Stojkina i Čadežova izdaja

Ne znam čija je točno ideja bila da Novu godinu po julijanskom kalendaru dočekamo u Limbu. Uglavnom, Stojka i njezina kvartovska frendica Danijela Stanojević došle su već nacvrcane.

Donijele su sa sobom u okruglim taperverima koljivo, svinjsku moću, pihtije i nešto nalik kruhu, valjda lebac. Lijena šankerica je to preko kurca poslagala na mokru ploču iza šanka. Pod je po čitavoj birtiji bio odvratno ljepljiv, iz klonje je dopirao bazd urina; očito su zbog štednje odjebali čistačicu.

Stojka se od samog početka ponašala harambaški. U crnoj minici drmala je po pelinkovcima. Još je koliko-toliko zadržala vitkost nakon onih maratonskih tretmana kod doktora Močinića. I time se sad razmetala. Svako je malo pravila pokrete koji su joj dodatno zatezali minicu, skoro do guzova. To mi je još bilo okej dok smo bili samo nas troje u Limbu, ali kad je banuo Čadež, Stojkino opsceno ponašanje počelo me irititirati.

Čadež je stao s nama za šank. Bio je svježe obrijan. Ostavio je samo brkove koji su mu ovaj put baš dobro stajali. Djelovao je nekako zavodnički na onaj retro način. Naočale je zamijenio kontaktnim lećama, dobio ih je skoro besplatno preko dopunskog socijalnog koje prima preko Slobodnih umjetnika. Stojka mu se primakla i počela hvaliti njegov intervju s našim profom Bagićem u kojem je ovaj nešto bezveze srao o gramatici i kao vrhunac stila naveo Židakove škropec-kolumne.

Čadež je isto počeo udarat po pelinkovcima. Stojka i on svako malo su me kao nešto podrugljivo pogledavali, došaptavali se, šugavo smijuljili.

– Koji se kurac cerekate? – lagano sam gubio živce.

– Kaj si planul… Đakovački pijetlić! – patronizirao me Čadež.

Na to sam totalno popizdio. Stojka se primaknula još bliže Čadežu, mogla mu je osjetiti dah. Vidjelo se da uživa. Da je boli ona stvar za moje osjećaje. Ovo je bilo njezinih pet minuta. Bila je kraljica, ženska verzija Rols Rojsa ispoliranog u elitnom auto salonu doktora Močinića. Onda sam se dosjetio da me valjda opet za nešto kažnjava. Valjda za zanemarivanje, za preuranjene ejakulacije… I za to što još uopće nisam uplatio prvu ratu za Valentinovo u Tuheljskim toplicama.

Takav sjeban, uhvatio sam se Danijele Stanojević kao neke dobre majke koja točno zna kako i što treba s čovječjim jeguljama poput mene. Uostalom, bila je skoro deset godina starija, imala je seksualnog i ljubavnog iskustva, nije joj bilo do jeftinih, koketirajućih igrica kakve je Stojka upravo izvodila s Čadežom, a on se u tom topio od ugode kao ozebla noga u termo čarapi.

– Sličiš mi s tom svojom kokoticom na Đona Kjuzaka – pomilovala me Danijela zaštitnički po kosi baš u pravom trenutku, kad mi je itekako trebao topli dodir.

– A ti meni na Đesiku Parker – uzvratio sam joj pomalo bezvoljno kompliment. – Čuo sam da si u doba FAK-a pisala nekakve kolumne u stilu Seks i grad za neki portal, i da ti je te tekstove osobno redigirao Borivoj Radaković, perjanica FAK-a. Šteta što tad pojma nisam imao o internetu…

Kad je Stojka vidjela kako sam prisan s Danijelom, počela se još više pripijati uz Čadeža. Skužio sam da su brkovi postali in među ekipom iz kazališnog svijeta. Čak je i mladi dramatičar Dino Pešut pustio „505 s crtom“ brčine.

