U rano jutro išao sam frendicu Inju ispratit na aerodrom, putovala je u Dublin, u jednom smjeru. Dok smo stajali na parkiralištu pored aerodroma, krajičkom oka pratio sam štakora koji se kroz rebrasti poklopac uvlačio u kanalizaciju, istanjujući svoje tijelo do zastrašujućih razmjera.
Da sam petparački pisac, sad bih kroz tog štakora pokušao natandrljiti neku metaforu o napuštanju tonućeg broda. Ali dosta sam se izvještio u pisanju, pa taj štakor ostaje ono što i je: običan štakor koji se uvukao u kanalizaciju, ništa više ni manje. U kakvoj je on vezi s ovim Injinim odlaskom u Dublin? Baš nikakvoj. Osim što se na ovom parkiralištu našao kad i ona.
Inja je djelovala potreseno. Priznala je, hvata je tjesoba; šta je čeka u Dublinu? Hladna soba hostela, osvijetljena neonskom reklamom sa zgrade preko puta. Po toj moći imaginacije vidjelo se da ima spisateljsku crtu. Uostalom, tu u Hrvatskoj joj je i bio cilj postat novinarka i spisateljica.
Upoznao sam je proljetos, dok sam na Fakultetu političkih znanosti održavao predavanje o gonzo novinarstvu. Inja mi je nakon tog predavanja prišla za šankom u klubu studenata, zanimalo ju je kako se može probiti u novinarstvu. Diplomirala je prije godinu dana, ali ne zna kako da krene, pisala je molbe nekim redakcijama, ali nije dobila odgovor. U nedostatku nekog boljeg odgovora, savjetovao sam joj da otvori fejsbuk, počne na njemu pisat britke društvene komentare, afirmirat se, pa ako pokaže u tome izvjestan talent sigurno će se njoj neko javiti i angažirat je u medijima.
I evo kako je završila njezina afirmacija: čekamo da sleti avion za koji je kupila kartu po bagatelnoj cijeni preko Crnog jajeta. U trenutku kad je trebala krenuti prema ček inu, uhvatio ju je napad panike, zametak histerije uslijed koje je postala maliciozna prema meni, požalio sam što sam je uopće pratio na aerodrom.
– Ja koja sam s odličnim diplomirala novinarstvo moram u Dublin, a ti koji si dva puta pao istu godinu na šugavoj kroatistici ostaješ u Zagrebu piskarat svoje kolumne, fejsbuk statuse, lokat po Krivom putu, Sedmici, Limbu, Jabuci, Kroli… Gdje je tu pravda? Još se u pijanstvima hvališ da su te na Filozofski upisali preko veze jer u protivnom nikad ne bi ni zakoračio na to sranje…
Prvi poriv bio mi je da joj odbrusim nešto skaredno. Kad sam se malo smirio mislio sam je podsjetiti da joj je ionako bio san živjet u Dublinu još od onog dana kad joj je pisac Damir Karakaš ispred Kina Europe poklonio Đojsovu zbirku priča Dablinci u koju se doslovno zaljubila, pročitala je, ako joj je vjerovati, najmanje deset puta. Ne, ipak me previše peklo to što mi je spočitnula, imao sam se potrebu obraniti.
– Pa nije sve u fakultetu, diplomi, najveći pisci koji su ujedno bili i izvrsni novinari, nisu imali diplomu… Markez, Jozef Rot, Hašek… pa čak ni Krleža nije završio nikakav fakultet, samo onu neku vojnu školu ko i Ante Tomić.
– Ma nemoj s tim mahat… U ovoj Hrvatskoj sve ide preko veze, preko politike! Nemoj mi samo prodavat maglu da se tu kod nas prepoznaju talenti! Sigurno si se ti bez razloga među prvima upisao u Bandićevu stranku…
– Pa i Milana Vuković Runjić je u toj stranci… Ivana Šojat prije neki dan učlanila se u HDZ… Filozofkinja Nadežda Čaćinović u Crvenu stranku… Tako to ide, pisci danas nisu svete krave koje sjede u kuli od bjelokosti… Moraju i oni uprljat ruke blatom politike, kao što su ih uprljali i Krleža i Aralica… Pa i Slobodan Novak i Ranko Marinković bili su u HDZ-u…
– Onda si mi proljetos trebao savjetovat da se učlanim u neku stranku… A ne mi solit pamet s pokazivanjem talenta preko glupog fejsbuka… Evo mi sad kad sam te, glupača, slušala!
– Ali ti i u Dublinu možeš naći neki super posao u tamo nekoj njihovoj redakciji… Sigurno tamo novinari imaju stoput bolje plaće nego tu u Hrvatskoj… Ti rasturaš engleski, tebi će to bit lako. Da znam tako engleski i ja bi iz ovih stopa odletio tamo.
– Ni engleski ne znaš! Pa da, takvima najbolje ide u Hrvatskoj, a ostali pipl mast trast traskat govna po bijelom svijetu!
– Šta se buniš, ti bar imaš izbora… S tim tvojim engleskim čitav ti je svijet na dlanu. A ja sam prikovan za ovu usranu Hrvatsku kao morlački galeot za mletačku galiju. I sad bih ja još tebe trebao tješit…
Gledala me razgoračenih očiju. Nije mogla procijenit jesam li mrtav ozbiljan ili lakrdašim. Potrebno je rableovsko umijeće za postić takav ambvivalentni dojam.
– Ajde, kreni, odletit će avion bez tebe, propast će ti ta tvoja crnojajna karta.
Podigla je kofer i stisnutih usnica krenula prema ček inu. Nije mi ni mahnula.
Odahnuo sam kad mi se u mnoštvu putnika izgubila iz vida. Jedna manje, pomislio sam paleći pljugu. Samo neka ta nadobudna mladež iseljava… Bar će za nas nešto starije ostat više mjesta po redakcijama, manja će gužva bit na najtječajima za financiranje knjiga domaćih autora. Ako većina tih mladih fakat iseli, u Hrvatskoj bi se sasvim ugodno moglo ostariti. Kao klincu bio mi je san, da kao onaj Pale, ostanem sam na svijetu: Pavle sam na svijetu. Ili barem: Pavle sam u Hrvatskoj.
Književna Groupie
*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na , s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 75 kuna.
**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 139 kuna.
Primajte teme iz kulture
u vaš inbox
Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.