”Idi van s muškima, ne oblači se i ne ponašaj se k´o drolja, ne šetaj sama navečer.”

Martina Miholić, vizualna umjetnica čiji umjetnički izraz šeta od performansa do videa i od teksta do slike, obrazovana je na dvije umjetničke škole – Likovnoj u Zagrebu te Saint Martensu u Londonu. Kao pravi suvremeni umjetnik izoštrenog je pogleda na sebe, sebstvo,svoj unutarnji, ponekad kulturno inhibiran narcizam, emocionalno pitanje koje postaje društveno, nužno. Povod ovog intervjua zadnji je rad ove svestrane umjetnice koji se bavi pitanjem (ženske) samoobrane naziva CHICKS2FISHES: Riblji udarci i druge tehnike samoobrane za mračne prostore nedavno predstavljenog u LiberSPACE-u u Zagrebu.

Vaš identitet  kao da je okosnica vašeg dosadašnjeg umjetničkog rada. Kako ga promišljate u kontekstu ovih (trenutnih) političkih datosti?

U radu  Ispipavanje bavila sam se pitanjem rodno, spolno, seksualnih i tjelesnih identiteta, a sam rad nastao je u suradnji i kroz niz intervjua s  prijateljicama. Iako bih za većinu njih mogla reći kako su zdravih i odmjereno liberalnih svjetonazora, prilikom intervjua činilo mi se što je pitanje banalnije i elementarnije, nekako je duh tabua bio prisutniji, a djevojke su ispočetka bile poprilično ukočene bojeći se neće li koji od njihovih odgovora i stavova biti povezan s njima. Sve prikupljene odgovore i stavove naknadno sam pročitala u prvom licu, te tonski zabilježila (koji je bio izloženi dio rada). Malo kasnije me ta akcija podsjetila na srednjevjekovnu figuru dvorske lude kojem je jedinom bilo dozvoljeno uputiti otvorenu kritiku bez posljedica. Nije da sebe i općenito ulogu vizualnih umjetnosti poistovjećujem s ulogom dvorskog lude, no umjetnik danas ima određenu dozu slobode odašiljanja društvene kritike. Ne neograničenu, ne bez posljedica, no onda kada i je ostvarena, pitanje je koliko je ozbiljno percipirana i koliko je uopće percipirana. Vratimo se zvučnom djelu rada Ispipavanje‘, koji je trebao biti postavljen na manjim zvučnicima okačenim o vanjsku stijenu galerije, te spomenimo kako smo prije samog otvorenja izložbe zaprimili gromoglasne žalbe, lupanje po staklu galerije i brojne druge kritike obližnjih stanara, te smo bili primorani sam rad ugasiti nakon otprilike sat vremena javnog postojanja.

Bilo bi pretenciozno, nerealno čak i nezdravo reći kako u mom radu određena doza ega nije prisutna. No tijekom godina, ako je neka vrsta egoizma i postojala zasigurno se počela transformirati u nešto drugo.  Zanima me takva vrsta umjetnosti koja ne propovijeda već pokušava normalno komunicirati s ljudima. Iako sam kao mala kasnila, počela sam sve više poštivati tuđe vrijeme. Željela bih da od moje umjetnosti ljudi uspiju dobiti nešto za sebe, ne bih željela trošiti nečije vrijeme.

Bilo mi je jako drago kada je jedan moj kolega umjetnik primijetio i komentirao moj rad, rekavši: ‘Nepretenciozno je zato jer je jednostavno i ne pati od dekora, istaknutosti, nadvladavanja i elitizma. Dobro je formirano, nježno. To je poniznost i objektivacija vlastite pozicije, izjednačavanje svog ega s egom tzv. Drugog.’

S obzirom da djelujete i u Zagrebu i u Londonu, koja Vas stvarnost od ta dva grada više ‘zanima’, inspirira i zašto?

