Nina Mitrović: Tolerancija ljevice je lažna, nitko ne smije misliti drugačije

U mariborskome kafiću Piaf Nina po tko zna koji put izgovara: Mrzim kazalište!
Zašto onda pišeš za kazalište?
– Zato što je to jedino što znam raditi. Samo me kazalište toliko često razočara. Prodaje maglu i svako malo mi dođe da viknem usred predstave: Car je gol! Zato ga izbjegavam. A opet, jednom godišnje naletim na zaista dobru predstavu kao što su to ovdje u Mariboru Tri sestre (riječ je o studentskoj produkciji, dakle, pretencioznost je isključena) pa neću reći da sve legne na svoje, ali mi bude lakše.

Plodna dramska spisateljica srednje generacije Nina Mitrović (1978.) ne pripada najprodavanijim ili najpopularnijim dramskim perima. Mnogobrojne nagrade od Zlatnoga smijeha (2003.) za dramske tekstove Komšiluk naglavačke i Kad se mi mrtvi pokoljemo do Marina Držića (2009.) za Susret ne idu u prilog mojoj tezi, no držim kako Mitrović ipak pripada drskijim piscima koji propituju suvremeni senzibilitet – od naturalističkih prikaza malih ljudi iz svakodnevna života, karakterističnih za njezinu buntovnu fazu do usamljenosti, siromaštva i žaljenja, karakterističnih za drugu, intimističku fazu stvaranja. Nadahnuća pronalazi u iscrpnome iščitavanju dnevnih novina, književnosti, znanstvenih istraživanja, mozaično slažući slojevitu dramaturgiju vlastitih dramskih lica.

– Ja kao osoba, ja kao pisac. Kod mene su te dvije stvari neodvojive. Ako si oduzmem dimenziju pisca, ne znam tko sam, izgovara u nekoj od mnogobrojnih pauza između predstava.

Razgovaramo nakon uspješnih izvedbi njezina novoga dramskog teksta Kako život u produkciji kazališta Moruzgva, a ususret promociji Drama, u izdanju Hrvatskoga centra ITI.

Život se domaćih dramskih pisaca češće odvija izvan granica Hrvatske. Na sceni su podjednako zastupljeni redatelji kao autori, glumci kao autori i prozni pisci kao autori u dramatizacijama vlastitih romana. Koliko tu zapravo ostaje prostora za dramskog pisca u kazalištu?

– Ovisi gdje, u Hrvatskoj ili izvan nje. Problem je što se uopće ne radi suvremeni hrvatski tekst. U državama poput Njemačke ili Velike Britanije domaći suvremeni tekst nosi repertoar, na tome se radi, oni znaju da to nije nešto što će se dogoditi samo od sebe. U našem kazalištu takve su predstave iznimke, a trebale bi biti pravilo. Publiku u konačnici zanima da ih dirne nešto njihovo, da se na neki način prepoznaju na sceni ili da prepoznaju nekoga bliskog. Kod nas nema neke konkretne kulturne politike. Gleda se koji će naslov privući publiku, što zvuči atraktivno, dakle što je najlakše prodati. Više se ulaže u PR, nego u sadržaj predstave. To je žalosno. I prvoloptaški. Ne ide se u dubinu niti se njeguje naše dramsko pismo. Stoga je i uspjeh naših dramskih pisaca stvar slučaja…

Tvoj dramski život počinje u studentskim danima?

– S Komšilukom naglavačke, mojom prvom predstavom. Moja prva faza bila je više socijalno, odnosno politički orijentirana, obilježena buntom. Iz današnje se perspektive to čini kao naivna vjera da se društvo može promijeniti. Nisam očekivala da ću s dramskim tekstom napraviti revoluciju, ali sam vjerovala da mogu promijeniti društvo, ne ja osobno, već teatar uopće. Komšiluk je socijalna, a Kad se mi mrtvi pokoljemo politički orijentirana drama. Nakon određenoga vremena osjetila sam da sam sve rekla u toj fazi. Da sam nastavila, ponavljala bih se. Više ne dijelim te mladenačke ideje niti mislim da su najvažnije, sad mislim da je presudno da čovjek pogleda samoga sebe i prihvati odgovornost za vlastite akcije.

Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti najavljuju ulazak u drugu, intimističku fazu stvaranja. Dramski se lokalizam iz urbane sredine seli preko pučke kuhinje do staračkoga doma. Baviš se tabu temama za milenijalce poput smrti ili neuspjeha.

– Društvo takozvanom tolerancijom samo sebe cenzurira. Ljevica si je dala titulu promicatelja slobode govora, a istodobno ne dozvoljava da itko misli drukčije od njih. To nije dijalog, a bez dijaloga nema napretka. Takva situacija ponajviše odgovara sistemu – kapitalisti žele zatvoriti usta svima koji su spremni taj sistem propitati. Sad to ljudi rade sami, jedni drugima, ne treba ih više netko odozgora nadgledati. Tako se o razlikama između muškaraca i žena svugdje piše i govori, govori se o manjinama, a siromaštvo, koje je uzrok najveće podjele u društvu, sustavno se ignorira. Do Brexita i Trumpa o tim se ljudima, a čine gotovo polovicu stanovništva, nije ni govorilo. Sad se odjednom najavljuju recesija i depresija. Davno su one već počele, odnosno nisu ni prestale od 2008. Ne govori se ni o neuspjehu, a puno je češća pojava nego uspjeh. To su danas tabui. Kao i starost. Živimo sve dulje, a pravimo se da to razdoblje ne postoji. Predrasude prema starijim ljudima održavaju se u tome kako se ponašamo prema njima – tretiramo ih poput živih mrtvaca i mislimo da je njihov život završio, a oni su itekako živi. Čovjek u glavi ne stari puno. Puno je lakše, a u to sam se uvjerila tijekom istraživanja u staračkim domovima za dramu Kako život, dejtati u starijoj dobi, nego s četrdeset. Nemate više ograda. Nastupate direktno. Ne gubite vrijeme. Shvaćate da je život sad, a ne jučer ili sutra.

Kako je teklo to istraživanje?

– Iscrpno sam čitala relevantne članke na temu žaljenja, starosti, staračkih domova u Hrvatskoj i Europi, smrti. Dugo sam razgovarala s mojim roditeljima. Odlazila sam u staračke domove i razgovarala s osobljem i štićenicima. Snimala sam kazivanja. Mnogo sam naučila. Stariji su ljudi napredniji i otvoreniji od mladih. Ne opterećuju se stvarima koje danas imaju redovno mjesto u medijima, poput partizana i ustaša, a upravo su te stvari, za razliku od većine nas, direktno proživjeli.

Stanovnici staračkoga doma korporativno su sažeti u terminu korisnici.

– Izraz korisnici (eng. consumers), danas se u Velikoj Britaniji koristi i za psihički oboljele pacijente. Eto, koliko je uznapredovalo zapadno društvo. Čak i kad ti je loše, i kad si depresivan, ti si prvenstveno konzument, a ne čovjek koji pati i koji se u tom zapadnom društvu ne snalazi.

Drama je svojevrsno kružno putovanje s likovima iz staračkoga doma koji kao da se vraćaju u tinejdžersko doba. Kako uzmiču/uzmaći usamljenosti?

