Zweigova autobiografija “Jučerašnji svijet” – podsjetnik na fragilnost i kontinuirane mijene života

Sad već prije gotovo stotinu godina, Stefan Zweig bio je literarna senzacija, u jednom trenutku i najprevođeniji pisac svijeta. Danas takvim ljestvicama dominiraju autori književnog šunda, ali nije to uvijek bilo tako. Treba reći, doduše, da Zweigove proze ne spadaju u sami vrh tadašnjeg književnog stvaralaštva, ali pojedine njegove novele, eseji i romansirane biografije, s vrhuncem u njegovoj autobiografiji, spadaju zasigurno u ponajbolje tekstove tog tipa.

Rođen u Beču 1881. u liberalnoj židovskoj obitelji, Zweig je odgojen kao istinski kozmopolit, građanin Europe kakvih danas više nema puno (upravo onakav za kakvima žali i Milan Kundera). Privilegiran i od malih nogu u potpunosti uronjen u kulturu, govorio je više jezika (sjajno prevodio s francuskog), puno putovao i prijateljevao s ponajvećim umjetnicima prošlog stoljeća. U Prvom svjetskom ratu bio je među mnogima koji su neko vrijeme podlegli ratnom zanosu, poslije će se toga stidjeti i nastupati pacifistički. Njegov život mijenja se s nacizmom, 1934. prelazi u Veliku Britaniju, zatim nakratko u Sjedinjene Američke Države, i konačno u Brazil, 1940. godine. Preko Atlantskog oceana, u domovini, knjige s njegovim imenom gore zajedno s knjigama ostalih zabranjenih autora.

Jučerašnji svijet od brojnih se drugih autobiografija razlikuje po tom što znatno više govori o vremenu u kojem je živio, nego o samom autoru. I teško da će mnogima poći za rukom oživjeti jednu kulturu i jedan svijet na način kako je to učinio Zweig. Predočava nam bečku umjetnički nastrojenu mladež, njihove dane u kazalištima i kavanama još snažne carske prijestolnice; prisjeća ih se s nostalgijom, svjestan „lažne sigurnost“ na kakvoj je taj svijet počivao, nespreman za promjene koje su morale doći. Za shvaćanje fin-de-siècle Beča, dragocjeni su njegovi zapisi o revolucionarnim promjenama u odnosu spolova, shvaćanju muškosti i transformaciji društvenog morala. Početkom 1900-ih poput zakašnjelog flâneura luta ulicama Berlina, Pariza i Londona, uvijek tražeći još slobode, istovremeno osjećajući da u njima možda traži ono što više ne postoji. Sve se mijenjalo, gradovi su postajali veći, tehnologija je unapređivala ljudske živote, a prošlo je nekoliko desetljeća otkako su Europom marširale velike vojske. Sve to stalo je s Velikim ratom – a Zweig pokazuje koliko je Europa naivno ušetala u taj sukob.

“Rođen sam 1881. u velikom i moćnom carstvu, u monarhiji Habsburg. Ali, nemojte je tražiti na kartama; pometena je bez traga. Odrastao sam u Beču, dvije tisuće godina staroj multinacionalnoj metropoli i morao sam ga ostaviti poput kriminalca prije nego je degradiran na njemački provincijalni gradić. Moj je književni rad, na jeziku na kojem sam pisao, pretvoren u pepeo u istoj zemlji u kojoj su moje knjige imale milijune čitatelja. I tako sada ne pripadam nigdje, i svugdje sam stranac, u najboljem slučaju gost. Europa, domovina koju bi moje srce odabralo kao moju, izgubljena jer se raspala samoubilački i po drugi puta u ratu u kojem je brat išao protiv brata. Protiv svoje volje svjedočio sam najgorem porazu razuma i najvećoj pobjedi brutalnosti u dugovjekovnim kronikama. Nikada – i kažem to bez ponosa s mnogo više stida – nijedna generacija nije iskusila takvu moralnu retrogresiju od onih duhovnih visina koje je naša generacija imala. U kratkom vremenskom periodu između vremena kada je moja brada tek počela nicati i sada, kada je počela srebreniti, u pola stoljeća nije bilo radikalnijih promjena i transformacija nego li u generacijama ljudskoga roda; i svatko od nas osjeća: previše je. Moje danas i svako moje jučer, moji usponi i padovi toliko su drugačiji da ponekad osjećam kao da sam živio ne jedno, već nekoliko postojanja, a svako drugačije od prethodnih.”

Od 1919. živi u Salzburgu. Njegovo Carstvo više ne postoji, a republika u kojoj se zatekao teško se nosi s poslijeratnom depresijom. Negdje sredinom dvadesetih dolaze bolji dani, Europa se oporavlja i svi kao da pokušavaju nadoknaditi ono izgubljeno. Nikad se nije toliko putovalo, smatra Zweig, koliko u razdoblju tog privremenog mira. Ipak, nevolja je ubrzo pokucala na vrata, u doslovnom smislu. Nakon policijskog pretresa njegove salzburške rezidencije u veljači 1934., zauvijek je odlučio zauvijek napustiti domovinu. Bio je to napad na osobnu slobodu kakav on nije mogao tolerirati. U toj će godini i krenuti s autobiografskim zapisima koje će završiti 1942., nešto prije nego je okončao i vlastiti život, u brazilskom mjestu Petropolisu, nadomak Rio de Janeira. Držeći ga za ruku, s njim odlazi i supruga.

Zweigova autobiografija sjajan je podsjetnik na fragilnost i kontinuirane mijene naših života. Čitajući što su proživjele prethodne generacije, možda ćemo i nešto lakše izdržati našu trenutačnu situaciju. Trebamo biti spremni – jer uskoro, kad se osvrnemo unazad – ugledat ćemo jučerašnji svijet.

Dino Staničić

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More