Zrinka Barbarić: “Zapalila sam sve svoje radove, bilo mi je važno da umre dio mene”

Potaknuti njezinom aktualnom izložbom, ušli smo u čaroban svijet umjetnice koja je suradnju s prirodom dovela na jednu posve novu razinu.

Osvijestiti u sebi genetsku, emocionalnu i duhovnu borbu vlastitih predaka čini se kao perolak zadatak, nekima čak izgleda i kao vježba s psihološke seanse, a zapravo je, priča nam umjetnica Zrinka Barbarić, cjeloživotni projekt i njezina vječna inspiracija. U našem slučaju, i ulaznica u fascinantan svijet diplomirane slikarice, dobitnice brojnih nagrada i žene koja svojim radom izaziva temeljna, ponekad i neugodna ljudska preispitivanja.

Njezini umjetnički, a i životni stavovi spadaju u one “manje popularne” – za razliku od većine umjetnika, ne smatra da se napredak krije u stalnim putovanjima i novim adresama, mobitel joj nije pun “kontakata sa scene”, a svoju borbu vidi upravo u ostanku. Naime, nakon što je umjetnički stasala, Zrinka se vratila u rodnu Žrnovnicu pored Splita, napravila atelje i započela svoju jedinstvenu suradnju s prirodom, kroz koju promišlja o gorućim i bolnim temama naslijeđa, suradnje s okolišem i uloge čovjeka u ciklusu života.

U radu koristi ono što joj priroda, na neki način, pošalje – najdraže su joj instalacije od uginulih kukaca koje joj na prag donese njezin mačak. Svi kukci koje koristi uginuli su prirodno, jer se Zrinka ne želi petljati u prirodni ciklus, već ga samo interpretirati iz svog kuta. Isti je slučaj i s najnovijim projektom nazvanim “Prah si i u prah ćeš se pretvoriti”, izložbom ambijentalnih bioloških instalacija i samo jednom od tema koje smo načeli u priči o poslu, istini i Zrinkinu najvećem pokretaču – nezadovoljstvu.

Koja je pozadinska priča najnovije izložbe “Prah si i u prah ćeš se pretvoriti”?
Najveća preokupacija mog stvaralaštva je smrt i ono što se događa nakon. Činjenica da do sada u životu još nisam izgubila člana obitelji niti blisku osobu u meni zasigurno dodatno mistificira taj sastavni dio životnog ciklusa. Na neki način, rekla bih da stvarajući djela inspirirana smrću i ponovnim rađanjem te, promišljajući o svemu tome, sebe zapravo rehabilitiram od straha, ali ne od vlastite smrti, već gubitka nekoga. Zanimljivo je to da sam u svibnju 2017. počela koristiti vatru kao medij izražavanja, a da je u srpnju iste godine izbio stravičan požar koji je doslovno za 360 stupnjeva okruživao mjesto gdje živim i protezao se dokle pogled seže. Nedugo nakon toga doživjela sam prometnu nesreću u kojoj sam zadobila opekotinu od koje mi je ostao ožiljak na lijevoj ruci, što je prilično atipična ozljeda. Što su se vise isprepletale vatra, nesreća, preživljavanje i moj život odlučila sam se za jedan drastičan potez.

Naime, zapalila sam sve crteže i slike koje sam naslikala od osnovne i srednje škole do akademije, pa čak i diplomski rad. Bilo mi je jako važno doživjeti ono što ja nazivam “mala smrt”, da umre dio mene, a da ja to preživim bez posljedica. Vjerujem da stvari koje radim, a koje nisu vidljive u galeriji, proces kroz koji prođem da bi ono o čemu pričam bilo autentično, daju energetski težinu onome što je izloženo. Možda bi neki kolege od samog čina uništavanja vlastitog opusa napravili performance, a ja na to više gledam kao na pripreme pred olimpijski nastup. Tako da je pozadinska priča ove izložbe suprotna negativnom naboju naslova, ona poručuje kako je uredu postati prah, jer sve što se u prah pretvara nije važno, bez svega što se u prah pretvoriti i dalje ostajemo mi. Bitne stvari vatra ne pogađa i ne razara.

Koje bi svoje radove i(li) projekte istaknula kao sebi najvažnije, a koje kao najuspješnije?
Duboko vjerujem da smo ekstrakt samih sebe u periodu djetinjstva. Da nas sve što se kasnije dogodi, što nas modelira i mijenja, zapravo udaljava od pravih nas. Naravno da to ne znači da postajemo nužno lošiji MI, ali smatram bitnim održavati odnos s osobom koja smo bili u našim najranijim sjećanjima. Upravo zato svojim najvažnijim radovima smatram one koje sam napravila u dobi od pet do sedam godina. Radi se o kolažima od cvijeća, zemlje i grančica prikupljenim u našem vrtu koje sam slala ocu na ratište. Osjećala sam da ću mu slanjem doslovno komadića doma poslati najviše utjehe i snage.