Često mi je bilo postavljano pitanje, što, kako i zašto i bi li umjetnik trebao biti subjekt vlastitog istraživanja? I je li to egocentrično? Pitanje bi bilo postavljeno kao retoričko, a često i više kao izjava nego pitanje. I što sam mogla odgovoriti doli: ‘Da, je o meni je.’ No ne na neki egocentričan način, već više instrumentalizirajući način. Osvještavajući vlastiti problem postavljala bih ga u kontekst društva te uviđala prisustvo istog na nekoj globalnijoj ili bar recimo široj razini. U tom bih slučaju počela koristiti sebe kao kanal za progovaranje o istom. Uvijek mi je bilo zanimljivo koliko je Ico Voljević u svom liku Grge, iz dana u dan, godinama uspijevao davati britak i duhoviti komentar trenutačnih političkih tokova. Uvijek me na neki način impresionirala ta brzina reakcije i koncentracija. 

Trenutačno, prvu stvar koju ujutro napravim, još zatvorenih očiju dovlačim laptop na krevet. U trenu kada se budim i provjeravam vijesti, informacije, ne znam, možda zbog jednosatne vremenske razlike Zagreba i Londona, jer budim se poprilično rano, provjeravajući među ostalim i Facebook wall, u ranim jutarnjim satima tamo ne samo da mogu dobiti vijesti i informacije, već devedeset karikatura, pedeset parodija, dvadeset referentnih pjesama. bar nekoliko vlastitih video interpretacija, uspješnih ili manje uspješnih fotomontaža i x Batman – Robin slapova  kao komentar na određeni aktualni događaj. 

Jednako tako i u vizualnim umjetnostima. Gotovo da zavidim kolegama koji zaista brzo, refleksno i efikasno reagiraju u trenu. Naravno ne zavidim na neki negativan način. No moj proces promišljanja rada jednostavno ne funkcionira na taj način. Vlastiti proces percipiranja, analiziranja, artikuliranja, sintetiziranja traje. Mogla bih ga usporediti s probavnim sustavom biljojeda. Iz buraga, ponovo na usitnjavanje, pa kapura, knjizavci pa tek onda sirište. Svako pitanje, ideja, problematika  ima dug period procesuiranja. Nekada, istraživanje, rad, rovanje po slojevima, vezano uz određenu temu potraje i godinama. Tako da nekim brzim kratkim a možda ponekad i ishitrenim reakcijama nema baš previše mjesta. Neki će reći nedostatak hrabrosti. Hrabrost je svakako element rada, no živi na nekim drugim frontovima.

Čitav ovaj uvod, s ciljem objašnjenja kako sukladno tomu stoji činjenica da je Zagreb grad u kojem sam provela veliku većinu svog života, koji me oblikovao, čiji kulturni, socijalni, politički i povijesni  kontekst najbolje poznajem. Nedavno sam u jednom intervjuu na pitanje može li umjetnost imati bitnu ulogu u suočavanju sa socijalnim problemima, referirajući se na članak Umjetnost koja je promijenila društvo, poveći dio odgovora posvetila hrvatskoj angažiranoj umjetnosti i umjetnicima. Hrvatska, a iskoristimo manje depresivnu riječ pa recimo živopisna životna realnost zaista kao da vapi za angažiranim umjetničkim izričajem. Hrvatska suvremena umjetnost, izuzev određenih tokova, nije komercijalizirana, postojno i održivo tržište (na financijsku žalost umjetnika, no to je već drugo pitanje) ne postoji.  Nedavno sam bila u razgovoru s Margaretom Kern, umjetnicom podrijetlom iz Banja Luke, s prebivalištem u Londonu čiji je rad socijalno politički angažiran. Margareta je rekla kako voli izlagati u Zagrebu i Hrvatskoj. Kontekst je drukčiji, još uvijek s tragovima socijalističkog nasljeđa . Obje smo se složile kako je u Hrvatskoj umjetnost još uvijek, prije svega u službi društva i društvenog komentara, a ne kapitala. 

