Zoran Stajčić: U mainstream medijima profesionalci su nepoželjni

Zoran StajčićFoto: Nino Šolić
Zoran Stajčić je u ranim devedesetim bio rokenrol s grupom Subway Dogs. Rokali su na engleskom u vrijeme Kojota, Marodera, sebe samih, jedne od inkarnacija Majki. Poslije raskola benda krenut će u medijsku avanturu i kao jedan od pismenijih novinara i glazbenih kritičara “na mjestu” pokrenuti portal  Ravnododna.com, u tandemu s Markom Podrugom i iz otpora prema praksama najkonzumiranijeg mainstreama – infotainmenta i entertainmenta – na kojemu udarnički rade mladi, anonimni & poslušni.

Doista je malo zaokruženih likova na domaćoj pop kulturnoj sceni koji mogu potpisati dvadesetak ljeta trajanja i iskustva kroz sve modus operandije scene i medija. Ti si krenuo sa Subway Dogsima. Bilo je albuma, bio je južnjački rock tada dosta operativan uz Black Crowese, bilo je engleski, ali ste proglasili call off nakon par ljeta. Uzrok te odluke?
Počeli smo 1992. godine, završili 2004., i kroz taj period se dogodilo tri albuma. Za odluku o zaključivanju tog poglavlja mislim da je važan i razlog samog nastajanja Subway Dogsa. ’92. je bila tmurna ratna godina. Sviranje i bend je za nas bio mentalni izlazak iz tog okruženja. Dimenzija u kojoj istražuješ, ideš do krajnjih fizičkih i kreativnih napora i izgaraš za nečim. Nije nas vodila misao o stvaranju karijere. U tom trenutku sve glazbene karijere bile su propale. Neki vidici su se otvorili koncertom na Novom Rocku u Ljubljani ’93. kad smo na Križankama nastupili sa Smashing Pumpkins i Verve koji su bili headlineri, kao i sa slovenskim 2227 i riječkim Zona Industriale.

Nakon toga smo pomislili da to što radimo možda ima neku vrijednost i za druge. Tijekom godina smo proživjeli i prošli sve moguće scenarije domaćeg autorskog benda i uglavnom bili ignorirani zbog pjevanja na engleskom jeziku. Kao tekstopisac većine opusa mogu reći da sam imao taj hendikep da nisam mogao napisati pjesmu na hrvatskom. Bilo je par pokušaja, ali nisam se mogao kvalitetno izraziti da na koncu to bude uvjerljivo i iskreno. Možda zvuči čudno, no nakon objavljivanja posljednjeg albuma Beautiful Animal više nisam mogao napisati ništa proznog karaktera. Kao da se dogodio neki klik nakon što sam napunio 33. godinu. To se poklopilo i sa zasićenjem i monotonijom bivanja u tom obliku na domaćoj sceni. Istopio se gušt. Izgubio sam religiju, da parafraziram R.E.M.. Trebalo mi je nešto novo i drugačije. Nisam htio postati talac minulog rada, nekakav dvodimenzionalni lik koji bi papagajski ponavljao kako još uvijek vjeruje u to što radi. Trebala mi je šira slika. Mislim da je zdravo priznati poraz i to iskustvo ugraditi u novi početak.

Možeš li usporediti svoje poimanje domaće glazbene scene prije dvadesetak ljeta i danas?
Otkako postoji hrvatska scena kao nezavisni entitet, da je tako nazovem, i dalje postoji jedna osnovna podjela: na estradu i sve ostalo. S vremenom smo svi iskusili da je to ‘premali pokrivač’ za kulturne potrebe, pa smo po istom sistemu tijekom godina uvezli iz ostatka bivše Juge glazbenu scenu, po istoj podjeli. Na estradi nije bilo dovoljno Cetinskog, Gibonnija i Graše, pa su njihove redove popunili Joksimović, Čolić povratnik, pokojni Proeski itd. Na urbanoj sceni slična stvar, samo što je ona odrađivala teži posao probijanja leda sa Disciplinom Kičme, Partibrejkersima, Rambom i Orgazmom u vrijeme kad je suradnja i razmjena sa Srbijom bila stvar zbog koje je mogla letjeti i glava.

Razlike? Pomaci su spori i ima ih. Mislim da su honorari veći i da je oprema na kojoj se svira generalno gledano u boljem stanju. Mislim da i diskografima pomalo (ali pomalo) dolazi do svijesti da ako ne ulože u neke nove danas, da za pet-šest godina mogu staviti ključ u bravu. No generalno gledano i dalje smo prilično neorganizirani, nepovezani i na niskom poslovnom stupnju, da ne kažem siromašni i velikim dijelom defetistički raspoloženi, što svakako nije dobro.

