prvo slovo kulture

‘Funkcija javnog servisa nije zadovoljavanje jednostavnih potreba publike i političara’

U razgovoru koji slijedi često će se prekidati govorna varijanta nauštrb pisane riječi jer još nisu istražene sve mogućnosti međusobnoga prožimanja komplementarnih medija i/ili Fregeova pokušaja prekida prevladavanja riječi nad ljudskom mišlju. Putem je negdje i Zvonimir Bajsić zapisao da ne možemo izdvojiti zvuk od misli niti misao od zvuka.

Živimo u svijetu gdje se na neki način obistinjuje dokumentarizam koji je u radiodramu šezdesetih uveo Vaš otac, Zvonimir Bajsić. Pisao je mikrofonom, a ipak ostao vjeran pisanoj riječi, navodite u uvodu koji pišete za njegove drame. Otkad je mikrofon krenuo izvan studija, dogodio se nekako i taj moderni svijet pun silnih razočaranja, odumiranja i brzine. No jedna malena tavanska priča o povijesti radija i radiodrame ”Hoerspiel” ipak već četiri godine u vlastitoj nemodernosti opstaje.

Današnje društvo spektakla, brzine i amnezije oblikuje naše potrebe i čežnje. Taj je lanac uzroka i posljedica stvoren umjetno, s jedne strane tehnološkim napretkom, a s druge strane društvenim nazadovanjem. Ne reflektira istinsku tjeskobu svakog pojedinca koja mu je valjda rođenjem već usađena. To je ta neka tjeskoba življenja. Tu je negdje i odgovor na vječno pitanje treba li nam umjetnost uopće i čemu ona služi kad već očito nije promijenila svijet. Vjerujem da umjetnost ustvari pomaže publici da se nosi s tom nekom tjeskobom koja je od davnina u nama i koja se vjerojatno smiruje tek našim odlaskom s ovog svijeta. Radio u svojoj osnovi ima tu neku skoro pa tješiteljsku ulogu, imamo dojam da se netko obraća samo nama. Šapće nam na uho. Ili se dere. Ovisi koju stanicu slušate. Zato volim stare fotografije ljudi okupljenih oko radija kao oko ognjišta. Tu scenu na neki način rekonstruiramo i u prologu naše predstave ”Hoerspiel”. Histerični, brzi mediji koji balansiraju između ”alternativnih činjenica” i tzv. feel good imperativa, nikada me nisu zanimali. Cijeli život sam vjerovala da je to jednostavno zato što sam rođena u obitelji velikana sporog, kreativnog, radija i da sam zato malo “nemoderna”.

Uspjeh predstave ”Hoerspiel”, koja već četvrtu godinu traje i opstaje daleko od velikog medijskog oka i kazališnog establišmenta, te raznolikost publike koju ona privlači i dalje je na neki način misterij. Predstava koju, recimo, ni ne možete u nekoliko rečenica predstaviti u najavi jer ona nije ni radijski vremeplov ni akustička igra u kazalištu. Vrlo mi je teško i dan danas odgovoriti na pitanje o čemu je ona. A to je za svaki PR smrtna presuda. Jedino što sam tada dobro napravila jest da nigdje nisam spominjala da se prvih desetak minuta samo sluša, ništa se ne gleda.

Djeca slušaju Radio Zagreb (1953.) Izvor: HRT

Sluh, odnosno čujno je podjednako materijal radiodrame kao i tišina, stoji u sinopsisu za zvučni esej Tišina.

Radio emitira zvuk. Naš vlastiti mozak emitira zvuk kojeg ne možemo čuti. Mi smo radio. U majčinoj utrobi mi “slušamo radio”, tj. zvukove izvana koji dopiru kroz membranu, mamin trbuh. Tim zvukovima također ne vidimo izvor, oni su naša prva anticipacija svijeta u koji ćemo doći. Čujemo i dok spavamo. Uho ne možemo zatvoriti. Oko možemo. Kada umiremo, navodno je osjetilo sluha posljednje koje gubimo. Opraštamo se od ovog svijeta slušajući ga “kao na radiju”. Riječ je o nekim bitnim stvarima koje se u mediju sporog, kreativnog radija mogu spojiti u lijek protiv te egzistencijalne tjeskobe o kojoj sam govorila maločas.

