prvo slovo kulture

Stilske vježbe: 49 im je godina tek!

Fenomen najdugovječnije predstave s istom glumačkom postavom, Perom Kvrgićem i Lelom Margitić, krije se u krajnje jednostavnoj pretpostavci o našim očekivanjima.

Guardianov Stephen Moss tragao je za tajnom dugovječnosti banalno detektivske londonske Mišolovke Agathe Christie kao i Igor Ružić za ključem uspješnosti zapravo nimalo velikih i teških Queneauovih Stilskih vježbi. Moss tako promatra turiste iz Velike Britanije, čitave obitelji, bljeske fotoaparata te mu se čini kako najdugovječnija predstava sve više nalikuje spomeniku zatvorenom u izvedbi unutar zadanoga okvira. Nema mjesta alternativnim interpretacijama detektivske priče s elementima komedije. Ružić pokušava umaći kultnom statusu i simbolici našeg fenomena Stilskih vježbi dajući mu sasvim zaslužen epitet punokrvnoga umjetničkog proizvoda.

Odlazak na obljetničku predstavu za neke je odavno postao građanski ritual dok se pak drugi ponešto razočaraju jer očekuju više smijeha. No, sve je to odviše ljudski. Neke su zgode smješnije, neke su izvedbe punije, a neke su publike i raspoloženije.

Režija pokojnoga Tomislava Radića potpuno je jednostavna. Glumci, ploča i banalni događaj na dvadesetak načina. Poanta je besmislena, a humor tih i otkačen. Sat i pol ispred nas se odvija isprazna anegdota iz svakodnevna života – neki se mladić ekstravagantna modnoga izričaja u prepunome tramvaju porječkao sa starijim gospodinom. Što je onda tu toliko vrijedno da je s nama četrdeset i devet godina?

Riječ je o glumačkoj igri improvizacija koja je domišljato u nepodnošljivoj lakoći povezana s filozofijom jezika u dramaturškome prepjevu Tonka Maroevića. Na tragu Wittgensteina i njegovih Filozofijskih istraživanja, predstava preko argumenta privatnoga jezika pokušava izraziti nešto što je razumljivo samo njihovim izvođačima, nešto što je tako rijetko pristupačno drugima, a odaje se u brižnom pogledu Lele Margitić ili grimasi Pere Kvrgića. Takav jezik ni prema Wittgensteinu ne postoji, ali ipak dopire do nas u toj nemogućnosti pričanja banalnoga događanja.

S obzirom na to da ne postoji prešutni dogovor kao preduvjet svake komunikacije, rijetko će publika upamtiti točne redoslijede incidenta, primjerice gdje su se nalazili putnici, koje su riječi izgovorene, no itekako će upamtiti mirise smrdljivih čarapa, placa, golubova, češnjaka, prdaca i zadaha. I svaku tu jednako nevjerojatnu i banalnu priču, te mirise, prate Kvrgićeve grimase. Jezik je i dalje nepristupačan drugima, ostaje samo zbunjenost. Ona nas ionako ne sprječava u svakodnevnom brbljanju, žamoru, nagovaranju, imitiranju i karikiranju. Razgovarali u tramvaju ili akademskim krugovima, ionako se rijetko razumijemo.

Izvedba se zasigurno mijenjala tijekom vremena jer su se mijenjali i sami glumci. Tako smo ju otac i ja prvi put pogledali kao zagrebački studenti, on 1968. u &TD-u na samim klimavim početcima s Mijom Oremović u glavnoj ulozi, a ja 2008. u Gavelli s ulaskom u Guinnessovu knjigu rekorda i u produkciji Planeta Art. Nadam se da će Lela Margitić i Pero Kvrgić još glumački i jezično igrati, pa i nerazumljivo škrgutati i mrmljati, kako bismo se otac i ja zajedno našli u petome redu partera.

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...