Čadež je poput razmetljivog tetrijeba hroptao Stojki na uho kako se u Jutarnjem čitaju jedino njegovi i eventualno Židakovi tekstovi, a da su Jergovićevi, Butkovićevi i Tomićevi postali teška smorana, dok Pavičićevi pak,iako suvisli i koliko toliko studiozni, zaudaraju na kaplarski moralizam. Danijela je vidjela koliko me ta situacija sjebava. Predložila mi je da izađemo malo van na zrak. Ponijela je i taperver s koljivom, da se malo posladimo i povratimo snagu. Tvrdila je da u koljivu ima i afrodizijačkih sastojaka.

Vani, na parkiralištu preko puta Limba, upozorila me da moramo biti tihi. Prošle godine je baš na ovom mjestu neki nervozni stanar pečenim batkom pogodio Nuhanovića u glavu dok je ovaj s nekom Limbovkom glasno raspravljao o tome koji pisci najviše putuju u inozemstvo preko Društva pisaca.

– Okej, bit ću tih – promrmljao sam.

– I nemoj me više nikad u svojim tekstovima nazivat feministicom – Danijela mi je mazno priprijetila kažiprstom. – Zapamti sad jednom zauvijek, ja sam feministkinja. F-E-M-I-N-I-S-T-K-I-NJ-A! Feministica je umanjenica. To je kao da ja tvoj kurac zovem kurčić.

Na spomen kurca nešto mi je zabubnjalo u glavi, zamantalo mi se… Valjda se tako osjećaju srne kad predosjete potres. Bacio sam taperver s koljivom i munjevito se sjurio natrag u Limb.

Stojke i Čadeža nije bilo za šankom. Sledio sam se skroz. Muklim glasom pitao sam šankericu gdje su nestali? Pokazala je prema separeima. Ali tamo ih nije bilo, samo neki klinci. I Viktor Ivančić i Dean Duda koji su uz pivo trkeljali nešto o Šuvarovom modelu financiranja kulture u samoupravnom socijalizmu.

Vrata od klonje bila su zatvorena. Maltene sam ih probio ramenom. Ono što sam unutra ugledao progonit će me sve dok mi ona ekipa iz Orwellove 1984. jednom zauvijek ne izbriše pamćenje. Čadež je stajao pored kapavog lavaboa. Vojničke hlače i bijele duge gaće bile su mu spuštene kroz do koljena. Stojka ga je držala za polunadignuto spolovilo koje je svojom veličinom odudaralo od Čadežove astenične građe. Zamračilo mi se pred očima, izgubio sam svijest, kao ono jednom moja stara kad joj se miš zavukao u čizmu koju je navlačila da ode nahranit kokoši.

Danijela me vrećicom punom leda povratila k svijesti. Počeo sam urlikat, da gdje je Čadež, prijetit da ću ga isjeći nožem. Tad se pored Danijele bojažljivo pojavila i Stojka. Oči su joj bile zamagljene od pića. Uvjeravala me da sam totalno zabrijao, da sam lud…

– Ne seri! – proderao sam se. – Di se Čadež sakrio!? Leće ću mu noktima iščupat iz očiju… Brkove ću mu pincetom…

– Daj, smiri se… Moro je otić na bus, u ponoć mu ide zadnji za Karlovac… Sve si krivo pokopčao – proprtljala je Stojka. – Čadež je pao u tešku depru, žalio mi se da mu ozbiljno prijete iz TELE 2 zato što je u Jutarnjem razotkrio onu njihovu sotonističku provokaciju s pjevanjem ovce Gregor na misi… Tvrdio je da mu se spremaju totalno razorit egzistenciju. I da mu je najbolje da se odmah ubije. Nakon tog je otišao u zahod. Uplašila sam se da će se…

– Objesit! – prokrkljao sam, držeći se jednom rukom za Danijelino rame kao za štaku. – Sad ćeš me još uvjeravat da si sirotog, nevinog, suicidalnog Čadeža našla kako visi u zahodu… Pa si ga s omče išla skidat tako da si ga dohvatila za prvo što se ti se našlo pod rukom… Za kurac! Vidio sam te kako ga držiš, kao pastirica štap! – ni u histeriji se nisam mogao osloboditi rabljenja stilskih figura u govoru.

