Kazalište

Ali: Strah jede dušu je izniman kazališni mozaik Sebastijana Horvata i podsjetnik da čak ni u ljubavi nismo imuni na društvene okolnosti.

Židovski pas nastao u žanrovskom obrascu (fikcionalne) memoarske proze upada u poneki klišej, no srećom se u njima ne iscrpljuje.

Antigona Slavoja Žižeka i Angele Richter trudi se impresionirati suvremenošću od feminizma do ratnih sukoba. No u svim tim rukavcima izgubila se drama.

Von Horvath je koliko god je mogao pokušao uniziti glupost i laž, dok se Ivana Vuković bori sam strahovima u premijerama ZKM-a i Kunst Teatra.

Nachlass - komad bez ljudi na 17. Festivalu svjetskog kazališta u glasovima iz zvučnika postavlja nimalo bezazleno pitanje što ostaje iza naših života.

Ružni u &td-u pokazali su kako inzistiranje na konceptu poništava aktualizaciju u suvremenim korporacijskim i inim identitetskim uravnilovkama.

Teatar to go i njihova Ana Šimić otkrili su nam sve teškoće nezavisne scene, ali i koja se snaga krije u entuzijazmu i volonterima.

Geranium ponovno otvara pitanje odnosa Igara i dubrovačkih pisaca, ali i ambijentalnosti koju generacije mlađih autora još nedovoljno istražuju.

Hamlet je i dalje u općoj svijesti konstanta i neprikosnovena mjera. Magelli ga stoga možda ne čita suviše prevratnički i ne provocira aktualnostima.

Rigoletto na 65. Splitskom ljetu priziva tek rezigniranost i nekolicinu izvrsnih glasova, koji se bore za mjesto na turističkom Peristilu.