Moram napomenuti kako sam svjesna da je spominjanje Domovinskog rata sklisko područje, kao i religija, jer pokazivanjem bilo kakvog sentimenta prema tim temama otvarate veliku mogućnost da će vam zalijepiti političku etiketu desničara, isključive osobe pune osude, mržnje i slično. Ali etikete ionako lijepe oni koji su sami puni osude. Međutim, upravo to ratno doba u kojem sam provela ključne godine za formiranje odnosa sa svijetom uvelike je utjecalo na moje stvaralaštvo. Opsesija smrću, prolaznošću života, (be)smislu postojanja, što dolazi nakon, što uopće radimo mi ljudi i zbog čega smo okrutni… Upravo ti “radovi”, nastali pod takvim utjecajem, doveli su do najuspješnijih.

“Ne vidim ništa dosadno u tome da bezuvjetno voliš i imaš sposobnost voljeti jedno te isto svaki dan.”

Iako sam nakon akademije isključivo slikala te (skromno) živjela od toga, najveća prekretnica u mom stvaralaštvu se dogodila kada sam prestala slikati i počela, ili nastavila, stvarati korištenjem isključivo bioloških materijala. Prigušila sam u sebi djevojku koja obožava izlaske, veliko društvo, šljokice i previše make-upa i vratila se djevojčici koja skuplja kukce u staklenku, kojoj je najbolji prijatelj njen mačak, a najdraži provod onaj u brdu, kada je sama sa svojim mislima, često bosa i nepočešljana… Obnavljanjem odnosa s četverogodišnjom sobom ostvarila sam najintimnije i najuspješnije radove.

A čime se trenutno baviš?
Samo ću reći da mijenjam kožu. Baš kao nakon opekotine. Ili kao zmija nakon zimskog sna. I jako puno razmišljam i važem o tome radim li veću razliku u svijetu, barem ovom malom u kojem ja živim te doprinosim li više stvaranjem umjetnosti ili konkretnim volonterskim i humanitarnim radom.

Kada mi je dijagnosticirana depresija, bilo mi je sasvim prirodno reći to ljudima s kojima komuniciram. Ono što mi je bilo neprirodno je da su mi u velikom broju savjetovali da šutim o tome.

Svojedobno si rekla da “treba puno hrabrosti za napustiti dom, ali treba je još više za ostati, posebno ako želite pomicati granice”. Imaš li osjećaj da pomičeš granice? O kojim granicama konkretno pričamo?
Smatram da svi ljudi koji žive iskreno i dosljedno život prema vlastitim težnjama, a ne očekivanjima društva pomiču granice. Zvuči vrlo jednostavno, a u praksi je izuzetno rijetko. Osobno snažno osjećam duhove predaka u sebi, što me veže za mikrokozmos u kojem živim, a koji su oni naselili prije 800 godina. Uopće ne mislim da je dosadno probuditi se uz isti pejzaž svako jutro, primijetiti prvi žuti list na stablu trešnje na kraju ljeta već preko 30 godina, radovati se povratku ptica u voćnjak dolaskom proljeća, znati točno u kojem metru kvadratom mogu očekivati šparogu na brdu iznad kuće… Ne vidim ništa dosadno u tome da bezuvjetno voliš i imaš sposobnost voljeti jedno te isto svaki dan. Mislim da je u svijetu instant rješenja, putovanja, odnosa, instant iskustava, zabave i instant ljubavi, imati kondiciju voljeti na duge staze zapravo pomicanje granica.

Zrinka stvara u svom ateljeu u Žrnovnici pored Splita

Ipak, ima i čudnih bića što žive u tom pejzažu kojeg toliko volim, koja vjeruju da je žena poput drače, gdje je baciš, ona se prima. A sve što nije tako, što remeti prilično bazičnu matricu po kojoj stvari svrstavaju, sve ono što im uzdrma već slab sistem, vide kao problem. A meni nije problem biti problem jer sam satkana od neispunjenih želja tolikih generacija 800 godina unatrag, koje me uče kako je uredu poštivati tradiciju, ali kreirati novu stvarnost i kako je, na kraju dana, najvažnije poštivati sve što se rađa i umire pored tebe.