Zoran Stajčić
Foto: Nino Šolić

 U međuvremenu, “preorao” si tiskanih, internet, TV medija. Kakvo je tu stanje i zapažanje? Dojam je da nakon “major labela” i na našem tržištu svi tendiraju otići na “indie labele”. Ravno do dna.

Medijski prostor postao je skučen u odnosu na devedesete. Da ne kažem kako je novinar u cijeloj medijskoj priči mainstream medija postao suvišan faktor kojeg se zamjenjuje s djecom s ulice u copy/paste mašineriji. Negativna selekcija raznih urednika dovela je do današnje situacije. Sistem selekcije je skoro pa identičan kao i u Jugoslaviji, koja je i propala zbog toga. Uglavnom svaki šef se okružuje manje pametnim osobama u strahu za svoj položaj. Kad ga zamjeni netko manje sposoban iz njegovog bliskog kruga, taj primjenjuje isto kadroviranje. Tako nakon tri-četiri smjene (ili generacije šefova) na čelnim pozicijama imate ili poslušnike i retardirane ljude. Kako to konkretno izgleda u novinarskoj struci? Urednik postaje onaj koji je išao na najmanje terena, najtiši u redakciji, ili pak po nepotističkom sistemu na tu poziciju dolazi netko tko se prvi put susreće s novinarstvom kao takvim.

Mislim da je još uvijek na snazi kut gledanja da se novinaru ne smije dati urednička pozicija, valjda se to doživljava kao da se pacijentima da da preuzmu bolnicu. Malo-pomalo to je dovelo do trenda koji imamo sada, koji je obrnuto proporcionalan nekim ‘normalnim okolnostima’. U nezavisnim medijima koji plaćaju malo ili nikako imate novinarsku elitu, ozbiljne autore i još ozbiljnije urednike koji znaju što je uređivačka politika. Ti mediji nude stav, što je najvažnije od svega. U mainstream medijima takvi profesionalci su nepoželjni. Oni bi stalno nešto mijenjali, stalno nešto propitkuju i stalno bi kopali tamo gdje se ne smije, što će reći, oni koji su ‘rođeni’ novinari nemaju što tražiti u takvim redakcijama, osim nekoliko kolumnista kroz koje se daje privid širem krugu konzumenata da tu postoji neko kritičko razmišljanje.

No u praksi u tom najkonzumiranijem mainstreamu, imate infotainment i entertainment na kojem udarnički rade mladi, anonimni & poslušni. Ne postoje dubinske analize, već se rade opskurne tričarije za skretanje pažnje s pravih problema i to po sistemu proizvodne trake. Tako da konzument na kraju biva zatrpan s mnoštvom informacija, ali ničim bitnim. Kreira se mentalni okoliš brzog zaborava, jer ljudski mozak ima svoj kapacitet, i ako ga se pretrpa, on brže briše ono umemorirano od prije, no to je i globalni problem s novinarstvom. I samo još jedna ispravka, nitko ne želi otići u indie label iz major labela, na to su oni sa zrnom odgovornosti za to što rade primorani. Nije to želja onih koji su otišli, to je egzodus. Često oni koji stoje iza takve politike, iskusne novinare ne žele vidjeti oko medijskog stola kad se na njega iznese financijski kolač, koji je za mainstream medije i u ovom trenutku sveopće krize i dalje bogat i izdašan, koliko god oni cviljeli o tome.

Je li ime portala “Ravno do dna” na kojem trenutno ne zarađuješ dovoljno za prehranit mladunčad i zajednicu “tribute to Đoniju” ili autoironična dosjetka situaciji pa kad se gine nek su bar brade i visoko i sa stilom?
Štulić je bio, po mojim osobnim viđenjima i kriterijima, visoko moralna osoba. Profesionalac koji je najviše kažnjavao samog sebe, a potom i druge u tome što je radio. Kad smo Marko Podrug i ja razmišljali o imenu, njegova ideja je bila da to ne bude neka uobičajena catchy-snappy korporativna izmišljotina, već da to ime odmah u startu bude i stav. Ravno do dna u opisu znači uporno i bezrezervno do cilja ili do srži. To je parola fanatizma. Štulić je taj svoj fanatizam ispucao s tim legendarnim live albumom. Naziv je istovremeno tribute njegovom predanom radu, ali i ‘dobar bič’ za nas da to ime ne ukaljamo u tome što radimo. Mislim da to osjećaju svi koji rade za portal, iako nitko od novinara i ostalih suradnika nije dobio nikakvu striktnu ‘ideološku uputu’. I nismo ga pokrenuli da bi poginuli, već pobijedili.

