stajčić, ravnododna.com