Vrijeme je da se krene – 20 godina poslije

Fanovi Majki teško su mogli zamisliti bolji završetak 2016. godine – u zagrebačkoj Jabuci uz omamljenog blues propovjednika Gorana Bareta poslije dugo vremena ponovno su stajali Kilmister i Zoran Čalić, dugovječni i izuzetno važni članovi nekih od najboljih postava grupe, a Vrijeme je da se krene, album kojim su konačno postali veliki, prvoligaški bend, dočekao je reizdanje kakvo zaslužuje.

Činjenica da je ta promocija zasjenila sva slična događanja u posljednjih 12 mjeseci nije samo pokazatelj sve depresivnijeg stanja u koje je zapala hrvatska rock scena, već i novi dokaz koliko dubok trag na ovim prostorima još uvijek ostavlja tih jedanaest pjesama.

Dvadeseti rođendan jedne od najvažnijih i najpoznatijih ploča devedesetih odlučili smo pretvoriti u mali glazbeni vremeplov i prisjetiti se vremena u kojem su nastajale Mene ne zanima, A ti još plačeš i drugi nepoderivi klasici legendarnog vinkovačkog benda. Za početak, pravo je čudo da je taj album uopće i snimljen, uzmemo li u obzir koliko su droge i alkohola, prema vlastitom priznanju, tih dana u sebe gurali članovi grupe. Najbolji primjer bio je koncert, također održan u Jabuci, kojeg se i dan-danas vrlo živo sjećam i na kojem je Bare bio toliko rasturen da je jedva govorio, iako se takvo stanje gotovo uopće nije odražavalo na njegovo pjevanje. Milost, materijal koji mu je prethodio, imao je nekoliko izvrsnih pjesama (Ja sam budućnost, Rođen u blatu, Želio bih da si tu), ali i priličan broj onih koje su nagovještavale da bi život na rubu i česte svađe, raspadi i ponovna okupljanja vrlo skoro mogle dokrajčiti bend. Dogodilo se upravo suprotno – iz svog tog kaosa Bare je izašao s vjerojatno najjačom zbirkom tekstova svoje karijere, tekstova koji i poslije dva desetljeća predstavljaju ultimativni izraz bunta i želje za promjenom još otkad se Džoni Štulić Kurvinih sinova, Poljske i Ravno do dna odrekao u korist nerijetko katastrofalnog spajanja rocka i glazbene tradicije bivše nam domovine.

Vrijedi napomenuti, međutim, da se titulom glasnogovornika izgubljene generacije Bare okitio sasvim slučajno, pošto je većina stihova bila izrazito introspektivnog, autobiografskog karaktera, pokušaj da pobijedi ili barem upozna vlastite demone („crnoga sam đavla ugriz’o za muda“, „ne mogu ubiti bol, zato pijem do besvijesti“). Jedina prava iznimka bila je Izazivajmo nerede, poziv na revoluciju u čijem se bijesu i razočaranju („poniženje je ono što vlada ulicama, brate“) može prepoznati bilo tko od nas, sada možda i više nego prije.

U naslovnoj pjesmi, uvrštenoj u električnoj i akustičnoj verziji, Goran Bare je želio probuditi samoga sebe i vratiti kontrolu nad svojim životom, no nekoliko godina kasnije ona je prerasla u nešto o čemu njezin autor nije mogao ni sanjati. U novo tisućljeće Hrvati su ulazili bez velikog vođe, a Vrijeme je da se krene tadašnja je oporba, okupljena oko Ivice Račana i SDP-a., pretvorila u himnu rušenja Tuđmanove kamarile i nade da ćemo, nakon svih ratnih i tranzicijskih užasa, ipak početi živjeti normalno, nešto što i ove, 2017. godine, i dalje uzaludno čekamo.

Glazbeno, album je dovršio i zaokružio transformaciju Majki iz punkerskijih, garažnih početaka u klasični blues rock sastav, pri čemu ih je, uz već spomenutu Izazivajmo nerede, s danima kada su snimali za Zdenka Franjića ili Search&Enjoy Saleta Dragaša i Ante Čikare, povezivala tek brza i žestoka „Nije lako“.

S obzirom da je ovo reizdanje privuklo pozornost čak i najžutijih medija, onih čiji novinari smatraju da je bit njihove profesije što brže „kopipejstanje“ promotivnih materijala, album su zadnjih tjedana nazivali najboljim u hrvatskom rocku, bilo u devedesetima ili od neovisnosti. Riječ je, naravno, o tipičnom pretjerivanju – Vrijeme je da se krene nije čak ni najbolja ploča Majki (ispred nje su svakako Razum i bezumlje i Razdor), kamoli novijeg domaćeg rock’n’rolla.

Ono što toj ploči, međutim, ne možemo osporiti jest da je ne samo glavne junake naše priče, već i čitavu Fiju briju generaciju potvrdila u komercijalnom, tržišnom smislu te dala naslutiti kako će Pipsi, Urban ili Hladno pivo uskoro „narasti“ do najvećih koncertnih pozornica, a njihove pjesme novim klincima značiti koliko i novovalne himne Filma i Azre.

Vedran Harča

*Ovdje pročitajte i osvrt na glazbenu 2016. iz pera Vedrana Harče, a ovdje legendarni tekst o intervjuu što ga je s Baretom u njegovom stanu u Utrinama pokušao napraviti Pavle Svirac.