Kad će i hoće li kakva knjiga? Ili ti je jasno da se ne isplati, a uzme puno vremena…
Jedno vrijeme me držala misao da sam još uvijek ‘zelen’ za knjigu. Da prije pedesete o tome ne trebam ni razmišljati. No novinarski sam aktivan i pišem stalno. Rad oko portala koji ne uključuje samo pisanje također traži svoje vrijeme, jednako kao i porodica. No u posljednje vrijeme mi se svašta vrzma po glavi, pa nije isključeno da se osjetim dovoljno zrelim i za taj potez. O novčanom aspektu pisanja knjige nisam nikad razmišljao. Mislim da bih skrenuo mentalno da se s premisom novca uopće upuštam u knjigu. Za tako nešto mora te ‘posrati’ internacionalni uspjeh. Što se tiče Hrvatske, jedna druga statistika ne ide u prilog pojmu bestsellera, a to je da nemamo ni 10 posto visokoobrazovanog stanovništva, dakle potreba za knjigom kod većine populacije nije masovna kao potreba da se u sobičak ugura kućno kino.

Da dignemo nogu na prošlost i pustimo mlaz. Pričajmo o danas. Ovogodišnja glazbena
scena: ima li se s čim i čime?
Goribor
, Golem, Avdić, Jarboli, Stillness, Repetitor… (možda sam nekog propustio), to mi je dobro i to na sva zvona hvalim. Više se ne opterećujem što je hrvatsko, a što ne, ako taj jezik razumijem, a nije engleski. Mislim da hrvatsku scenu treba gledati kad dio te ‘stare’ govorne cjeline, popularno zvane Regije, a ne kao zasebni izdvojeni otok. Ta scena mora biti propulzivna za ideje i druženje. Pokazalo se i u 90-ima da hrvatska scena ne može preživjeti samo od Hrvatske. Ako je tako, onda se nemamo što lagati i to uopće nazivati scenom. Ispadamo smiješni. Pa i Huljić je to shvatio, lik koji ima više para od cijele alternativno urbane scene zajedno. Čak ni estrada nikad nije živjela samo od Hrvatske. Gdje bi sva ta imena bila da ne postoji gažerska financijska injekcija od Njemačke do Australije? Koje to prostore u Hrvatskoj pune Duško Lokin ili Đuka Čajić?

Sviđa mi se, mogu reći trend stvaranja bendova u kojima su članovi miješano društvo iz Hrvatske i susjednih nam zemalja. Znam trenutno za dva malo jača projekta u nastajanju, tako da primjerice Golem nipošto nije usamljeni slučaj. Uostalom scena i postaje kvalitetnija jer se putuje i svira na više destinacija. Danas ako imaš bend i ne možeš ravnopravno održati koncert u Ljubljani pred Slovencima, u Zagrebu pred Hrvatima i u Beogradu pred Srbima, onda to što radiš i nije bog-zna-što. A današnji bendovi su toga svjesni.

Akcija s Tvornicom oko novih bendova. Može li to prerasti u neki bitan a la YURM i
oni Inkubatoru slični pothvati?
Tko zna. Trenutno nam je želja dati naš doprinos u predstavljanju onih koji do predstavljanja teško dolaze, a po našem sudu vrijede. Želimo biti prisutni u kreiranju scene, mislimo da je to nužno i važno. Mislimo da je to važno i za same bendove, da postoji medij i neki kritičari u njemu koji će odraditi selekcijski posao i to prije, a ne nakon nekog koncerta, kako se to obično radi. S druge strane vjerujem da i nekim diskografima to može biti zanimljiv input i olakšanje u odabiru i na kraju krajeva pomoć u upoznavanje scene. Ravnododna.com u svemu tome želi biti katalizator. Dovraga, ni meni se ne da čekati neki novi Goribor narednih 10 godina zbog inertnosti cijele te glazbene infrastrukture.

