”Zvijezda je rođena” između populizma i autentičnosti

”Zvijezda je rođena” redatelja i glavnog glumca Bradleyja Coopera četvrta je inačica filma iz 1937. Naslov je postao i česta sintagma za put do slave, ali i nagovještaj njezine prolaznosti i opasnosti koje donosi. Prva je ovo ekranizacija od podjednako osporavane i hvaljene verzije iz 1976. s Barbrom Streisand i Krisom Kristoffersonom. Na tragu karakterizacije likova u tom filmu, Cooperov protagonist Jackson Maine je country rocker, dok je lik mlade pjevačice/kantautorice Ally koju utjelovljuje Lady Gaga izložen izazovima komercijalizacije i kompromisa pop-svijeta. Vjerno rekonstruirajući radnju filma, iznimno uvjerljiv soundtrack izvrsno predstavlja tu dihotomiju.

Gotovo cijeli prvi dio 70-minutnog albuma otpada na countryjem ozračeni materijal na kojem su sudjelovali poznati protagonisti suvremenog alt countryja poput Jasona Isbella, Lukasa Nelsona i Davea Cobba. Neke od uvrštenih pjesama, poput Cooperove i Nelsonove ”Black Eyes” ili “Maybe It’s Time” Jasona Isbella, toliko su dobre da skoro trenutačno prodaju fikcionalnog Jacksona Mainea kao izgubljenu country rock zvijezdu, svojevrsnu mješavinu Eddieja Veddera i Brucea Springsteena viđenu kroz opus kakva suvremena country odmetnika poput Chrisa Stapletona ili Sturgilla Simpsona.

Potvrda ”autentičnosti” fikcionalnih glazbenih zvijezda predstavlja čest problem u glazbenim dramama i mjuziklima jer se protagonisti često čine tek kao karikature stvarnih izvođača. Posebno je to slučaj kada je riječ o originalnom autorskom materijalu koji, umjesto da ih predstavi kao zvijezde ili legende glazbene industrije, uglavnom završi kao puka imitacija ranijeg rada stvarnih osoba. Maine, iako u audiodijelu, djeluje kao osoba koja bi mogla i u stvarnosti imati mjesto na glazbenoj sceni jer bi se sve gore navedene usporedbe prije mogle shvatiti kao reference i utjecaji, nego pokušaji imitiranja. Sve se to može zahvaliti jakim udruženim autorskim snagama i iznenađujuće uvjerljivoj Cooperovoj izvedbi. On za ovu ulogu mahom koristi niži registar glasa, možda kao usputni hommage Kristoffersonu, a možda kako bi dobio na dojmu ”potrošenosti” lika.

Tako glazbeno uspostavljen lik na nekoliko zastupljenih dueta bez problema parira Gaginoj Ally. Prvi singl ”Shallow” najbolji je primjer te iznenađujuće uspješne glazbene kemije. Zamišljen kao pjesma spajanja dvaju protagonista, u pitanju je sjajno izvedena balada Lady Gage i Marka Ronsona čija je soft rock struktura sjajno nagrizena sirovom svirkom Lukasa Nelsona & Promise of the Real, u filmu pratećeg benda Jacksona Mainea, a u stvarnosti pratećeg benda Neil Younga. Možda je još bolji duet “Diggin’ My Grave” iz pera country autora Paula Kennerleya. Ta pjesma sa solo izvedbom ”Always Remember Us This Way”, predstavlja uspješniju verziju sofisticiranog hibrida soft rocka, countryja i popa koji je Lady Gaga pokušala izvesti na svojem recentnom studijskom albumu ”Joanne”.

Prateći radnju filma i potpisivanje Allynog diskografskog ugovora, stvari skreću u čiste pop vode. ”Look What I Found” je soulom obojena pjesma donekle nalik na rad Amy Winehouse i predstavlja zanimljivo poigravanje očekivanjima, no pjesme poput “Heal Me”, “Why Did You Do That?“, “Hair Body Face” i “Before I Cry”, premda opravdane dramatskom logikom i stilskim zaokretom u karijeri fiktivne junakinje, zvuče tek kao blago modernizirani ostaci s Gaginog albuma ”Artpop”. Odjavna pjesma “I’ll Never Love Again”, koju je u filmu ”napisao” Jackson, a izvodi Ally, zvuči pak kao grandiozna radiofonična balada Celine Dion ili Whitney Houston iz devedesetih te posve odudara od svega ostalog što se moglo čuti kao dio estetika dvaju glavnih likova na ostatku soundtracka.

Iako je ponajprije riječ o namjenskom djelu, glazbi koja vrlo vjerno odražava narativ filma kojem je kulisa, soundtrack ”Zvijezda je rođena” istodobno je prigodna alegorija karijere Lady Gage. Uključujući doprinos Coopera i suradnika, dualnost i stilska podijeljenost tog projekta, bez obzira na to što uvjerljivo ocrtava radnju filma, jednako tako predočava i kameleonsku, ali ne uvijek najspretniju prirodu Gagine glazbe. U srcu svakog njezina albuma, uključujući i ovaj, uvijek se krije jaka kantautorska jezgra, ali vrlo često zasjenjena produkcijskim i aranžerskim potezima koje bi ”ozbiljniji” slušatelji otpisali kao trendovske ili populističke.

Zanemarujući na tren i poptimistički stav koji legitimira eskapističku, egzaltiranu prirodu pop-glazbe kao oslobađajuće kreativne energije i slavljenja života, kao i rockističke postulate o autentičnosti, autorskom integritetu i konceptu, u njezinom djelovanju uvijek iskače jedno drugo pitanje. Nije naravno riječ o tome jesu li odluke Lady Gage o smjerovima njezine karijere legitimni. Ona, kao i svaki izvođač, o tome odlučuje mimo publike i kritike. Ono što zbunjuje jest koliko su ti šavovi između kantautorske i pop-persone nespretno izvedeni, kao da namjerno otkrivaju nadarenu autoricu koja je nakon više od desetljeća u glazbi i dalje nesigurna u vlastiti izvođački identitet. U tom je smislu soundtrack ”Zvijezda je rođena” vjerna i vrhunski pogođena slika te vječne i neizvjesne borbe autora i izvođača.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...