Vanessa Redgrave: Najviše što ti netko može dati da preživiš jest dobrota

Vanessa Redgrave
Američki pjesnik i pisac Michael Dana Gioia, bivši predsjednik Nacionalne zaklade za umjetnost SAD-a (2003. – 2009.), jednom je prigodom izjavio: ”Umjetnost nije bijeg. Umjetnost je aktivizam.”

Moram priznati kako sam oduvijek gajila određeni skepticizam prema pokušajima izjednačavanja umjetnosti, znanosti, ali i obrazovanja s aktivističkim djelovanjem. Skepticizam ili dozu nužnoga opreza nailazim u kontekstu, razumijevanju i filozofiji povijesti, a manje u pozicioniranju subjekta i njegova odgovora na pitanje o trenutačnim društveno-povijesnim silnicama. Pokušaj razumijevanja nije bijeg, nego otvaranje prostora za dijalog.

Zbog već spomenutoga nužnog opreza, prošlogodišnji sam Filozofski teatar pratila iz prikrajka bojeći se da njegov status društvenoga događaja ne potisne dijaloge o umjetnosti i prepusti ih poput medija glavne struje svjetonazorima i politici. Domaćin Srećko Horvat u drugoj je sezoni Filozofskoga teatra glavnu žensku ulogu povjerio Vanessi Redgrave te uspio pokolebati moj skepticizam.

Redgrave je istinska kazališna, filmska i televizijska diva. Jedina britanska glumica koja je osvojila Oscara, dva Emmyja, dva Tonyja, Olivier, dvije nagrade u Cannesu, dva Zlatna globusa i BAFTU. U njezinu se umjetničkom radu pokazuje ključnom 1977. godina s dva filma – Julia (za ulogu žene koja se bori protiv nacističkog ugnjetavanja dobiva Oscara za najbolju sporednu ulogu) i dokumentarni film The Palestinian (tadašnja je premijera bila odgođena zbog bombardiranja kina). Na Horvatovo pitanje jesu li joj događaji iz te godine i govor na dodijeli nagrada Oscar zatvorili mnoga vrata, Redgrave odgovara da to nije bit života.

U tom se odgovoru nalazi i sažima vrijednost svih misli o kazalištu i životu koje je glumica podijelila sinoć s gledalištem – riječ je zapravo o autentičnosti, danas rijetkom karakternom i životnom osobinom. Biti glumica znači biti hrabra, ali i djelovati u zajedništvu sa svim kazališnim subjektima od kamere, kostimografije, scenografije, pisaca do redatelja. Svi učimo, istaknula je. Horvat joj prepušta riječ, ulogu, scenu. Redgrave je na početku razgovora četverogodišnja djevojčica koja recitira prvi monolog: ”Što sve nisam izgubila?”, zatim odlazi u 2004. godinu na set filma Groznica čije su prve scene snimljene u zagrebačkom HNK-u, da bi se vratila u 1995. godinu u Moving Theatre Company kamo je umjetnošću s bratom Corinom obilježavala pedesetu obljetnicu poraza fašizma.

Govoreći o 1995. najednom je u Sarajevu, prije dva dana gleda Antigonu – 2000 godina kasnije (u sklopu MESS-a, produkcija Kazališta Ulysses). Prisjeća se namjerne politike šutnje u Velikoj Britaniji i kazališta koje ponajprije u teškim vremenima postaje alatom za preživljavanje. Ono je metafora za umjetnost. Što kazalište jest i što može biti? Za taj trenutak uhvaćene sadašnjosti u klasiku vrijedi živjeti i stvarati. Sve što Redgrave može reći o ratovima sažima se u jednostavnosti – najviše što ti netko može dati da preživiš jest dobrota.

Vanessa Redgrave, Srećko Horvat

Kada bi dio naših kazalištaraca tu i tamo umjesto radikalizma, otpora, krike i bijesa, ponudio mrvicu istinskoga alata za preživljavanje u širini i nadi, možda bi pojedinac, a i naše društvo, shvatio da ideologije kojima su naši roditelji, ili mi sami, robovali i ideologije u kojima smo trenutačno izgubljeni, unatoč golemim i nepremostivim razlikama, dijele jedno zajedničko uvjerenje – neupitnu prevlast materijalnoga nad duhovnim.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More