London je grad kojeg još upoznajem. Iako se smatram komunikativnom osobom kada se nađem na novom terenu dajem si vremena upoznati i skenirati situaciju, prije donošenja zaključaka. Možda sam se i ishitrila ovom riječju zaključak. Zaključci ukoliko i ikada dođe do njih, oni zaista dolaze u finalnoj fazi. U vlastitom radu uvijek me više zanima artikulacija i postavljanje pitanja, za koja zatim vjerujem da su u konstantnom fluxu.

Na pitanje Zagreb ili London, manje sam sklona birati između jednog ili drugog, više me zanima transgresija, evolucije određenog pitanja. Možda će biti više jasno na konkretnim primjerima. U šali, jedan moj kolega, će reći: ‘Spoji London i Zagreb u glavi, Brenu i Englesku kraljicu.’

Vaš  zadnji rad se bavi pitanjem ženske (samo)obrane? Kako mislite žensko pitanje danas. Koja su goruća pitanja, otvorena?

Dakle, iz prirode i društva o obitelji  iz radne bilježnice, službene:

‘Ovo je moja mama. Ona se zove _____________. Ima _________ godina. Mama je lijepa, ona kuha i pere suđe.

‘Ovo je moj tata. On se zove ______________. Ima ________ godina. Tata vozi auto. svaki dan radi.’

Ovo je post kojeg je prije nekih godinu dana objavila moja prijateljica, samohrana majka.

Baš jučer sam s prijateljem posjetila jednu rasprodaju u istočnom Londonu, dijelu Londona s većinskom islamskom populacijom, ali ujedno i poznatim takozvanim ‘hipsterskim’ središtem. 60 -70 % ženskih osoba koje ćete sresti na tamošnjim ulicama nositi će burke ili neku drugu vrstu ‘prekrivala’. Ostalih 30 % bit će većinom djevojke u prevelikim bakinim, dedinim kaputima, pidžamama, stričevim tradicionalnim lovačkim jaknama, a za sobom će vući pet vreća punih sličnih prnja. Prijatelj koji je bio pored mene komentira: ‘Svaki puta kada vidim ninđu stresem se, ono izađem iz busa  i gleda me ninđa. Ma znaš što, da sam žensko u njihovoj poziciji i da dođem u drugu državu. E ono, odmah bi kidnuo.’ Ja uzdahnem i samo iskomentiram: ‘a da je bar tako jednostavno.’

Kasnije smo otišli do prijateljice na ručak. Dotična prijateljica i ja često se oslovljamo  izrazom ‘bitch’. U jednom trenu i mojem prijatelju je slučajno izletjelo to ‘bitch’ prilikom oslovljavanja prijateljice, što nije prošlo bez reakcije. E sada oprosti, od kuda ti ideja oslovljavati me tako? Martina me smije tako zvati jer smo žene i taj izraz dobiva sasvim drugo značenje i težinu izgovoren iz ženskih i muških usta.  Moji gay prijatelji me tako zovu i smiju me tako zvati, ma ustvari taj izraz i je došao iz gay kulture, kao ono: ‘Hi, you bitch!‘. No oprosti ti ne smiješ.”  Prijatelj nastavlja: ‘Nije li to iz crnačkog žargona?’. Prijateljica: ‘Da, da iz crnačke gay supkulture’. Ja  s crvenilom u obrazima: ‘I meni je nekoliko puta izletjelo na Brixtonu i Packhemu (inače najpoznatijim Londonskim kvartovima s crnačkom populacijom) pa ono: ‘nigga’, prijatelji su mi željeli čarapu u usta nagurati. Nisam mislila ništa loše, imala sam prijatelja koji je jako poštivao crnačku rap i r’n’b kulturu, tako da sam i taj izraz usvojila kao nešto pozitivno.

