Vice Tomasović: Nisi afirmiran sve dok nisi afirmiran u Zagrebu

Slike Vice Tomasovića, izložene na njegovoj aktualnoj samostalnoj izložbi u HDLU-u u Zagrebu, imaju snažno hipnotičko djelovanje: kad stanete pred jednu od njih, primicat ćete im se kao privučeni nekom magnetnom silom, sve dok možda i nosom ne dodirnete koje od fantazmagoričnih sitnih bića kojima su ova platna dupkom ispunjena. Masom izmaštanih otpadnika evolucije protiv bjeline platna! Ovako bi mogao glasiti moto izložbe Horror Vacui/Ex Nihilo koja se u Džamiji može pogledati do 5. lipnja.

S Vicom Tomasovićem razgovaramo o strahu od praznine, ali i o problemima s kojima se nose umjetnici u Dalmaciji, oni za čiju dobrobit ovaj mladi Omišanin agilno radi od početka prošle godine, kad je došao na čelno mjesto Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika u Splitu.

Čime vas je zaintrigirala ideja straha od praznog prostora?

– Fascinantno je koliko se Svemir boji praznine. Prema kvantnoj teoriji prazan prostor ne postoji; čak je i savršeni vakuum ispunjen poljima koja stalno fluktuiraju poput valova i stvaraju mnogo čestica koje nastaju i ponovno nestaju. Jako mi je zanimljiva ta ispunjenost. Oduvijek su me zanimalistrešnjeni prizori i često u svojemu radu gradim velike instalacije od mnoštva dijelova, ali se u slikarstvu do sada nisam uhvatio u koštac s ovom problematikom. Prazan prostor je na platnima dočaran monokromim pozadinama koje sam prepunio svim mogućim formama života. Slike prikazuju eksploziju stvorenja koja lete i plivaju kroz beskrajni prostor, kao u kakvoj primordijalnoj jezgri u kojoj je komprimirano svako biće koje će ikada postojati. Ova disperzija na prvi pogled izgleda kaotično, pogotovo iz srednje udaljenosti, no kada se približimo i usredotočimo na pojedine likove shvaćamo  da je sve uređeno i usklađeno. Onda kada se dovoljno udaljimo i slike promatramo kao cjeline,iščitavamo novu poruku na mimetičkoj razini. Tako primjerice na prvom radu iz serije Ex Nihilo, apstraktni rojevi kriju skriveni humanoidni oblik izgrađen od oblutaka, pa shvaćamo da gledamo formiranje čovjeka od materijala sa površine našega planeta. Mi smo zemlja koja misli.Svemir je nastao iz ništavila i organizirao se u statistički nemoguće kompleksne sustave. Uzmimo za primjer jedan atom; on je složen od savršeno aranžiranih subatomskih čestica koje interakcijom proizvode funkciju. Atomi su strojevi! Iz ničega!? Kako je to moguće? Vjerojatnost je bila jednom u svemiru da nastane jednostavna molekula RNA, uzimajući u obzir način na koji kemija funkcionira i starost svemira. Zaista imamo nevjerojatnu sreću!

Vaše su slike napučene sitnim fantazmagoričnim bićima koja su rođena iz veličanstveno raskošne mašte. Kako nastaju ta bićenca? Odakle vam inspiracija?

– Ovi likovi nastaju bez pretjeranog promišljanja i planiranja. Zapravo čitav proces je eksperiment, jer nikako ne mogu znati kako će slika na kraju izgledati. Vizualni parametri se konstantno mijenjaju jer stvaranjem novih likova pokušavam uravnotežiti apstraktni prizor. Likovi su životinje i biljke iz Zemaljske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a često se referiram i na vlastiti bestijarij s drugih radova. Inspiraciju nalazim u biljnom i životinjskom carstvu, izumrlim i fantastičnim vrstama kao i alternativnim evolucijskim mogućnostima i genetski modificiranim organizmima. Na slikama sam istraživao razne mogućnosti koju pružaju prenapučene kompozicije, od bombardiranja očnog živca šarenim konglomeratom, do monokromih klastera poput rada Prima Materia, koji je u biti ornament, jer bi se teoretskom alternacijom ovog diptiha mogla stvoriti slika neograničenih dimenzija.

