Arteistov pregled kazališne 2016: predstave koje su izašle iz okvira

U godini domaćih i svjetskih, ponajprije političkih prevrata, zagrebačka su kazališta bila nevjerojatno distancirana od društvene stvarnosti i vlastite publike. Nedostajalo im je maštovitosti, hrabrosti i odvažnosti. Vladali su – trivijalizacija i PR. Primjerice, njujorška je scena prema Benu Brantleyju pokazala iznimnu hrabrost da se u formi mjuzikla, velikoga hita Hamilton poštuju društvene raznolikosti – iako postoje oprečna mišljenja.

Credo njujorških kazališta u 2016. bio je: pozornost treba biti plaćena. O tome je u ovome razgovoru za Arteist govorila Annie Dorsen, prilikom svog gostovanja u Zagrebu. Slušalo se o rasi, seksualnosti, demonizaciji drugih i predsjedničkim izborima. U Velikoj Britaniji, pak, 2016. je prema Michaelu Billingtonu i Lyn Gardner bila godina dramskih spisateljica.

O čemu smo mi govorili? Naoko o svemu i ničemu – ljudima iz uvjetno rečeno svakodnevice (HNK Zagreb), lokalizmima (HNK Osijek), klasicima i terorizmu (Gavella), užasima rata, kreditima i autorskim pravima (ZKM), bolesti i političkoj korektnosti (&TD) i različitim spektrima emocija (izvaninstitucionalna kazališta). U tematskoj kakofoniji teško je bilo razbrati sustavniju i promišljeniju viziju repertoara koja dakako ne bi mogla promijeniti društvene realije, ali bi mogla pružiti više umjetničke dosege i kompleksnije društvene okvire onkraj ustaljenih matrica.

Zagreb – centar

U Zagrebu su takve kriterije ispunile dvije predstave domaćih dramskih spisateljica, povratnica na hrvatske pozornice – Tene Štivičić i Nine Mitrović.

Bez obzira na to što se o Trima zimama pisalo mnogo, ne tako rijetko i negativno, ipak je riječ o iznimnome dramskome tekstu kojem ni različita redateljska rješenja ne mogu naštetiti toliko da predstava bude ispodprosječna.

S duge strane, Nine Mitrović nije bilo na hrvatskim pozornicama pet godina. I onda se vratila s iznimno jednostavnom i senzibiliziranom intimističkom tragikomedijom o životu, prolaznome, ali neupitno vrijednome daru. Tri zime obuhvaćaju različite slojeve aktivističkoga i ženskoga angažmana u povijesnim silnicama koje traži veliki scenski prostor, Kako život obuhvaća širi sloj društva i zahtijeva intimni prostor. U potpunosti različite predstave i poetike, no jednakovrijedne u realnim prikazima tjeskobnih, ali svakako ne i turobnih, stanja današnje egzistencije.

Najbolji zagrebačkim festivalom u 2016. iznenađujuće su 40. Dani satire u Kerempuhu sa solidno politički hrabrim repertoarom. Mađarsko gostovanje s predstavom u režiji Béle Pintéra, Naše tajne pomalo je zasjenilo ostale dubokom studijom ljudskih slabosti kojima manipulira mađarska tajna policija za vrijeme komunizma. Slabosti su prikazane preko narodnih običaja i melodije, prostodušnošću koja ubija i skamenjuje. Na sličnom su dramaturškome tragu trebale biti Priče iz bečke šume u Gavelli.

Preko granice, Borštnikovi susreti

U blizini ljubljanskoga željezničkog kolodvora pogledajte izvrsnu studentsku produkciju Triju sestara (Zavod Margareta Scwarzwald & UL AGRFT). Poremećenu tradicionalnu usustavljenost dijaloškoga govora Čehov zamjenjuje kratkim, usputnim iskazima ili pak dužim monološkim ulomcima ekonomičnog, jasnoga jezika lišena patetike, a oblikovana s toliko profinjene ironije. Njegovo dramsko pismo paradoksalno čini živim ta stalna prijetnja neizbježne tame koja se nadvija nad plemićki, sretni, ali i sjetni modus vivendi. Stoga autorica preradbe Maša Kink ne iskušava ništa veliko ni pretenciozno. Usporedno se vodi više razgovora, zbivanja su istodobna, kao u svakodnevici uostalom, te biramo koji ćemo razgovor slušati, kojem zbivanju prisustvovati. Kostimografija je skromna, scenografija autentična. Glazba nekad dolazi iz iPhonea, a nekad iz čaše, gitare, glasa i violine. Promjene se ne žele. Prevladava posvemašnja opuštenost i melankolija, koju prekida povremeno seljenje s glumcima iz jedne prostorije i drugu. U osuvremenjivanju Čehova ništa nije izgubljeno. Likovi su delikatni i komplicirani, privlačni i zaigrani, tako bliski i odviše ljudski bez kostima i tereta godina mladih glumaca.

SLG Celje postavilo je iznimnu Rozu Bernd u režiji Mateje Koležnik. Riječ je o ansambl predstavi začudne uigranosti i emocije s naturalističkim elementima koja progovara o bolnoj temi čedomorstva. Iako napisana početkom 20. stoljeća, kada je ujedno i zadnji put izvedena u Zagrebu i Osijeku, nevjerojatno korespondira s današnjim vremenom emocionalne zatvorenosti, šutnje i malograđanskoga mentaliteta.

Osijek – periferija

Onkraj filozofskih misli, kriju se spektakli, trivijalizacija i PR. Najdojmljivije prikazani u prvoj ovosezonskoj premijeri osječkoga HNK-a, Vitezu slavonske ravni. Nije to savršeno precizna ni dosljedna adaptacija Zagorkina romana, često je na rubu dobroga ukusa, a i s ponekim manama. No njezini su ironijski, parodijski i humoristični slojevi neophodni društvu koje najteže podnosi šale na vlastiti račun.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More