Koliko god se dičili političkom korektnošću socijalnih krugova za koje vjerujemo kako im pripadamo, ovakvi se razgovori – činjenica je – vode u istim tim politički korektnim socijalnim krugovima. No pomaknimo se iz pozicije i retorike povlaštene mladeži koji si ipak mogu dopustiti komentar istih ili sličnih tema uz čašicu, dvije ( čime ne želim reći kako ti isti ljudi nisu aktivni i ne zalažu se za pozitivne promjene), vratimo se pitanju urgentosti problema, ali i pitanju odnosa Zagreba i Londona. Prije nekih godinu i pola bila sam na okruglom stolu pod nazivom Spaces of Battles and Mutual Concerns, organiziranom povodom izložbe i prezentacije filma Petre Bauer Sisters, nastao u suradnji sa Southall Black Sisters radikalnom, pionirskom Londonskom feminističkom organizacijom, koja je bila aktivno angažirana oko političko socijalnog pitanja crnih žena u Velikoj Britaniji. Jedna od govornica  bila je i suosnivačica organizacije Pragna Patel koja je u izlaganju prepričavala jednu od svojih prvih intervencija. Slučaj u kojem je trinaestogodišnja djevojčica podrijetlom iz Bangladeša trebala biti prema volji svojih roditelja udata u Bangladeš. S obzirom da je djevojčica bila odlična učenica sa željom nastavka školovanja, ravnatelj škole je intervenirao. Pragna koja je u tom trenu dobila slučaj, na pitanje postavljeno socijalnoj službi dobila je odgovor kako je to djevojčicina kultura. ‘To je njezina realnost’, govorili su: ‘i tko smo mi da impliciramo i apliciramo svoje vrijednosti? To bi bilo rasistički.’ Zaključili su. Socijalna služba imala je svoje kulturološke stručnjake koji su zaključili kako bi trebalo poštovati kulturološke razlike. Na pitanje djeteta koje je mimo svoje volje trebalo biti udato i preseljeno u drugu zemlju, socijalna služba rekla je svoje ne. Slučaj je završio na sudu.

Iako se čitav slučaj čini dalekim od naše kulturalne realnosti, ipak postavlja pitanje je li naša kulturna realnost da je mama lijepa i pere suđe, dok tata vozi auto i jedino se njegov ‘rad’ smatra radom i tko je to tko i s kojim pravom nam implicira te vrijednosti. Ne bi li ta osoba trebala ići na sud, barem onaj moralni. Govori li naša kulturna realnost “ne” svim drugim oblicima. Je li ta radna bilježnica isto to ”ne” koje je socijalna služba izrekla u slučaju mlade bangladešanke, no u ovom našem slučaju upućena svim samohranim majkama, svim ženama koje nemaju supruga, svim suprugama koji nemaju ”posla”, svim ženama koje pokušavaju graditi karijeru mimo pranja suđa. Je li to ne upućeno pokušaju razmišljanja o promijeni takvog kulturalnog stava??

Je li naša kulturna realnost da na žensko pitanje o vlastitoj samoobrani nakon nekoliko neugodnih iskustava, prosječan Hrvat odgovara: ”Idi van s muškima, ne oblači se i ne ponašaj se k´o drolja, ne šetaj sama navečer.”

Je li naša kulturna realnost ona kako ju je (vjerojatno nažalost popularan odgovor) opisao svećenik, koji u Glasu koncila na pitanje, da li je smrtni grijeh nositi mini suknje, odgovorio već legendarno: ‘Ako mu ne namjeravaš dopustiti da te svlači rukama, zašto ga izazivaš da to čini očima? Mini suknja – maxi napast’. Moja lejzbijska prijateljica na to je rekla kako stvarno voli nositi mini suknje, ali joj istodobno nikako, ni u najmanjoj mjeri nije ideja zavoditi muškarce. Pa onda neka kromanjonska hrga u Jabuci dobije dozvolu šlatati djevojke okolo, pa ako se neka djevojka usudi pokušati obraniti, odmah šamar nazad uz obrazloženje: ‘Kujo htjela si to, što sad hoćeš.’ (Ovo je izjavna, a ne upitna rečenica.)

