Čemu šutnja dok trbuh kruli?

Manipulirajući sadržajem Distinkcija:društvena kritika suđenja Pierra Bourdieua kako je Brechtovo političko kazalište samo dio istoga društvenog opijuma u kojem uživaju intelektualci, osvrnut ću se na dvije gostujuće predstave s političkim predznakom na 31. Gavellenim večerima: Mrešćenje šarana Ateljea 212 iz Beograda i Prosjačku operu Narodnoga pozorišta Sarajevo.

Obje predstave sadržavaju tipični nedostatak činjenja bez obzira na njihov deklarativni angažman u groteskno farsičnome i iščašenom izvedbenom jeziku jer je ono političko barem na hrvatskim pozornicama u reminiscencijama bilo ponajviše aktualizirano u osamdesetim godinama prošloga stoljeća.

Jedino se zapravo na tragu historiografije može promatrati dramatičan i neobičan život Aleksandra Popovića (1929. – 1996.), srpskoga dramskog pisca čija je izvedba komada Mrešćenje šarana 1984. u Pirotu zabranjena. Tek jedna od ukupno zabranjenih sedam. No, razlozi zabrana prema beogradskome kazališnom kritičaru Ivanu Medenici nisu uvijek bili nužno političke naravi, bili su dijelom i teatroloških težnji u šezdesetima da se raskine s aristotelovskom dramaturgijom. Popovićevo je dramsko pismo nalik čudnim farsama s mehaničkim likovima, nepovezanim pričama i neobičnom zaigranošću iščašena i rubna jezika, vjerojatno obilježena godinama njegove isključenosti iz građanskoga života zbog vlastite vjere u komunističke ideje te petogodišnjega odsluženja na Golome otoku.

mrescenje-sarana
Mrešćenje šarana

Popovićeve se drame nakon njegove smrti rjeđe izvode te se u teatrologijskome kontekstu postavlja logično pitanje njihove recepcije. Mogu li drame obilježene političkim spletkama i vremenom Informbiroa odoljeti zubu vremena? Otvarajući to pitanje recepcije, nužnim se nameće smještanje njegova dramskoga pisma u hrvatski kontekst. Osamdesete su godine prošloga stoljeća, ali i desetljeće prije, u hrvatskim kazalištima bile obilježene političkom kritikom počevši, primjerice od Šoljanove Dioklecijanove palače (1969., Teatar &TD) u režiji Vladimira Gerića, Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja (1971., Teatar &TD) u režiji Božidara Violića do Petrasov Marovićeve Antigone, kraljice u Tebi (1981., HNK Split) u režiji Vlatka Perkovića. Osim Brešanove, ostale drame nisu izvođene dvadeset i više godina.

Pripisujući tako Aleksandru Popoviću epitet romantičkoga, zabranjujući ga u prošlim vremenima – i dalje ostaje pitanje relevantnosti njegova pisma. Je li redatelj Milan Nešković pronašao univerzalni kod koji odolijeva zubu vremena? Držim da nije, iako je zagrebačka publika uživala u tipiziranosti izvedbe s ponešto načelne političnosti, humora i zabave uigrana ansambla. No u toj tipiziranosti nema nekakva dubljeg sadržaja, svježine i novine koji bi Popovića činio univerzalnim i zanimljivim generacijama izvan isključivo jednoga političkog konteksta. Prokletstvo Srbije, neslobode i zvjerstva u ljudima prikazano u prilagodbama članova jedne obitelji upućuje na manipulacije moći u maniri satiričkoga vodljiva gdje Mica (Hristina Popović) mijenja ljubavnike po podobnosti. Ne postoji dramski sukob homo politicusa i homo humanusa, stoga se čini da predstava bolje funkcionira kao muzejski izložak nego kao suvremeno političko kazalište.

prosjacka-opera-2
Prosjačka opera

Koristeći se sličnim redateljskim postupcima kao u Dogvilu, predstavom s kojim je gostovao na Exitovim ljetnim noćima, srbijanski redatelj Kokan Mladenović na pirandellovskome tragu u Prosjačkoj operi pokušava na odviše bulevarski, a premalo kritički način postaviti važna pitanja o suvremenom kazalištu i društvu. Dogvile film smješta u kazalište i kritiku suvremenoga društva, a Prosjačka opera korumpirani London Johna Gaya u kazalište i kritiku suvremenoga društva. Zajednički im je nazivnik – glad. Čemu šutnja dok trbuh kruli, čemu šutnja dok je u ansamblu sarajevskoga kazališta svega sedamnaest zaposlenika? Zanimljivo, zavodljivo! No otprilike tu i prestaje sav društveni angažman predstave temeljen na pirandellovskome tragu i dokumentaristici novinskih isječaka te istraživanja.

Mladenović gradi predstavu na elastičnome sustavu neprestanoga miješanja i sudaranja bulevara, s promišljenim songovima Irene Popović, i lica koja odbijaju igrati svoje uloge, lica koja se bore za vlastitu životnost dok su u ulogama lepršavo artificijelni i puni pretjerivanja. U tome je kontrastu lica i navlastitosti izvrstan ženski dio ansambla, ponajprije Amina Begović i Merima Lepić. Uvjerljive su u pretjerivanju, suzdržane u osobnome prostoru. Održavanju toga dualizma fikcije i zbilje, svojevrsnoj formi kiča u satiri, veliku podršku daje i čitav ansambl, no te ne sprječava da se nedostatak predstave ogleda u višku spektakla i manjku dubine. Angažman ostaje načelan, iako smjera drugdje, poput pojedinačnih objava na Twitteru i Facebooku, koji kad je riječ o određenim političkim strankama sadržavaju više farsičnosti od većine predstava.

Možda bi se zbilja valjalo trgnuti onkraj načelnosti često zloupotrebljenog pridjeva angažiran. No, za to je potrebno više dobrih predstava, a manje skandala i besmislica – kako je davno ustvrdio naš kazališni kritičar Bojan Munjin.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More