Objavivši 4. veljače za Večernjakov natječaj priču naslova Priča za Večernjakov natječaj, u kojoj opisuje svoj put od bezidejnosti pa do ideje da se bezidejnost pretvori u priču, Pavao Pavličić podsjetio je čitateljsku javnost, izravnom referencijom na završetku priče, na glasovit sonet Lopea de Vege koji se zove Sonet o sonetu. Kao što je taj sonet svojevrsna uputa za pisanje soneta, tako se i Pavličićeva priča ostvaruje posredstvom upotrebe bilježaka čije je zapisivanje glavna predradnja pisanju priče, i to u više-manje, koliko je to već u književnosti moguće, “realnom vremenu”. De Vegin sonet glasi ovako:
Violantin nalog: sonet pisat mi je!
I nađoh se u stisci ja, poeta:
Četrnaest verzȃ treba do soneta;
Al sve u šali gotovo njih tri je.Da rime ne ću naći, mišljah prije,
A već sam usred drugog kvarteta;
I stignem li do prvoga terceta,
Tad za kvartete ni briga me nije.U prvi tercet uđoh – svi nek znaju –
Baš desnom nogom, jer, sreće mi moje,
Sa ovim stihom već sam mu pri kraju.Sad drugomu posvetih brige svoje:
Stih trinaesti u punom bljesnu sjaju.
Daj broji, gle četrnaest! Gotovo je!
To je možda dobar povod za promišljanje autoreferencijalne tehnike u umjetnosti, koja je u njoj do neke mjere uvijek prisutna, da bi se tek u rjeđim slučajevima prometnula u dominantnu odrednicu umjetničkoga djela, o kojoj god da se vrsti narativne umjetnosti radi. Odredimo li, štoviše, autoreferencijalnost kao karakteristiku umjetnosti (u smislu da je poanta uvijek u onome što se nalazi unutar umjetničkog djela, a ne izvan njega), tada se otvara mogućnost da promislimo i o nekim zanemarenim umjetničkim oblicima, kao što je primjerice – filmski scenarij. Postavimo, dakle, pored de Vegina soneta i Pavličićeve priče, i, ako već ne sȃm scenarij, onda barem film čiji je scenarij napisao Charlie Kaufman, naslova Adaptacija.
Snimljena 2002. a pisana tijekom nekoliko godina, zahvaljujući stanovitoj glasovitosti koju je u studijskim i produkcijskim krugovima postigao Kaufmanov prethodni scenarij, onaj za film Biti John Malkovich (1999.), Adaptacija je autoreferencijalna u mnogim svojim segmentima: za početak u tome što se radnja počinje događati na setu filma Biti John Malkovich, gdje se nalazi njegov scenarist Charlie Kaufman (Nicolas Cage), da bi se nastavila poslovnom ponudom koju Kaufman dobiva, za adaptiranjem hit-knjige Susan Orlean naslova Kradljivac orhideja – koje je pak Adaptacija nominalno adaptacija. Charlie Kaufman kao lik tada počinje pokušavati prilagoditi zakonima filmske scenaristike nefikcijsku knjigu o, doslovce, kradljivcima orhideja i autoričinu odnosu spram njih. Njegovi stvaralački pokušaji i promašaji predstavljaju glavnu nit vodilju prvog dijela Adaptacije, baš kao što i Lope de Vega priželjkuje da mu “rima bude dana”, ili kao što Pavao Pavličić broji retke do limita od 150, koji nameću propozicije Večernjakova natječaja.