Šteta što ta ista crkva koja se očito voli baviti krojačkim poslima i kojoj su minice zavrtile glavom, vjerojatno zaista toliko da nisu uspjeli obratiti ni trenutak pažnje na radnička prava stvarnih krojačica i ostalih  tekstilnih radnica. No, evo sada u tri ujutro nova mi je teza pala napamet, moram provjeriti koliko je mini sukanja Kamensko proizvodilo godišnje. Imam osjećaj da sam na pragu otkrića nove teorije zavjere.

Gorućim pitanjima nažalost ne smatram ona koja se mogu preko noći promijeniti, već ona na kojima bi se nekoliko sljedećih godina ili desetaka godina trebalo baviti. To su pitanja koja su provediva na razini zakonodavstva i koja bi trebala postaviti okvir za ispravljanje kulturološki duboko usađenih neispravnosti i neregularnosti.

Meni se za početak sviđa ideja da ova radna bilježnica bude izmijenjena, te da se žensko pitanje uspije implementirati i u druge oblike institucijaliziranog  i izvanstitucionalizranog odgoja i obrazovanja. Zaista ne mogu govoriti iz pozicije stručnjaka jer to nisam, no navest ću samo nekoliko problematika vezanih uz žensko pitanje… Europski ženski lobi 2010. godine pokrenuo veliku kampanju 50 : 50 za ravnomjerno sudjelovanje žena u parlamentu, ali i ne samo u parlamentu nego općenito pravo na ostale pozicije i radnička prava žena, činjenica da ne postoji jedinstvena legislativa oko nasilja nad ženama koja svakako treba biti ustanovljena, problematika poput  reprodukcije, umjetne oplodnje, surogatstva, majčinstva, roditeljstva, pa do za naš kulturni kontekst svemirskih tema poput pornografije i prostitucije.

No drugo je pitanje koje sam već prethodno najavila je pitanje duboko gotovo arhetipski usađenog kulturnog nasljeđa i obrasca ponašanja.

Za ilustraciju ispričati ću dvije paralelne priče. Nedavno sam prisustvovala konferenciji organiziranoj povodom izložbe Sanje Iveković u Londonskoj galeriji Calvert 22. Diskurs konferencije je naravno bio feministički orijentiran. Naravno, publika su uglavnom bile žene. Tokom čitave konferencije vrtila sam glavom kako bi izgledalo kada bi jedna trećina publike bili muškarci. Kasnije sam u šali s prijateljicom komentirale recimo profil muškaraca poput moćnika i glavešina lokalnih samouprava. Onako da su im se slučajno agende pomiješale i da zaista misle kako tamo moraju provesti čitav dan jer u protivnom neće dobiti bonus.  Već sam planirala malu subverziju. Nevjerojatno me zanima kuda bi ta rasprava otišla.

Nedugo kasnije čitala sam intervju s izvršnom direktoricom Centra za ženske studije Radom Borić. Dio intervjua vodio se oko pitanja Zašto ne muškarci na ženskim studijima?’I sama sam dijelila isto pitanje. Misleći ne bi li muškarci trebali biti uključeni i djelom takvih rasprava, a time i senzibilizirani oko ženskog pitanja.

Čak me i iznenadio tvrdost stava Rade Borić, no  u jednom je trenu rekla, citiram: ‘Čim je jedan muškarac unutar grupe, mijenja se njezina dinamika. Često sam imala iskustva da muškarac u nekom prostoru preuzima vodstvo u razgovoru o nekoj temi, bez da je toga ponekad i svjestan, jer muškarci to povijesno rade.’