No, što se događa s radijem danas? Helen Boaden odstupa u rujnu prošle godine s mjesta ravnateljice BBC-jeva radija. Iza nje je ambiciozan i na kraju neuspješan projekt prve digitalne interaktivne radiodrame u kojoj slušatelji mogu mijenjati zbivanja u narativu pomoću vlastitih računala.

Onog časa kad padne Radio BBC ili se sruši sustav njemačkih radijskih postaja, to će stvarno biti kraj bilo kakvom optimizmu. Zato smo svi pomno čitali taj govor Helen Boaden. Nedavno sam razgovarala s prijateljem Davidom Hunterom, urednikom u radiodramskom programu BBC-ja. I da, tamošnja situacija je sve teža i apsurdnija, ali nekako i dalje nije besmislena. Njegovu Afternoon Dramu (radiodramu) slušat će ipak u prosjeku milijun slušatelja. Nijedno kazalište nema toliko publike. O važnosti opstanka radiodrame za čitavo kazalište nedavno je pisala i Guardianova kritičarka Lyn Gardner. Nadam se samo da ćemo prije nego BBC propadne stići izvesti našu predstavu u njihovu Radiophonic Theateru u Londonu. Onom istom u kojem je Bowie snimio live album.

Hoerspiel Izvor: Sunčan Stone

U Hrvatskoj nemamo milijunski auditoriji BBC-jeve Afternoon Drame, ali imamo dramski program na Trećem. Žive li i dalje njihovi slušatelji? Kome se radijski dramski program može obraćati danas?

Imamo razloga za optimizam jer u Hrvatskoj još postoji, barem nominalno, funkcija javnog medijskog servisa. Samo što mi se čini da danas više nego ikada moramo podsjećati da funkcija javnog servisa nije jednostavno zadovoljavanje potreba publike i političara. Njegova je prva i osnovna funkcija obrazovati, zatim nuditi kvalitetne sadržaje koji tržišno ne mogu opstati nigdje drugdje i odgajati publiku. Treba se opirati toj dogmi da “publika odgaja medij”. To je naprosto krivo. I vrlo lako se zaboravi. Jasno ne mislim pritom da 100 % programa mora biti eksplicitno obrazovno. Putevi obrazovanja su široki i vijugavi, uzbudljivi. Ta neobična HRT-ova poetika uspostavljanja glavnih urednika koji rezoniraju “prije mene potop, nakon mene potop” izuzetno je štetna. Puno mi je godina trebalo da shvatim dobrobiti kontinuiteta u raznim vidovima. Dugo mi je bilo žao što mi se nije pružila prilika ostvariti tamo kontinuitet, ali s druge strane, sada sama stvaram kakav-takav kontinuitet upravo u projektima “radija van radija”. Manje se spava, rizičnije je, siromašnije, opasnije, pogotovo kada imate malu djecu, ali s druge strane izvan sam tih naprasnih prekida kontinuiteta koji se na HR-u zbivaju i koji vjerujem da bi me mučili, a ne bih mogla utjecati na njih u intervalu kratkog vodostaja “između dvaju potopa”.

Koji mjesec prije proslave Svjetskog dana radija Norveška je objavila da u potpunosti prelazi na digitalni radijski signal. Kreativni sadržaji sele na podcast, a radijska pozornica namijenjena umjetničkim sadržajima postaje sve praznija. Što gubimo?

Poljski radio stenje pod cenzurom. Australski radio na kojem su se desetljećima proizvodili vrhunski umjetnički dokumentarci kojima se cijeli svijet divio pod novom je upravom potpuno promijenio lice u zadnjih nekoliko mjeseci. Pretvara se u govorni stroj, neprekinuti informativni monolog, minimaliziraju se radiodramski i dokumentarni sadržaji, ali čak i glazba! Jedan dio kreativnih sadržaja sele na podcast. Podcast je super stvar kao dodatak radiju, značka na reveru koju možete staviti i ne morate, ali odgođeno slušanje nije radio. Ako sve pretvorimo u podcast, gdje smo?

