Zoran Marinović: Običnog je čovjeka danas teško natjerati da ugasi televiziju i upali mozak

Zoran Marinović, fotograf i snimatelj, Dubrovčanin je koji je obišao mnoga svjetska ratišta s fotoaparatom u rukama. Od Konga i Sijera Leonea do Sirije i Iraka, zabilježio je mnoge tragične događaje, donio mnoštvo priča koje su objavili najpoznatiji svjetski mediji. Nedavno se vratio iz Sirije i Iraka u kojima je bio u gotovo svim fazama rata. Iako se vijesti iz Sirije posljednjih dana teško probijaju do nas, rat je tamo daleko od svojeg završetka.

Na pitanje što uvijek iznova ratne reportere vuče na mjesta na kojima se zorno vidi sumrak naše civilizacije, on odbacuje navedenu terminologiju nazivajući je pretencioznom te objašnjava: ”To se romantizira, neka imena poput Roberta Cape su bili plejboji i ljudi to ponekad idealiziraju. Meni je pretenciozno nazvati sebe ratnim fotografom, to je reportažna fotografija. U Hrvatskoj ima 10 000 fotografa i normalno da je stvar ambicije biti na tim mjestima koja nisu dostupna drugim kolegama, a gdje možeš biti sa svjetskom elitom. Je li tu ima moment egotripa? Ima. Je li to sadomazo moment? Jest. Je li to avantura? Sigurno. Ja se isto nekad pitam koji je meni k…, što radim u ratu? Nekad bih uzeo taj fotoaparat, nabio ga u zid i otišao voziti tramvaj. Ali onda se ujutro probudiš i odmah bi htio natrag. To je prokleti krug koji se vrti. Meni se to još uvijek da raditi, ja se dobro osjećam kad je to sve tako jednostavno. Imaš cilj, imaš bateriju, konzervu s nekim gulašem i ajde sinko, vozi. Kompleksniji je ovaj mir, i emocionalno i u svakom drugom smislu.”

 ISIL treba bombardirati knjigama, a ne mecima. Knjige je trebalo bacati iz aviona, da čitaju. Da razmisle malo.

U fotografiju se zaljubio gledajući fotografije u časopisu National Geographic koji mu je donosio stric iz SAD-a: ”Meni je to bilo zlato, to ne bih nikome posudio, stripove bih i poklonio, ali ovo nema šanse. Kad vidiš reportaže iz Sudana, Amazone – to ti može raspaliti maštu. Tako da sam oduvijek u tom filmu, ali u više navrata sam i odustajao od te priče. No shvatio sam da ja nisam za biznis, nego da je ovo stvar koju radim, što bih bio da ne radim ovo? Bio bih fikus.”

Nedavno se vratio iz Sirije i Iraka koji su postali njegova priča o kojoj je govorio i onda kada su ispale iz fokusa drugih medija. ”Ljudi su zasićeni nekim stvarima. Izbjeglice su najbolji primjer koliko se javnost senzibilizirala na početku s patnjom izbjeglica, ali teško se čovjeku koji sjedi u dnevnom boravku preko ekrana senzibilizirati. Ljudi na kraju izgube interes. Dobar primjer je Kongo, Kongo je još uvijek brutalniji i nasilniji nego bilo koja druga zemlja na svijetu, ali u medijima, otkad sam ja prestao pisati o tome, nije izašlo dva teksta o tome. To su crnci koji pate u nekoj tamo dalekoj zemlji. Prijatelj mi kaže, što ću ja uzgajati pamuk u svojem dvorištu da djeca u Indiji ne bi šivala majice. Da, istina je, ali i ta svjesnost da problem postoji jest nešto. Što mi kao pojedinci možemo napraviti – „ništa“, pa zato nam je svijet i dogurao na mjesto na kojem je, mjesto gdje se crni oblaci skupljaju veliko brzinom, od prirode i ekologije do humanosti.”

Rat je milijun sivih nijansi koje je vrlo lako zloupotrijebiti.