I u Labinu ste izložili fantazmagorična stvorenja, ovaj put trodimenzionalna, kojima se aludira na anomalije organizama u formalinu u laboratorijima patologije. Možete li usporediti ova dva projekta, koje su im poveznice?

– Slikarski ciklus Ex Nihilo je postmitološki pristup problematici razvoja života, dok izložba u Labinu problematizira isto pitanje kroz pseudoznanstvenu prizmu.  Predstavljam alternativni evolucijski model prema kojemu potječemo od najsavršenijeg oblika biološkog života –svjesnih biljaka. Postav je prikaz procesa laboratorijskog uzgoja ovih bića u svrhu prikupljanja njihove zlatne krvi. Ovo je satiričan prikaz ljudske prirode na toliko razina u kojem je alkemija ravnopravna genetičkom inženjerstvu po potencijalu da transmutira čovjeka. Koliko god ovo bila cinična subverzija prema determinističkom materijalizmu, ova hipoteza o biljnom čovjeku potkrijepljena je brojnim „dokazima“ iz botanike, genetike, kriptozoologije, folklora, mitologije primitivnih naroda, alkemije, teorija urote i sličnih materijala pronađenih na bespućima interneta… Teorija biljnoga podrijetla je naslov serije skulptura, umjetničkih instalacija, performansa i video radova na kojima radim preko tri godine usporedno sa slikarskim ciklusom. Trudim se svaki dan stvarati što uspijevam usprkos intezivnom angažmanu u Hrvatskom udruženju likovnih umjetnika.

Kad ste početkom prošle godine preuzeli vodstvo splitskog HULU-a, obećali ste temeljitu revitalizaciju te institucije. Što ste dosad uspjeli ostvariti?

– Smanjili smo troškove redovnog poslovanja, povećali radni kapacitet i osigurali smo dostatna sredstva za daljnji rad preko raznih javnih natječaja. Povećali smo produktivnost i efikasnost administrativnih poslova. Otvorili smo se cjelokupnom članstvu i javnosti, prisutniji smo u medijima i aktivirali smo se na društvenim mrežama. Intenzivirali smo suradnju sa drugim kulturnim institucijama. Poboljšali smo kvalitetu svih usluga za naše članove, smanjili smo članarine, nismo uveli naplatu kotizacija i sve potvrde izdajemo besplatno. Osnovali smo kustoski tim sačinjen od povjesničara umjetnosti, a pokušavamo pokrenuti i likovnu kritiku. Poboljšali smo kvalitetu izložbenog programa što su potvrdila i razna kulturna vijeća, a izlagačima napokon osiguravamo autorski honorar, honorar za kustosa, veći katalog, putne troškove, transport radova, smještaj i slično, pa ovim putem pozivam sve zainteresirane da se prijave na HULU-ov natječaj za izlaganje u Salonu Galić i Dioklecijanovim podrumima. Godišnje organiziramo  tridesetak izlagačkih projekata , a prošle godine smo organizirali najveću izložbu u Splitskoj povijesti – 39. Splitski salon koji je bio svojevrsna inventura splitske likovne scene, a označio je povratak našega programa u Podrume nakon godinu dana pauze. Prije svega pokušavamo promijeniti situaciju na bolje za sve hrvatske likovne i multimedijalne umjetnike i na dobrom smo putu, ali to je spor proces jer problema je mnogo.

Koji su najveći problemi, izazovi s kojima se nose umjetnici u Dalmaciji?