Jesu li te ikad probali mititi da govoriš u superlativima ili bar da prešućuješ ako je nešto užasno a tvoj se potpis cijeni ili je u mediju koji ima težinu? Opis situacija ako ih je bilo.
Nisu. Ne znam zašto. Možda su odmah nanjušili da to kod mene neće ići. Ustvari bila je jedna uvjetno takva situacija. Mislim da je bila 2007. ili 2008. godina. Uglavnom bilo je neko natezanje na relaciji koncertni promotori – ZAMP. Ja u izvješćivanju s tih presica sam samo prenosio što je na njima bilo rečeno, a to nije išlo u prilog ZAMP-u. I onda se dogodilo da sam te godine pred Božić dostavom dobio nekoliko butelja vina i to od ZAMP-a! Jedini u redakciji. Možda je to bio oblik mita? Poklon naravno nisam vratio. Mea culpa.

Arsen Dedić je domaći Johnny Cash, a ne Mišo Kovač. Mišo samo puca, ne piše svoje pjesme. Slažeš se ili ostaješ pri svome?
Arsen Dedić
je po meni više domaći Leonard Cohen. Nije on ‘majka svih seljaka’, njega se Hrvati boje kao institucije, ali ga ne vole slušati. Evo jedan komičan primjer: Ako glasno u svom stanu puštaš narodnjake, onda si za ostatak zgrade seljak, ako glasno puštaš Thompsona, onda znaju da s tobom nema zajebancije, al’ ako otfrljiš Arsena, onda si za sve njih psycho – nerazumljiv lik kojem s kojem ne žele dijeliti ni prostor lifta, jer se s takvim u životu nisu sreli. Arsenov lik i djelo je dobar za proučavanje našeg opskurnog kulturnog ponašanja i ophođenja spram kulture općenito. Sjećam se kako su mnogi pohrlili na njegov koncert kad je bio teško bolestan. Nekako su svi tada htjeli uhvatiti taj posljednji djelić nečijeg života iz sasvim drugih razloga od glazbenog, a s druge strane kad se oporavio nakon operacije ubrzo su krenuli tračevi kako alkoholom ‘pegla’ novu jetru.

Mišo Kovač je nešto između domaće inačice Elvisa Presleya i Franka Sinatre. Prvi je shvatio da je duša domaćeg čovjeka negdje između Grčke i Meksika, da je to mjesto za njegovu, nazovimo je tako, croonersku karijeru pop zvijezde. I najvažnije od svega shvatio je formulu na koju pop zvijezda mora igrati, a to je i sam kazao nedavno u Opatiji: “Moraš imati pjesme u kojima se prepoznaje onaj tko te sluša, ne smiješ pjevati o sebi. Ako to uspiješ, onda taj koji me sluša dolazi na koncert čuti ‘svoju’ pjesmu i od tog trenutka ja sam zauvijek njegov pjevač“. Po meni to je velika i iskrena misao showbiza kao takvog. O njegovoj tragičnoj sudbini ne bih pričao. Svi smo mi samo ljudi i tragedija je nešto što se može dogoditi svakome.

Double date: Dino Dvornik ili Oliver Mandić. I zašto?
Ne volim ovakve brzopotezne… Ali ako već moram. Ovo će biti neriješeno. Prvi je naš najveći funk soul brother, drugi je u naponu snage bio vrhunski hit maker i to ona vrsta ‘svemirca’ kakvi se danas moraju tražiti povećalom. Bio je debelo ispred svog vremena, a obilježio je svoje vrijeme i uspio zatitrati dušu širokom spektru slušatelja, od seljaka do intelektualaca.

Majke ili Bare solo i Potplaćenici?
Majke. Bare solo mora imati puuno sreće. Kad nema, onda snimi album Srce. Bare u Majkama samo treba imati Zorana Čalića kraj sebe i to je to. Čak i naši rock/urbani mediji obično slabo registriraju taj tandem. Svi vide Bareta. Bare ovo, Bare, ono. Jebeš to. Kad je glazba u pitanju Čalić je Richards, a Bare Jagger, iako svi misle da je Bare Richards. Nije Bare čarobnjak, već spretni mađioničar koji ima istančani njuh za izbor glazbenika. Glavni čovjek za glazbu u Majkama je Čalić. I tako je od Razdora. Ako se malo analizira prošlost tog benda unazad, isti je uvijek prestajao postojati kad ga je Čalić napustio. Svirali su jedno vrijeme Kojoti s Baretom i to se zvalo Majke, ali kad je došao trenutak za snimiti album, znao je Bare da tu nije bilo dovoljno ‘mesa’ koje je njemu trebalo. Volim Čalića i jer je preskromna osoba da se razmeće tom svojom (ključnom) ulogom.