Sve je manje i fotoreportera na sirijskom bojištu, a time i sve manje fotografija. One koje dođu do nas, podložne su manipulacijama. I to je ono na što je neprestano potrebno upozoravati. Svakoj vijesti, svakoj fotografiji, svakoj snimci treba pristupati oprezno. ”Fotografiji ljudi bezrezervno vjeruju. Fotografija bi trebala biti nešto na čemu je nemoguće lagati, ona je oponašanje stvarnosti. Ti ako imaš kist i počneš slikati zalazak sunca možeš ga naslikati na tisuću načina, ali fotografija bi trebala biti oponašanje, a u istom tom vremenu je sklona manipulaciji. Primjera je beskrajno, pogotovo u poslu kojim se ja bavim. I ja sam nekad dio propagande i neistina. Jedan potpis pod slikom promijeni kompletno značenje. Imali smo situaciju u Alepu, kad je Asad oslobodio Alep prvo se pisalo o tome kako Alep nije oslobođen nego je pao, onda se počelo pričati o tvitovima desetogodišnje djevojčice koja zapravo ne postoji. Tvitat može iz Kaira neki debeli Arap i pisati što god hoće, a to su bile naslovnice The Guardiana, New York Timesa i sličnih medija.

Da bi se na kraju spominjao genocid i mrtvi ljudi, a ti se nalaziš dolje i ništa ne vidiš od toga. Naravno da je bilo osvete, ubijanja, kemijskih otrova, ali niti blizu kako se to serviralo u medijima. Ali u ovoj hiperprodukciji to je samo vijest od par sekundi koju mijenja druga vijest od par sekundi. Bez ikakvih posljedica. Što si danas rekao, sutra nikoga nije briga za to. Brzina nosi površnost. Fake news je postao vrlo ozbiljna činjenica, kao i prava vijest. Nema nikakvih posljedica, običnog čovjeka je vrlo teško natjerati da ugasi televiziju i upali mozak. To je najteže u cijeloj priči. Imate portala i u Hrvatskoj koji imaju potpuno oprečne vijesti, naslov da je u Alepu genocid, a ispod da je Asad oslobodio Alep. Ne želim nikoga favorizirati jer nijedan rat nije crno-bijel, rat je milijun sivih nijansi koje je vrlo lako zloupotrijebiti. Propaganda je vrlo jaka. PR je i američkoj i ruskoj vojsci jednako važan kao i naoružana i sita vojska na terenu.”

Nekad bih uzeo taj fotoaparat, nabio ga u zid i otišao voziti tramvaj. Ali onda se ujutro probudiš i odmah bi htio natrag. To je prokleti krug koji se vrti. Imaš cilj, imaš bateriju, konzervu s nekim gulašem i ajde sinko, vozi.

A dio ISIL-ove propagande je bilo i uništavanje spomenika, UNESCO-vih lokaliteta, muzeja. ”Srećom neke monumentalne stvari se ne mogu uništiti, amfiteatar u Palmiri se ne može uništiti, ali hrpa tih artefakata je izbrisano. Naprosto više ne postoje. ISIL-ova ideja je bila povratak islama svojim korijenima. Nije im bio dovoljan islam u 21. stoljeću, islam je religija mira, to nije religija rata. Oni su sve planirali vratiti u vrijeme kada nije dopušteno po religiji prikazivati ikakva lica jer samo bog može stvoriti ljudsko naličje. Uništavali su svjetsku baštinu na brutalan način te je to dovelo do toga da se svijet ujedini protiv njih. Oni su ušli u velika skladišta slavnog muzeju između Palmire i Homsa i uništili sve. Ali možemo se pitati i ovo – nakon što su Amerikanci osvojili Bagdad – gdje su artefakti iz bagdadskih muzeja? Većina njih danas je u njujorškim stanovima. Tržište artefakata cvjeta. Prodavala se nafta, ali i artefakti. Možete danas otići u Tursku i kupiti poprsje nekog grčkog boga za par tisuća dolara. I to je radio ISIL, oni su prikazivali da uništavaju ali puno se tih stvari prodalo. Svaki rat košta, netko to mora platiti.”