Snimanje radio drame

Ian Rodger u predgovoru Radiodrame navodi kako je bio dijete radija i prije nego je mogao čitati. Baka mu je stavila slušalice na uši kako bi mogao čuti. Hoerspiel počinje, parafrazirajući prijašnje misli, sa smrtnom presudom PR-u desetominutnim slušanjem. Kakav se onda to dijalog na samome početku odvija između Vas, očeva sinopsisa za zvučni esej Tišina i nas gledatelja?

Dobro ste to rekli, radi se o svojevrsnom dijalogu. I to višegeneracijskom. U predstavi naime nastupa moja nećakinja, studentica dramaturgije, Nina Bajsić na violini, a puštamo i snimku moje djece kada su bila vrlo mala i referiraju se na tišinu i glasno. Tu je i moj suprug Dino Brazzoduro koji je glazbenik i tonac, autor Hoerspiel instrumentala kojeg izvodimo škarama, pisaćom mašinom, kalimbom itd. Zatim Ljubica Letinić koja na radiju s puno strasti i posvećenosti nastavlja tradiciju Zvonimira Bajsića i umjetničkog dokumentarca, dokumentarne radiodrame, ali dajući joj vlastiti pečat. Pokušava okupljati nove mlade autore i širiti tu zarazu. Barem je tako bilo dok na radiju nije nastupio zadnji “potop” u nizu pa više nema Audio.doca i Skrivene strane dana, da se samo nadovežem na prethodnu misao o kontinuitetu.

Da, vjerojatno je to i neki dijalog kojeg vodim u sebi već jako dugo, ali ga se do danas nisam usudila izgovoriti. Djelomično sam ga načela projektom Tišina 2007. Tako ja vidim to neko čuvanje djela moga oca. Ne na spomenički način. Nego na dijaloški.

Hoerspiel Izvor: Tomislav Čuveljak

Bez jasne narativne linije, ali s historiografskom sviješću o važnosti prošloga, rastvara se hommage nekom drugom, ali ne toliko udaljenu vremenu. Zvukom su prisutni Samuel Beckett, Mladen Dolar, Vlaho Paljetak, Dubravko Mihanović, Sam Shepard, Heinrich Böll…

Da, ali kao da se i rastvara hommage nekom vremenu koje može doći, ako to želimo. Ne znam kako se to sve sabralo u cjelinu, dramaturšku i izvedbenu. U kazalištu mi je teško bilo uvesti te stvari koje radim sa zvukom na radiju – jer naprosto nitko nije bio zainteresiran. Zvuk se koristio više za podebljavanje nekih emocija, eventualno kao efekt za naglašavanje, uvijek neko podcrtavanje muzikom, ali daleko je to bilo od neke umjetnosti zvuka kakvu na radiju poznajemo. A još dalje od eksperimentiranja suigre glumca s nevidljivim partnerom zvukom. Zvuk je u kazalištu ležao bačen u neki jarak primitivnih kodova iščitavanja kakvi su na radiju odbačeni 20-tih godina prošloga stoljeća. Dobro, možda malo pretjerujem…

Prvi sam put ostala zatečena promišljanjem zvuka na Ekspozicijama Bacača Sjenki. Onda je i Ivana Sajko krenula s autoreferencijalnim čitanjima s elementima radiofonije u Rose is a Rose is a Rose… Došla su braća Sinkauz sa sasvim novom pričom. U međuvremenu sam sa suprugom Dinom Brazzodurom počela razvijati neku našu radiofonijsko-izvedbenu priču. S Ljubicom Letinić smo lani uz pomoć Muzeja prekinutih veza okupili dvanaestak mladih autora s kojima “izvodimo radio”. Nakon višemjesečnog radioničarenja, mladi su se predstavili projektom “Radio koji je tu prije radio” u svibnju, te u listopadu na našem već tradicionalnom ciklusu malih radiofonijsko-izvedbenih formi Plan za bijeg koje produciram u okviru Multimedijalne kolibe, umjetničke organizacije koju vodim s plesačicom Zrinkom Šimičić Mihanović. Ove ćemo godine raditi više u Dubrovniku nego u Zagrebu. Tamo odlično surađujemo sa Srđanom Cvijetić i Art Radionicom Lazareti. Radit ćemo s domaćim umjetnicima i nadamo se nešto proizvesti. Sljedeću radiofonijsku predstavu radim s ekipom kazališta Marin Držić, ravnatelj Ante Vlahinić pozvao me još prije dvije godine kad je vidio ”Hoerspiel”.