– Likovni umjetnici su u najlošijoj poziciji od svih djelatnika u hrvatskoj kulturi, pogotovo oni koji nisu u Zagrebu. Primjerice, Ministarstvo kulture jedino zagrebačkim strukovnim udrugama dodjeljuje potporu iako od 2000.godine ne postoje krovna udruženja već su sve područne strukovne udruge ravnopravne. Problem je i taj što smo u Splitu prilično zatvoreni  pa smo stvorili mali ekosustav kojega čini nekoliko mikroscena okupljenih oko institucija, grupacija, kružoka i snažnih umjetničkih ličnosti koji zastupaju različite teorije o tome što je to kvalitetna umjetnost. Scena je dakle prilično divergentna i uzbudljiva, ali moramo postati što otvoreniji za nove i stare ideje, a što je najvažnije da se splitski umjetnici  zaista aktiviraju na nacionalnom planu, no to je mnogima„tlaka“, zbog kompliciranih birokratskih  prijavnica koje sve više traže da objasnimo kako naš rad uzrokuje pozitivno sociološko djelovanje, što nije lako umjetnicima verbalizirati. Tu je još i izlagačka klima u kojoj je umjetnicima postalo gotovo nemoguće dobiti autorski honorar iako se redovno isplate svi drugi uključeni u ostvarenje te iste izložbe. Ovo je rezultat ne samo mizernog proračuna za kulturu  nacionalnih, područnih i lokalnih  davatelja sredstava već i stava da su izložbe reklama za autora, što je istina ali financijska korist za autora od te reklame najčešće izostaje. Strukovne udruge umjetnika bi se trebale još mnogo angažirati za ostvarenje većih socijalnih prava za sve profesionalne umjetnike. Ovo nije nikakva sindikalizacija struke, ali činjenica jest da je da se kod nas umjetnik  izjednačava s obrtnikom u pravnom smislu. Poticanje tržišta umjetnina mora postati strateški cilj nekoliko resornih ministarstava,jer se trgovina umjetnina treba odvijati po posebnim uvjetima kako bi profunkcionirala, a od toga bi zaista imalo korist čitavo društvo.

U nastupnom intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji, novinar je kao nešto egzotično istaknuo podatak da ste iz Omiša, a ne iz Splita. Danas, kad izlažete u Zagrebu, osjećate li se dvostruko marginalizirani – ne samo da niste iz metropole, nego niste ni iz dalmatinske metropole?

– Nadam se samo da sam prihvaćen kao dobaru mjetnik, bez obzira odakle sam. U Omišu imamo mnogo posla jer je tamošnje shvaćanje kulture prilično ograničeno, pa na ušće Cetine već sedam godina eksperimentiramo sa suvremenim umjetničkim medijima, dok u kolovozu dovodimo eminentne hrvatske umjetnike na Almissa Open Air festival. Tako da se zaista trudim da decentraliziramo ovakve programe prema manjim mjestima i periferiji. Festival u Omišu je zaista vrijedan jer istražujemo nove mogućnosti transformacije javnog  prostori i trudimo se demistificirati umjetnički proces dok maksimalno se trudimo uključiti lokalnu zajednicu koja je napokon počela afirmativno pristupati ovom programu.

U našoj centraliziranoj kulturi, jesu li umjetnici koji žive i stvaraju izvan Zagreba zakinuti za prilike za afirmaciju, vidljivost i razvoj talenta?

– Apsolutno, ne može se reći da je netko afirmiran dok nije afirmiran u Zagrebu koji osim većeg broja izlagačkih prostora, kulturnih institucija, organizacija, umjetnika, kolekcionara, galerista, kustosa i publike ima i razne mogućnosti kakvima semi u drugom najvećem hrvatskom gradu još uvijek možemo samo nadati. Da ne govorimo o financiranju… Izvan metropole je mnogo teže postići medijsku vidljivost premda ni zagrebačka publika nije znatno zaineresiranija za manifestacije suvremene umjetnosti. Zbog toga je jako važno približiti kvalitetnu suvremenu umjetnost širokoj publici jer jedino to ima smisla, primarni korisnici suvremene umjetnosti često su već svjesni mnogih problema o kojima današnja umjetnost progovara. Zato moramo decentralizirati umjetnost i izaći iz galerija u javni prostor, kako bi umjetnost zaista ispunila svoju ulogu. Posljednjih desetak godina su društvene mreže nekima donijele mogućnost vidljivosti i izvan naših granica što je sigurno dobro, pogotovo za  kolege iz manjih mjesta. Siguran sam da ćemo daljnjim razvojem tehnologije svi zaista dobiti jednake mogućnosti kako afirmacije i vidljivosti, tako i razvoja talenta, te  da će svako novo vrijeme potvrditi da umjetnici nemaju granica, da umjetnost živi vječno i da ćemo uvijek pronalaziti nove alate za korigiranje sadašnjosti i kreiranje bolje budućnosti.

Maja Hrgović