Kongo je još uvijek brutalniji i nasilniji nego bilo koja druga zemlja na svijetu, ali u medijima, otkad sam ja prestao pisati o tome, nije izašlo dva teksta o tome.

Nemiri u Siriji i oko nje počeli su s Arapskim proljećem i pričom o demokraciji. Vidljive su negativne posljedice svaki dan. Teško je reći tko je kriv, Zoran se ni ne upliće u to, svjestan je samo da demokraciju i svoje poimanje života ne možemo ”izvesti” u svaku zemlju: ”To nije najsretniji sistem ni u Europi gdje je demokracija na svojem maksimumu. Kod nas političari ne ubijaju i to je dobro, ali uzmimo primjer Libije. Gadafi je bio zločinac, ubijao je, ali danas nema čovjeka u Libiji koji ne bi htio da se Gadafi vrati. I sad čitam da je najizgledniji kandidat za predsjednika Gadafijev sin. Zamislite koji su to paradoksi! Problem je što mali ljudi najviše pate i gube. To se dogodilo u Siriji. Dok jedan pekar pokušava drugom vozaču kamiona odrubiti glavu, njihove vođe sjede u nekom restoranu i piju šampanjac. To je besmisao rata, besmisao svakog sukoba.”

Ali možemo se pitati i ovo – nakon što su Amerikanci osvojili Bagdad – gdje su artefakti iz bagdadskih muzeja? Većina njih danas je u njujorškim stanovima. Tržište artefakata cvjeta.

U svakom sukobu, pa tako i ovom sirijskom vidi se kako ”obični ljudi” preko noći postanu krvnici. ”Svi ljudi koji su se na početku borili za demokraciju, McDonald’s, VW Passat i engleske škole su nakon godinu dana puštali brade i rezali glave. Samo demokratsko Arapsko proljeće pretvorilo se u demokratsku sibirsku zimu. Došli su likovi još radikalniji i još brutalniji. Čovjeka samo pusti i on će razviti svoju mržnju i osvetu, samo ga pusti, ne moraš ništa govoriti. Najgore je što vidiš dječake koje izlaze iz ruševina uplakani, prljavi, gladni i svi te fotografije gledamo i vraćaju nas na to mjesto, ali upravo će ti dječaci za 40 godina postati džihadisti koji režu glave jer su bez djetinjstva, bez obrazovanja, odgojeni u najgorem nasilju, njihovo djetinjstvo je u sistemu gdje je puška jedino što ima smisla. ISIL treba bombardirati knjigama, a ne mecima. Knjige je trebalo bacati iz aviona, da čitaju. Da razmisle malo.”

ISIL je ujedinio sve druge pobunjenike u zajedničkoj borbi protiv njih samih jer je svima postao besmislen svojom brutalnošću. No sada kada je na izdisaju, svi ratuju sa svima. ”Turci protiv Kurda, primjerice. To su paradoksi neviđeni. Turska je u savezu NATO i Amerika isto. Amerika naoružava Kurde da se bore protiv Turaka, a saveznici su im u Siriji Rusi i Asad. Savezi su vrlo labavi, današnji prijatelji sutra su ti neprijatelji. Eufrat dijeli američke baze od ruskih tenkova i to je poražavajuće u 21. stoljeću, to je put kojim ova civilizacija pluta.”

I ja uvijek tražim kroz fotoaparat neke lijepe žene, duga crna kosa u pletenici, čista uniforma. Tražiš neku erotiku u njima. A istina je da su žene obezvrijeđene, nakon rata obespravljene i na dnu kurdskog društva.