Nisam mrziteljica muškaraca, dapače, dapače nikako, nego se vraćam frekventnosti i urgentnosti  problema. Zakoni, institucionalne promjene, aparature mogu i moraju bit mijenjanje u što je moguće kraćem, roku kako bi i pozitivno utjecale i na mijenjanje onih dublje usađenih modela i shvaćanja prihvatljivog i ispravnog te neprihvatljivog obrasca djelovanja i ponašanja. Dokle god se promijene na tom području neće ostvariti dobivat ćemo odgovore poput ovih kojeg sam dobila provodeći anketu među prijateljicama, povodom spomenutog zadnjeg rada Chick2fishes koji se bavio samoobranom žena i ostalih potencijalno ugroženih skupina.

”Ali je teško udariti nekoga, i za neke cure imam filing da se možda ne bi obranile jer duboko nemaju osjećaj da se smiju braniti. Al možda sam u krivu. Ranjivost i potencijalna pozicija žrtve mi se čini uvelike uvjetovana tom nekom čestom ženskom potrebom (ne znam da li urođenom ili naučenom) da se svidimo i budemo submisivne prema drugima.”

”Ne znam kaj bih rekao ljudima, osim da to sami priželjkuju kad im se dogodi, ali to ne smijem reći. Ne znam, meni se jako puno agresije dogodilo u jako kratkom periodu i jedino sto sam zaključio iz toga je da to želim sam sebi i da se moram promijeniti. Čudna je stvar nasilje”

Ima li potrebe da definiramo Vašu estetiku, vaš umjetnički žanr, polje?

Ma uvijek nekako imam problema s tom rječju definicija. Na tragu Wittgenstainove lingvističke teorije smatram da kontekst daje značenje. Definicija uvijek ovisi o kontekstu, zato mislim da bi bilo bitnije prije svega staviti u kontekst. Problem definiranja i imenovanja smatram bitnim elementom svog rada. Potrebu za definicijom smatram potrebom  za  razumjevanjem, za pronalaženjem zajedničkih i redundantnih komunikativnih točaka iz kojih se ista može nastaviti i dalje razvijati. Stoga neka vrsta mapiranja, dovođenja u relaciju svakako smatram potrebitom.

Možete li napraviti komparativnu usporedbu svoja dva studija (MA) koja ste završili, ovdje, u Zagrebu i Londonu?

Odgovor na pitanje o usporedbi moja dva studija možda nije toliko zanimljiv. U Hrvatskoj sam završila Likovnu akademiju po starom sustavu. Nisam sigurna koliko relevantnu i aktualnu  paralelu mogu povlačit između te dvije institucije zbog činjenice da sam ALU završila sada već prije dosta godina, te činjenice da nisam upoznata s britanskim BA sistemom i njegovom kvalitetom. No smatram kako sam od svake institucije dobila najbolje u najbolje vrijeme. Naime akademiju u Zagrebu upisala sam sa sedamnaest godina. Tada mi je zaista više odgovarala stroža struktura, svakodnevni odlazak na akademiju od devet sati ujutro do najčešće sedam, osam navečer. U tadašnjem programu mijenjala bih, odnosno uvodila pojačanje u vidu određenih teoretskih i praktičnih predmeta. Recimo povijest umjetnosti smo poprilično detaljno prolazili, no bojim se da je 20. i 21. stoljeće ostalo samo na razini faktografije. S obzirom da je umjetnost 20. i 21. stoljeća nerazumljiva bez poznavanja opširne teorijske građe promijene na tom području ukoliko već nisu provedene smatram prijeko potrebitima. Uvođenje ukoliko već nije smatram prijeko potrebnim. No zbog brojnih drugih okolnosti ponajviše zbog bezbrojno puno puta spominjanog profesora Kuduza i njegove neponovljive metodologije rada studiranje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti smatram beskonačno bitnom u kreiranju vlastitog identiteta i umjetničkog stvaralaštva.