Po tome sam pak bio sličan Deanu Dudi koji se i nakon šeste, podalje u separeu, u razgovoru s Ivančićem i još nekim tipom, izražavao kao da na glas čita iz nekog od onih buđavih udžbenika iz sociološko praksisovske etike što se za kunu mogu kupit na Hreliću.

– Pa šta ako sam ga i držala! Bar sam ga imala za šta držat! A šta si ti vani radio s Danijelom! Hvatao se za njena otežala zvona kao zvonar crkve Roterdam na kojeg me sve više i podsjećaš! – I Stojku je sad uhvatila histerija.

Istrgnula je Danijeli vrećicu s ledom, bacila mi je u glavu i poput furije izjurila iz Limba. Malaksalo sam zasjeo na stolac. Danijela me milovala po licu. Pitala me hoćemo li skoknuti do mene da joj posudim Jergovićev „Rod“, možemo ponijeti i hranu, pihtije su najbolje sad kad su totalno hladne.

– Kako ću ti ga posudit, kad ga ja još nisam pročito… Sad sam tek došo do trećeg dijela, „Mame Ionesco“ – promrsio sam. – A i nije mi do jela… Totalno sam sjeban… Ta Stojka nije normalna, to sam sto puta vidio, trebo sam se maknut od nje na vrijeme… Čadeža neću ni spominjat. Svi su me upozoravali da će mi se on kad-tad napit krvi, da je takav… A, ja moron… Ne znam, on mi se činio najbolji od svih tih kretena iz EPH…

– Nemoj nikad nikome vjerovat, ljudi su pijavice, samo te sišu… Tako su meni Nevena Rendeli i Petar Štefanić posisali sav frape od banane koji sam na pet minuta ostavila tamo kod nas na HTV-u, na mramornoj porti – tješila me Danijela. – Ne znam šta si uopće vidio na toj Stojki. Ženska je duboko sjebana… I onaj njezin krivi očnjak koji joj izviri čim se imalo nasmije… Zato se skoro nikada ni ne smije. Zato i čita samo one turobne knjige Kovača, Simića Bodrožića, Daše Drndić, Jergovića… Vjerojatno će se sad zakačit i za Čadežove pjesme…

– Prekini, molim te – iznemoglim ću glasom.

U tom trentuku zazvonio mi je mobitel. Pomislio sam da to Stojka zove, preklinjat će me da joj oprostim. Ali bio je to nažalost samo moj stari. Ne može, rekao je, nikako zaspati. Neki unutrašnji glas stalno mu govori da mu je jutros lažni svećenik došao posvetiti kuću.

– Tristo kuna sam mu dao… Neki mlađi, nikad ga nisam vidio, djelovo mi je ko narkoman… Čuo sam da sad ima puno tih lažnih svećenika narkomana.
– S čime je posvetio?
– Špricnuo je malo s nekom vodom…
– Pa jel imaš osjećaj da kuća posvećena?
– Pa malo… samo na tom mjestu di je još vlažno od te vode koju je prosuo… Al drugdje di je suho, baš i nemam.
– Onda najbolje da si navlažiš dušu malo rakijom… Pa će ti sve izgledat posvećeno – bubnuo sam samo da si ga skinem s vrata. Nadjebavanje sa starim bilo je zadnje što mi je sad trebalo. Jedino, pomislio sam, mogao bi ga pozvat u Zagreb i zamolit da sa svojom ekipom premlati Čadeža na mrtvo ime. Ali morao bih mu objasnit zbog čega. Kad bih mu rekao da je to zbog Stojke, vjerojatno bi mi odvratio da neće prljat ruke zbog jedne Srpkinje. I popovao bi mi da sam si za sve to sam kriv. Jer sam toliko kurcoglavan da si pored svih tih ženski u Zagrebu nisam mogao naći niti jednu normalnu Hrvaticu. Ili bar bosansku Hrvaticu.

 Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na , s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.