Inspiriraju me igračke za velike cure

Kakve veze ima Offertissima s Galerijom Karas? Ovih tjedana, ima itekako. U Karasu je na snazi izložba “Ambitious Toys” multimedijalne umjetnice Martine Miholić, koja proučava fascinaciju modernim igračkama i razne stereotipe koje je društvo injektiralo u njih.

– Rad na ovom projektu započela sam promišljanjem o objektu, konkretno o igrački.  Početna ideja bila je sagraditi dva paralelna životna prostora, od kojih je jedan je trebao biti dječji, dok je drugi  trebao pripadati odrasloj osobi. U daljnjoj razradi odlučila sam sagraditi samo jedan. Krajnje ishodište je eksperimentalan, infantilan prostor, uspoređivan s Wonderlandom.

Što sve Martina Miholić vidi u igračkama za djecu i odrasle? Čime je ovi predmeti opčinjavaju?

– Premisa suvremenog razmišljanja je kako maksimalno zaštititi mlado ljudsko biće, dijete. Iako su predmeti koji dolaze u kontakt s djecom, naizgled beskonačno propitivani, testirani, debatirani…, no nažalost na kraju čitavog procesa bojim se često apsolutno neadekvatni. Kroz ovaj projekt proučavala sam i željela dotaknuti to krhko, mekano, infantilno, naizgled sigurno i neokaljano, intimno, mjesto kojemu se vrlo lagano približiti upravo tim neodoljivim, dopadljivim i zavodljivim objektima – igračkama, te putem igračaka implantirati razne ideologije i stereotipe, kaže umjetnica.

Postav izložbe ne povlači čvrstu granicu između igračaka za djecu i igračaka za odrasle. Martina Miholić to objašnjava činjenicom da su i u stvarnom životu ta dva svijeta isprepletenija nego što se čini: prostor i predmeti u Galeriji Karas, koji su kreirani za odrasle osobe, imitriraju prostore i predmete kreirane za djecu, koji pak imitiraju prostore i predmete kreirane za odrasle.

– Neposredno nakon otvorenja izložbe imala sam priliku sudjelovati u razgovoru organiziranom povodom izložbe Petre Mrše Vježbanje obitelji u galeriji Kranjčar, na kojem je bilo je postavljeno pitanje koliko je današnja odrasla osoba spremna preuzeti obaveze i očekivanja koja se postavljalju pred nju. Negdje se na tom tragu nalazi i pitanje koje postavlja izložba Ambiciozne igračke.

Izložba možda opisuje baš tu odraslu osobu koja se pokušava vratiti u sigurnu i infantilnu fazu, prostor, ambijent, no postavlja se pitanje je li ona upravo toliko sigurna, infantilna i neokaljana.

Martina Miholić posljednjih je godina stekla prepoznatljivost projektima zaokupljenima promišljanjem rodne dimenzije. Tako ni ova izložba nije lišena razotkrivanja stereotipa.

– Kad govorimo o dječjim igračkama (koje su opet poprilično odraz realnog stanja u svijetu ”odraslih”) ne možemo samo okrznuti, već duboko zaglibiti u područje stereotipa i klišeja. Na samom otvorenju izložbe prijateljica Jelena Bračun spomenula je kako je nedavno vidjela igračku, dječja kolica za bebe; na plavima, namjenjenim dječacima, pisalo je doktor, dok je na rozima, namjenjenim djevojčicama, pisalo je medicinska sestra. Ne iznenađuje, zar ne?, kaže Martina.

Izložbu prati i jedan video rad sačinjen pretraživanjem igračaka na Google Imageu, prema određenim pridjevima.  Rezultati su, što se tiče rodnog pitanja, obeshrabrujući.

– Kad tražite primjere “snažnih igračaka”, dobijete uglavnom igračke snagatore, muškog roda. Isto je vrijedilo i za izraz ”lojalan/na” i ”precizan/precizna”, dok s druge strane za izraz ”ambiciozan/na” kao rezultat dobila sam vojnike ratnike a sa druge trudnu Barbie lutku.

Martina Miholić živi na relaciji Hrvatska – Engleska. Pitali smo je je li joj to inozemno iskustvo počelo otvarati vrata i doma – ili je proces afirmacije išao drugim smjerom?

– S hrvatskim galerijama i kustosima dosad sam imala samo dobro iskustvo i bila mi je pružena prilika predstaviti svoj rad i na samostalnim i na grupnim izložbama, kao i s umjetničkim kolektivom ”Projekt 6”. Ukoliko su neki projekti ”doma” bili vidljiviji u proteklih godinu do dvije, objasnila bih to možda vlastitim umjetničkim sazrijevanje, dosljednošću u radu, boljom samopromocijom. Također, u nekoliko proteklih godina došlo je do zamjetnog razvoja internetskih socijalnih mreža ali i većeg broja portala, blogova, Internet časopisa, koji su doprinijeli većoj vidljivosti i prisutnosti mlađih autora.

Nedavno je Martina Miholić u Londonu s fotografkinjom Petrom Mrša i umjetnicom OKO imala izložbu The Balkan Bride’s Wedding kojom je problematizirana pozicija ”došljakinja”. Taj će projekt, otkriva, u budućnosti možda dobiti svoj nastavak – zvat će se ”Gastarbajterice’ – koji će problematizirati pitanje položaja umjetnica-radnica u inozemstvu.

Etnografski muzej je nedavno imao veliku, uspješnu izložbu o tradicionalnim igračkama. Komuniciraju li Martinine “ambiciozne igračke” s onim tradicionalnima?

– Zanimljive su mi konotacije ”igračaka za odrasle” , odnosno seksualnih pomagala, koji su prilikom službene promocije tih predmeta nazivani osobnim masažerima, široj populaciji poznatiji pod nazivom vibratori. Uspjela sam ih nabaviti par, jedan je bio u obliku dječje patkice za kadu, Paris edicija, sa dijamantićem na nosu, odabrala sam crnu boju, dok je drugi izgledao poput dječje imitacije ruža za usta. Pretražujući internet ponudu, naišla sam na razne oblike, bili su mi jako zanimljivi oni u obliku Hello Kitty mačkice. Prijatelju je bio ponuđen posao u kineskoj kompaniji koja se bavi proizvodnjom luksuznih ”osobnih masažera”, na razgovoru za posao pokazali su mu kampanju za liniju ”intimnih masažera” u obliku ugroženih životinjica, a slogan kampanje bio je “Pružite im zaštitu u svom toplom domu”. Talijanski dizajner izradio je liniju vibratora koje je lako sakriti u neke od kućanski predmeta, tipa u tijelo noćne lampe ili akvarij za ribice. Inspirativan mi je taj sram i neobično kinky kamufliranje predmeta za ”velike curice”.

 Maja Hrgović