Laufer ili Ćelavi i Četvorka?
Laufer. U tom bendu su, rekao bih, neki imali ravnopravnu ulogu s njim. A za umjetnike kao što je Urban važno je da postoji u bendu netko tko ga može sterati u kurac kad počne larpurlatizam, a prestanu pjesme. Ovako kad je njegova duša, duša nezajažljivog umjetnika, sve prolazi, a to nije dobro. Čovjek se mora staviti u neke okvire. Umjetnik poput Urbana bi trebao biti svoj najveći cenzor. On je taj koji u kreativnom procesu mora 90 posto toga baciti u smeće da bi iz onih 10 posto serviranih javnosti izašla njegova čista esencija. Best Off  i Pustinje su ta esencija i dan danas. Urban kao solo igrač (+ četvorka) je to u Žena dijete. Dakle još uvijek 2:1 za Laufer.

Severina ili Rozga?
Je li bolji pomfrit u McDonaldsu ili u Burger Kingu? I jedan i drugi su ‘dizajnirali’ profesionalci u restoranskom biznisu brze hrane. Jesu li to zdravi obroci? Ne znam, ali ne bih ni radio eksperimente te vrste na sebi kao neki dokumentaristi i jeo ih mjesecima. I jedna i druga su uspješno iskoristile ‘Madonna moment na Balkanu’. Zaradile hrpu love sebi i onim medijima koji su ih pratili u tom životnom reality show projektu. One žive san o uspjehu koji sanjaju njihove obožavateljice. U glazbenom smislu, kad god zapjevaju, vidim i čujem dvije nesigurne pjevačice koje muči interpretacija. Ne mogu si pomoći da utvaram nešto drugo.

Đoni ili Brega?
Prvi je bio istinski revolucionar, drugi trgovac. I jedan i drugi su jako dobro znali što trebaju učiniti sa svojom glazbom. Jedan sam od osnivača portala koji se zove ‘Ravno do dna’. Mislim da to govori o većoj naklonosti k Štuliću. Da imam paparazzi portal koji se zove ‘Šta bi dao da si na mom mjestu’, to bi bila druga stvar.

Čorba ili Kazalište?
Čorba. Bora je do tamo neke ’88. bio impresivni rock pjesnik i frontmen. Prva knjiga poezije koju sam kupio nakon Bukowskog, bila je njegova. Riblja čorba mi je bio originalan bend. Zbog Prljavog kazališta i Bodalčevog otvorenog skidanja Bona Voxa i U2 su mi bili odbojni dok nisam prvi put čuo album Under The Blood Red Sky. Nakon osamdesetih i jedni i drugi su se u mojim očima srozali još više. To istovremeno guđenje u ognjštarske gusle pod krinkom rokera mi se smučilo.

Dječaci ili Sane?
Dječaci. Drčni su. Pomalo umišljeni. Vjeruju da to što rade je vrh vrhova. Neokaljani su glazbenom trgovinom. Jest da im mi na portalu uputimo tu i tamo koju ćušku, ali u glazbenom miljeu kritika je normalna stvar. S druge strane, Sane, onaj stari iz devedesetih, je bio isto tako neokaljan i na glazbu nabrijan bend. Danas mi se ne sviđa što su izgradili imidž najboljeg hrvatskog cover benda koji se uspješno nosi sa ‘kompliciranim zahvatima’ od Dine Dvornika do Adele. Gdje su oni kao Sane u svemu tome? Više volim loše originale nego izvrsne kopije.

Hladno Pivo ili TBF? I zašto?
Hladno pivo. Čisto stvar podneblja i nekakve glazbene taštine, ako to mogu tako nazvati. Veću naklonost imam prema onima koji sviraju. Ok i TBF su s godinama prerasli u iznimno kvalitetan bend, ali su HP prošli nekako trnovitiji put. U početku su bili svirački najlošiji na sceni, ali su grizli, a ono s čim korespondiraju u zadnjih 6-7 godina po pitanju glazbe je stvarno vrh domaće scene. Oni nisu stali u razvoju, kao što se to dogodi domaćim glazbenicima, upravo je konstantni razvoj bio njihov zamašnjak.

Ima li perspektive ili nam je sve ovo kite vrijedno truda?
Kad je Cortu Malteseu kao dječaku ciganka gledala u dlan, rekla mu je kako mu se loše piše u životu jer nema liniju sreće. On ju je upitao gdje se treba nalaziti ta linija sreće. Kad mu je pokazala, on je izvadio nož i ucrtao liniju sreće u svoj dlan.

Anđelo Jurkas

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More