– Starački dom je svijet u malom. Svi još uvijek žele avanturu, kako je rekla Mila. Ne žele obične i dosadne živote. Osjećaji su im izraženiji i jači, bliži dječjima. No, realno bez obzira na dob, svi jednako osjećamo i patimo, samo nas društvo uči i tjera da to što bolje skrivamo. Patnja nije in, društvene su mreže preplavljene osmjesima. A što je veća diskrepancija između slike sebe koju odašiljemo svijetu i onoga što zaista osjećamo, to je vjerojatnije da je čovjek nesretan. A usamljenost? Pa ide iz mene. Povezani smo društvenim mrežama, no to je sve fejk. Bitan je dodir, gledanje u oči, kontakt. Trebamo se. Trebamo bliskost. A živimo u kontradiktornom svijetu gdje privatno plasiramo javnosti. U tome se natječemo, tako tražimo pažnju. I što je onda zapravo privatnost? Oduzeto joj je značenje kao i mnogim vrijednostima, a to dovodi do kaosa. Živimo u doba velikih tehnoloških napredaka, tu smo otišli jako daleko, ali još uvijek ne razumijemo osnovne stvari o tome što znači biti čovjek.

U Životu su muškarci (ne)sigurniji, žene odlučnije?

– Ne gledam to spolno određeno. Ne funkcioniram po tim principima. Čovjek je čovjek, svi imamo želje i strahove. Takvi su i moji likovi. Sve ono od čega su bježali, u konačnici ih je sustiglo. Od sebe samog jedino ne možeš pobjeći. Možeš potiskivati, trpati po tepih, ali kako kaže Freud, emocije će kad-tad izaći. Što kasnije, tim su gore, ružnije.

I naša kazališna publika stari. Obraća li se njima drama?

– Obraća se puno širem gledateljstvu nego što se čini iz mjesta radnje. Srž je puno šira. Već sam spomenula usamljenost i žaljenja. Stvaramo žaljenja tijekom cijelog života. Starenje i iskustvo omogućuju veću moć refleksije te tada počinjemo shvaćati točke po kojima smo živjeli. A često su te točke potpuno pogrešne – velik broj ljudi ne živi svoj život, već onaj koji drugi od njih očekuju. Nemaju hrabrosti biti oni koji zaista jesu i mislim da je to tužno. Imamo samo jedan život i tu smo vrlo kratko – to svi znamo pa ipak rijetki mogu reći da zaista žive punim plućima.

Razumijemo li onda i razlike nekadašnjih i trenutačnih žaljenja?

– Dok stariji ljudi reflektiraju, možemo se zapitati koliko nas je danas zapravo sretno i zadovoljno, primjerice poslom. Postoji mnoštvo poslova koji su potpuno besmisleni, ali ih krase atraktivne i često potpuno nerazumljive titule. Danas imate razne savjetnike, čak i za sreću, menadžeri niču na svakom uglu, ali realno, većina tih poslova svodi se na pretapanje iz šupljeg u prazno. Antropolog David Graeber taj fenomen naziva bullshit jobs (bezvezni poslovi). Ne vjerujem da nekoga može usrećiti činjenica da trećinu svojega dana provede smišljajući nove pakete za internet, televiziju i telefon. I može plaća biti velika, ali joj je praznina srazmjerna. Tu prazninu onda čovjek nadoknađuje instant zadovoljstvima, dakle konzumacijom. I opet ispada da sistem savršeno funkcionira.

Kakve sad veze sreća i zadovoljstvo imaju s kazalištem?

– Pa i ono je lažno. Nudi paketić. Odete za vikend u teatar pa na cugu i večericu. Ne želite stres. Želite znati da vaš mali svijet nije poljuljan. Konzumentima se daje konzumacija. Dobro oglašeni proizvod, a ne predstava. Problem je što je teatar mnogim ljudima nedostupan, a oni koji si ga mogu priuštiti ne žele da im itko uzdrma njihov privilegirani svijet. Naprotiv, žele da im se potvrdi da su u pravu i da su slobodoumni. A to što je netko gol na sceni ne znači da je kazalište moderno, niti da promiče slobodu – obično je to šok radi šoka. Za tim nema potrebe, internet je pun takvih stvari – od pornografije do snimki smaknuća. Velike teme obrađuju se na površan način. Tako kazalište danas sudjeluje u društvenoj laži, umjesto da je raskrinkava. A dužnost teatra je da postavlja pitanja, da ti kaže: Pogledaj se, ovo si ti, reci – sviđa li ti se to što vidiš?

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...