Studij  u Londonu bio je dinamičan, profesori odlični, s odličnim poznavanjem suvremenih ali i povijesnih umjetničkih tokovina. Satnica je bila podosta razrijeđena u odnosu na onu s ALU, no ostavljala je prostor vlastitom radu i angažmanu.

No bit ću realistična i reći. Koliko god svi mi žudimo za obrazovanjem na prestižnim institucijama u inozemstvu, možda je ovdje ipak mjesto za uputiti određenu vrstu pohvale hrvatskim obrazovnim intitucijama. U razgovoru s mnogo prijatelja primijetili smo kako tko god od poznanika ili prijatelja bi pokušao upisati neku od ali doslovce najprestižnijh škola na svijetu, uspio bi to bez imalo problema. Možda upravo ovim zaključkom dolazimo do zanimljivog pitanja privatnog i javnog školstva u Velikoj Britaniji. Nedavno sam svjedočila suzama radosnicama i otvaranju šampanjca, kada je šestogodišnja nećakinja jedne kolegice bila primljena u prestižnu privatnu školu. Nisam se ni  sama mogla ne poveseliti uspjesima te male djevojčice. Možda iz razloga što vlastito upisivanje, prvo na primijenjenu, a zatim ALU i CSM pamtim kao jednim od najsretnijih trenutaka u životu, a možda je bilo i zbog šampanjca, malo.

No problem je u tome sto će se malo koje dijete u Velikoj Britaniji moći na taj način poveseliti, s obzirom da godina u toj školi za šestogodišnje dijete košta jednako kao i godina mog magisterija, a da je preduvjet tome bila odlična referenca vrtića/male škole koje je dijete, nakon uspješno obavljenog intervjua, pohađalo od svoje treće godine, koja je također koštala kao godina mog magisterija. Djeca se u takvim školama uče finim manirama, rukuju s ravnateljem na hodniku, a također imaju još jednog vikend plaćenoga učitelja kako bi savladali nesavladano i utvrdili savladano. Hoće li svako od te djece postati Einstein? Naravno da neće, no počet će stvarati neoborivu i teško dodirljivu socijalnu mrežu.

Živim u južnom Londonu, istodobno nadomak Brixtonu i Peckhamu, tradicionalno crnačkim, siromašnijim i svojedobno opasnijim četvrtima, koje prostorno fizički graniče te se u određenim segmentima čak i preklapaju s elitnijim, rezidencijalnim četvrtima srednjeg višeg sloja. Naravno da je socijalna struktura na tim područjima vibrantna, a time i staležne razlike naglašenije, zategnute i osjetljivije.

Nikako  ne opravdavam, no počinjem, ne možda jos razumjetii već graditi kontekst nastanka eskapada poput velike riot krize u ljetu 2011. godine ili velikog spontanog partija ispred kina Ritzy na Brixtonu povodom smrti bivše britanske premijerke Margaret Thatcher.

No vratimo se našem školstvu.

Boriti se ne samo za besplatno školstvo, nego i njegovu kvalitetu, što smatram preduvjetom jednakih prilika. Za školstvo gdje je zadaća svakog profesora svakodnevno nadograđivati svoje vlastito znanje te pronalaziti najefikasnije metode i modele kako ga i prenijeti studentima.

Živjelo javno školstvo.

Kakav je pristup tržištu jednog umjetnika poput Vas, ovdje i koja je razlika tog pristupa u Velikoj Britaniji?

Pristup tržištu… Pa kako bi uopće uspjela išta odgovoriti pokušat ću malko proširiti pitanje. Kada kažem teško izražavam optimističan stav, jer realno tržište ne postoji. Projekti i osobe poput Laube, teme tržišta koja se provlačila kroz Zagrebački salon i Salon mladih 2010. godine u organizaciji HDLU-a Zagreb, povremeni otkupi Muzeja Suvremene Umjetnosti, otkupnih nagrada bankarskih te telekomunikacijjskih kuća i nažalost persona poput Marinka Sudca, većinski uspijevaju pokriti tek produkcijske troškove te zakrpati pokoji džep pojedinim umjetnicima, no ne i neki stalan i održiv izvor primanja likovnim umjetnicima.