Dolazi li tu onda na snagu tvoja borba za istinu? Čitam, naime, da si kao dijete htjela biti odvjetnica, a da se danas, kao umjetnica, trudiš boriti za istinu i pravdu.
Kad se odlučite baviti specifičnim zanimanjem kao što je umjetnost, često se pitate koje je svrha toga što vi radite. Posebno jer je društvo tako koncipirano da ne dobivate redovito plaću jer ste umjetnik, mada je vaše radno vrijeme puno duže nego većini drugih, te često morate imati još neko zanimanje da biste plaćali račune. Ostale poslove je puno jednostavnije “opravdati”, jer su na jedan prosti način potrebni, bez nekih civilizacija ne može opstati… S druge strane, svijet bi sasvim dobro funkcionirao i bez javnih skulptura ili slika iznad kauča, a posebno nikome nije potrebna instalacija od uginulih ptica.

Instalacija “Majka” predstavljena je u splitskoj Galeriji umjetnina

Bez svega toga ljudi bi se i dalje razmnožavali, hranili, liječili, preživljavali, veselili i žalostili. A opet, bez njih, nesvrstani, svi oni koji ne upadaju u kalupe, nikada ne bi znali da je ovaj svijet i njihov – neka smo manjina ili pak samo tiši. Umjetnost treba govoriti tu istinu, pokazivati alternativne svjetove u kojima su svi dobrodošli. Pravda za koju se ja borim je upravo to, rušenje stereotipnog pogleda na život. Možda najsnažnije o tome govorim u svom radu “Majka” koji je prepun onoga što zovemo ženski rukopis, a zapravo govori o tome da biti majka ne znači roditi dijete. Postoji toliko toga što je majčinsko ponašanje, a ne podrazumijeva imati potomka… Toliko toga treba našu pažnju, brigu, njegu i ljubav. Bez obzira na spol, ovaj okrutni svijet treba majke. Situacija sa Covidom-19 nam je pokazala da naši najstariji trebaju upravo majčinsku brigu mada je biološki nemoguće da je imaju. Mislite da bi se tolike smrti dogodile da nisu bili okruženi maćehama?

Kad smo već kod katastrofa, tvoj kraj svojedobno je zahvatio veliki požar, evo nas sad u pandemiji, u Zagrebu smo imali potres… S obzirom na to da “usko surađuješ sa Zemljom”, što misliš, što nam poručuje?
Oni koji slušaju jasno primaju poruku, ali, nažalost, pričamo o malom postotku. Nadam se da će ove glasne jecaje ipak čuti i oni čiji senzori nisu tako senzibilni pa da ćemo nakon ovih iskustava nešto povećati taj postotak. Međutim, nisam preoptimistična. Ogromna količina blještavila lažnog sjaja koja se svakodnevno agresivno servira snažnije komunicira s masom nego otvorene rane naše planete. Kažu da je potreban 21 dan da se usvoji neka navika, mi smo dvostruko više bili zatvoreni, s mogućnošću da usvojimo nove navike i onda još utvrdimo to gradivo.

Prvi dan nakon puštanja u Ilici svjedočimo ogromnom redu ispred trgovine brze mode. Ogromnom ekološkom i sociološkom problemu što se tiče same proizvodnje, izrabljivanja radne snage te otpada. Jel’ moguće da su ljudi potrošili svu odjeću koju su imali u ormaru u 40 dana noseći je po stanu? Bojim se da smo generacija koja voli staviti flaster na propucanu ranu. I onda taj flaster često mijenjati. Svaki dan novi jer autosugestijom sebi govorimo da će manje boljeti ako je flaster nov i još neviđen na Instagram feedu, bez obzira na to što takav isti flaster imaju svi i što ispod ključa krv koja polako, ali sigurno ubija.

“Generacija smo koja voli staviti flaster na propucanu ranu. I onda taj flaster često mijenjati.”

Predstavlja li onda umjetnost micanje tog flastera?
Umjetnost svakako, jer ona ne trpi laž. Ako uđete u galeriju i zateknete hrpu iglica koja seže do plafona, možete biti sigurni da u sredini te hrpe ne postoji konstrukcija, to je zaista hrpa iglica. Umjetnosti možete vjerovati i onda kada vam je nejasna ili bezvezna, dok nekim drugim granama djelovanja koje bi trebale govoriti istinu to baš i ne možete. Smatram da je veliki problem što su podbacili baš oni kojima su ljudi primarno odlazili po istinu. Počevši s politikom, pa mediji, a onda i crkva. Svi bi oni trebali biti micanje flastera.

Rekla si i kako ne ispunjavaš današnja očekivanja od umjetnika – mora biti skitnica, stanovnik svijeta, imati veliku mailing lista… Pronalaziš li i u prkošenju današnjim normama neku snagu, zadovoljstvo, priču, misiju?
Sve navedeno pronalazim upravo u nezadovoljstvu – snagu, priču, misiju, inspiraciju, sve to crpim iz nezadovoljstva. Otkad sam prvi put stavljena u sistem (vrtić), shvatila sam da me velikim dijelom kao osobu definira sve ono gdje se ne uklapam, sve ono što neću, ne volim i što mi ne pripada. Baš kao što me definiraju stvari koje mi pripadaju, koje sadrže istu tvar od koje sam i sama satkana. Čini mi se da neke ljude to buni pa da grabe sve što je pred njima, ne misleći pritom mogu li probaviti ono što su progutali.