Različite elemente zvuka u Hoerspielu prati tzv. konkretna glazba.

Zvuk i glazba predstave u najvećoj je mjeri rad Dina Brazzodura. On je uspio od raznih predmeta i instrumenata stvoriti stvarno nešto posebno i višeslojno u glazbenom i radiofonijskom smislu. To se u kazalištu baš ne viđa. Ta odstupanja izgleda predmeta i onoga što zvukom opisuje ispao je uspješan momenat ”Hoerspiela” koji “pali” pred različitom vrstom publike. Naglašava taj raskorak koji se događa između čistog slušanja i zamišljanja predmeta, te slušanja i gledanja kako od čega zvuk zapravo nastaje. U dizajnu zvuka su mu još pomagali Ivan Zelić i Ljubica Letinić.

Vizual: Klasja Habjan i Dalibor Barić

Hoerspiel u Zagrebu igra desetak puta godišnje zbog prostorne specifičnosti izvođenja, ali iz zbog vaše berlinske potrage za zvukom i pravim tonovima.

Koliko god nepraktičan, izgleda da mi je potreban, balans udaljenosti i blizine. Sada tek vjerujem u to što radim jer vidim da postoje ljudi kojima treba to što radim. Prije točno godinu dana stvorena je berlinska verzija predstave ”Eter nad Berlinom” i rezultat je mojih višemjesečnih istraživanja berlinskog Rundfunk Arhiva. To je bila baš prava suradnja berlinskih i zagrebačkih umjetnika, a ne samo na papiru. Eter je puno više kazališna predstava od Hoerspiela, uobličenija je, manje otvorena prema publici. Možda nije toliko lepršava, ali zato na sceni rekonstruiramo neke vrlo zanimljive povijesne radijske dokumente. Rundfunk arhiv je bez obzira na povijesne vihore koji su harali Berlinom i gomile nestalih snimki, sačuvao nevjerojatne stvari koje nam danas mogu djelovati kao hladan tuš. Primjerice, kada lutajući snimkama naiđete na direktno izvještavanje s racije u centru Berlina ili reportažu iz logora Oranienburg u kojoj se intervjuira jedan od prvih zatvorenika, do jučer iznimno cijenjeni intendant i radijski pionir, Alfred Braun. Do tada ste ga na drugim snimkama čuli u jednom sasvim drugom kontekstu koji je zahtijevao određenu vrst govora, a sada u potpuno izvrnutoj perspektivi jedva prepoznajete osobu.

Ili kada usporedite radijski diskurs 30-ih godina prošloga stoljeća s ovim današnjim medijskim “spinovima”, imanentno je to forsiranje straha i potrebe za obranom od nečega nepoznatoga što nas ugrožava. Ono služi ujedinjenju i pokretanju masa, a strah je veliki motivator. Najčešće za loše ciljeve koji se u datom trenutku ne raspoznaju. Proučavanjem tih arhiva s vremenskom distancom je dragocjeno. I sasvim drukčije počnete gledati, odnosno u mojem slučaju slušati, svijet oko sebe u tom trenutku. Zato mislim da bi se radijski arhiv morao moći otvoriti i za svu zainteresiranu javnost, u prvom redu za škole, kao neko javno zvučno dobro. Autentični nas zvukovi prošlosti mogu natjerati da se konačno počnemo shvaćati tek kao djelićima jednog mnogo većeg kontinuiteta.

Anđela Vidović

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...