Što se tiče tržišta za umjetnika kao što sam ja pokušat ću ga ovako ilustrirati. Ljetos kada sam postavljala samostalnu izložbu Ispipavanje u Galeriji VN, pokušala sam odlučiti koju nijansu bijele ću koristiti za ispisivanje teksta po bijelim zidovima. Postavljala sam markere te narednih pola sata kontemplirala nad time pokušavajući se odlučiti. Naime prostor galerije VN je preko dana i čitaonica. U jednom mi je trenu pristupio stariji gospodin te me priupitao, jesam li u redu i želim li da mi pozove taksi. Pa eto biti ću i ubuduće zadovoljna ako mi se naruči taksi, odnekuda se mora krenuti. No pustimo autosarkazam, na stranu i tržište koje nikako nije zatvorena tema a kako izgleda ni otvorena baš. Čini mi se kako je Hrvatska likovna scena otvorenija ka umjetnicima, pogotovo mladim umjetnicima, natječaji transparentniji, ma kolikogod netko mislio da su montirani po podobnosti zvanoj ”cugamo zajedno“ u Sedmici ili nekoj srodnoj birtiji, mislim da kustosi i dalje prije svega gledaju kvalitetu rada. Kvaiteta rada bi se sada dalje dala interpretirati, no govorila sam već o pitanju uloge umjetnosti u društvu i kapitalu.

Problem Londona svakako je njegova beskonačna kompetativnost i vlastita zamjenjivost, no s druge strane i beskonačna strujanja, strukture i usmjerenja galerija i muzeja koja za sobom vezuju različite načine financiranja, komunikacije, očekivanja. U Londonu je  zakon lobiranja legitiman, a gotovo bih se usudila reći i jedini oblik komuniciranja. Iako je London naravno mjesto za biti i uspjeti, protekne dosta vremena dok istražiš, upoznaš se sa i implementiraš  u određene društvene i umjetničke strukture.

Koji su sljedeći projekti na kojima radite? Što možemo očekivati?

Zaista ne volim previše pričati o planovima unaprijed (ako nisu baš 100%). No hajde barem onda o problematikama. Svakako bih željela nastaviti priču oko rada Chick2fishes. Željela bih da sam rad potencijalno bude inspiracija i drugim umjetnicima za progovaranje o toj temi koja je zaista još uvijek nevjerojatno tabuizirana u našem društvu. U prvom krugu projekta skupljala sam iskustva, razmišljaja, pitanja i mišljenja isključivo žena i skupina/osoba koje su bile ili potencijalno bile u poziciji žrtve.

U sljedećem krugu htjela bih zarotirati gledište. Teško i bilo bi neispravno sada povlačiti strogu liniju razdvajanja na muškarce i žene. Ali recimo zanima me gledište osoba koje će se teže naći u poziciji žrtve, a koja u toj svojoj poziciji ne žrtve može biti u empatijskom, neutralnom ili napadačkom odnosu prema žrtvi.

Zanimljiv mi je projekt bijele vrpce i kampanja pod nazivom Nulta tolerancija, koja je muškarcima u Kanadi ponudila priliku da pokažu solidarnost sa ženama u borbi protiv nasilja i  gdje su muškarci prepoznali da su oni ti koji su odgovorni za nasilje nad ženama.

Mislim imam nekih konkretnih stvari… idem u Bern sada, Pariz u 11. i 12. mjesecu na neke izložbe…. ali kažem, uvijek mi je malo glupo ‘na sva zvona’ o nekim projektima dok ne počnem konkretno na tome raditi.

 

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More