Pričajući s ljudima o tebi, dobio sam dojam da si izrazito cijenjena. Što misliš, što je ono glavno što ljudi cijene u tvom radu i što ih njemu primarno privlači?
Mislim da je to prvenstveno dosljednost, sklad između načina na koji živim, na koji stvaram i konačnog proizvoda. Sa mnom znaš na čemu si, što očekivati, ne lažiram svoj odnos s prirodom i to možeš lako “nanjušiti” ako mi se približiš. A zatim, moje štovanje ljepote u umjetnosti koja nije kič, standard ili šablona. Naizgled mračne i teške teme upakirane u nježnost i dostojanstvo, ali ne da prikriju ono što je mučno. Zaista vjerujem u ljepotu, ljepotu boli, prolaznosti i tuge. Oni koji su upoznati s mojim radom znaju da otvoreno govorim o svojim slabostima i strahovima, moguće je da to ljudima daje neki osjećaj utjehe pa ih i privlači.

Što planiraš?
Izmisliti ponovno sebe nakon ove globalne krize u kojoj smo se svi našli. Već neko vrijeme vodim osobnu borbu s anksioznošću i paničnim poremećajem, zapravo cijeli život, ali u nekom trenu su se stvari otele kontroli. Izolacija od svijeta u kojoj sam se prisilno našla za osobu poput mene koja najviše na svijetu cijeni svoj mir i uživa u samoći je samo naizgled bila idealan scenarij. Nažalost, to me sigurno udaljilo od napretka koji sam napravila po pitanju svog stanja. Moram upotrijebiti već prilično izlizan termin “rad na sebi”, ali to su planovi kada se svijet vrati u normalu, ako se ono što smo od njega napravili više može nazvati normalnim.

“Snažno osjećam duhove predaka u sebi, što me veže za mikrokozmos u kojem živim”

Važno mi je zapravo rušiti predrasude. Kada mi je u jednom trenu u životu postavljena dijagnoza depresije, bilo mi je sasvim prirodno reći to ljudima s kojima komuniciram, Ono što mi je bilo neprirodno je da su mi u velikom broju savjetovali da šutim o tome. A kada ti više ljudi kaže da o nečemu šutiš, to gotovo uvijek treba protumačiti kao znak da govoriš. I zato govorim, jer ako nešto što je već samo od sebe nevidljivo i neopipljivo ne budemo ni oslovljavali, što zapravo radimo? Ponovno lijepimo flastere na rane koje trebaju intervenciju kirurga.

Ima i čudnih bića što žive u tom pejzažu kojeg toliko volim, koja vjeruju da je žena poput drače – gdje je baciš, ona se prima.

Je li to ujedno jedna od stvari koje bi mladi umjetnici trebali znati? Postoje li neka univerzalna iskustva koja nosiš, a koje bi bilo korisno prenijeti novoj generaciji?
Ako misle živjeti od svog umjetničkog rada, trebaju se naoružati strpljenjem, ništa ne dolazi preko noći iako je nova generacija odgojena uz idole koji su baš tako stekli slavu i uspjeh. Treba biti svjestan da stvari nisu onakve kakve nam se serviraju i ne padati u očaj ako nam se život ne odvija prema nekom planu koji smo zacrtali, dok nekome tko radi manje ili lošije sve polazi od ruke. Svaka priča je za sebe i svima nam pripadaju stvari koje su tu samo za nas. Uz strpljenje, potrebno je zatomiti ego i znati raditi kompromise. Ljudi koji kupuju umjetnost znaju misliti da je sam taj čin kupovine umjetnički rad, njihov naravno. To je područje koje zahtijeva splet socijalnih vještina, a ja ih osobno nemam. Zato postoji drugi put, a to je da radite neki dodatni posao kojim placate račune i onda u svom stvaralaštvu ne trebate raditi nikakve kompromise.

Oba puta su teška i oba puta su ispravna. Važno je da jasno postavite prioritete i znate želite li živjeti od umjetnosti ili želite stvarati bez da vam se postavljaju uvjeti. Treći scenarij u kojem živite od umjetnosti, a nitko vam ne postavlja uvjete je jednorog našeg posla. Maštanje je profesionalna deformacija kojoj se ne treba odupirati, zato bih svima predložila da (barem neko vrijeme) maštaju o jednorogu.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More