Najviše rastuži patnja djece, ali Marinović dodaje kako to, ipak, nisu njegovi ratovi. No dogodilo se i da je razmišljao da uzme pušku u ruke: ”Sinjar u Iraku je bio primjer kad si u oružanom sukobu i počneš se bojati za svoj život. Kad je bila ofenziva na Sinjar, to je bio prvi ISIL-ov grad koji je netko osvojio. Ja sam bio s nekim Kurdima koji su bili loše naoružani i vrlo srčani. I bilo me strah da će svi poginuti i što će se onda dogoditi. Možda zbog straha za vlastiti život bi uzeo pušku, ali srećom to nisam nikada napravio i ne želim više biti na takvim mjestima. I ja se bojim i nisam lud da bezglavo srljam na takva neka mjesta, ali vrlo se lako možeš naći u takvoj situaciji.” No mnogi mladi reporteri bez iskustva nemaju toliko razuma, improviziraju i srljaju na mjesta na kojima nitko ne želi biti. ”Rat u Iraku i Siriji ima najviše poginulih novinara nakon Drugoga svjetskog rata, upravo zbog situacije velikog natjecanja u medijima.”

Kompetitivnost je velika, na svijetu je mnoštvo fotografa, no ono što ih razlikuje jest mogućnost pričanja priče. U vremenu hiperprodukcije fotografija različitih vrsta, upravo je priča ta koja čini razliku. ”Svi smo bili u dolini rijeke Omo u Etiopiji, koja je vrhunac fotogeničnosti i, manje-više, svatko tko dođe s fotoaparatom napravit će super fotografiju. I mi fotografiramo te žene koje stavljaju kolutove u usne, no je li to što mi prikazujemo prava istina, to je drugo pitanje. Žene koje se fotografiraju počele su raditi cirkus od sebe. Zbog turista stavljaju svašta na glave, kite se na način na koji prije nisu. Ta žena zaradi 30 dolara dnevno, a njezin suprug, koji čuva 20 krava, ne može 30 dolara zaraditi za mjesec dana. Postavlja se i drugo pitanje – što se zbiva s novcem? Novac se troši na alkohol i na oružje. Turisti tako rade potpunu devastaciju rijeke Omo, gore devastacije i od brane i od etiopijske vlade. River Omo se pretvorio u cirkus. I koliko fotografija koje su napravljene tamo pokazuju pravu sliku? Vrlo malo.” Druga priča je ona o kurdskim ženama ratnicama koje se bore protiv ISIL-a: ”I ja uvijek tražim kroz fotoaparat neke lijepe žene, duga crna kosa u pletenici, čista uniforma. Tražiš neku erotiku u njima. A istina je da su žene obezvrijeđene, nakon rata obespravljene i na dnu kurdskog društva.”

To su istine koje Marinović pokušava pronaći. ”Ne kažem da je ovo prvo krivo, treba pokazati ljudima i lijepe stvari, ali istina čuči na nekom drugom mjestu i malo ljudi može doprijeti do nje jer za to treba više vremena. Više od izlaženja iz džipa i klik-klika.”

Ali ne bavi se Marinović samo, uvjetno rečeno, teškim pričama. Tu su i sante leda na Antartici, vrhovi Himalaja, gorile u Ruandi, jaguar u Amazoni, plemena. Ali činjenica je, kaže, da je sreća dosadna i dodaje kako ono teško, opasno i crno najduže traje.

”Vrijednost fotografije nije mjerljiva, ali moraš biti u formi, imati kontinuitet, uspoređivati se s najboljima, biti trajno nezadovoljan sa svim što si napravio i htjeti još. Nekome se da, nekome se ne da, netko odustane prije ili poslije. Ali ako si posvećen i vjeruješ da to što radiš ima nekog smisla, uspjeh je zagarantiran, nekome će se dogoditi za godinu, nekome za šesnaest, ali on se dogodi. Meni je to izazov i strast. Treće mi i ne treba. Ne znam što bih drugo radio, čime bi se mogao baviti. Ja ne znam ništa drugo ni raditi.”

Maruša Stamać

Foto: Zoran Marinović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...