Jednoga dana ništa: Majmuni glume ljude dok se svijet raspada

O raspadnutnim obiteljima i uzaludnim plovidbama

Zoran Lazić, pisac knjiga Gori domovina, Kalendar, filmskih scenarija Narodni heroj Ljiljan Vidić, Bitange i princeze, predstave Spektakluk upravo je objavio u izdanju Sandorfove biblioteke Avantura svoj “prvi autobiografski roman” Jednog dana ništa. Na poleđini knjige Andrej Nikolaidis predstavljajući “sveti svjetovni tekst” ističe njegovu radikalnost i ekstatičnost čime je samo pojačano cjelovito iskustvo egzistencijalne avanture usred fragmentiranog svijeta. I to bi u stvari bila ključna autobiografska nota ovog romana.

Sadržaj je pravilno raspoređen u dva dijela, prvi je naslovljen Knjiga tereta i sadržava šest priča. U drugom dijelu je u šest naslova opisana melodrama Kapetana duge plovidbe, točnije tematizirani su posljednji dani legendarnog Kapetana, i na kraju romana slijede Fuge jer fuge konac krase. Taj “radikalan i ekstatičan tekst” svoj motiv nalazi u mitskim predodžbama o stvaranju svijeta i njegovom razaranju, vođen je načelima gradnje i razgradnje, teze i antiteze. Dakle, “sveti svjetovni tekst” romana može se shvatiti kao priča o jednom i nijednom, o potvrđivanju i poništavanju, o afirmaciji i negaciji.

Kao sve na ovome svijetu i ta mitska priča ima svoj početak vrlo vješto uobličen u kraći traktat koji uvodi u priču. Postavljen je kao cjelina za sebe i poput svih teoloških traktata imenuje i definira izdvojeno iskustvo autora “o svijetu fragmentiranom, brzom i nestalnom”. Stoga neka tekst sam sebe predstavi, opiše i objasni.

Točno kako treba prve riječi uvodnika postale su naslov Priča počinje. Budući da sve počinje stvaranjem koje uvijek uključuje razgradnju i kraj, autor prepušta pripovjedaču da već u prvom retku prije samog opisa stvaranja najavi kraj,jer kako će nešto nastati ako prije toga nije nestalo.

I započinje priča “s krajem svijeta”, baš kako će nakon niza nastajanja i završiti. Okončanjem stvaralačkog zahvata sve je bilo uređeno po mjeri čovjeka, i pripovjedač promatrajući majmune kao najbliže srodnike ravnodušno konstatira: majmuni imaju u sebi nešto posebno, točno svi se slažu da imaju nešto.

Ipak zašto ih svi tako pomno promatraju, zato što “su ljude podsjećali na ljude”, no isto su i majmuni pomislili o ljudima. I nakon upornog oponašanja svojih najbližih srodnika ljudi majmuni su sami sebe uvjerili: “ljudi smo i ništa drugo nikad nismo ni bili.” I jednoga dana shvatili su “u što su se uvalili”, no bilo je prekasno. Zaključak se nameće sam po sebi, i jedni i drugi se čudom čude, pače zgražaju se nad ovim što su stvorili svojim ponašanjem “na svoju sliku i priliku.” I što im je preostalo, tek Knjiga tereta raspoređena u šest dana točno onoliko koliko je trajalo stvaranje. Stvoritelj/Bog je prepustio stvorenju, kako ističe pripovjedač, da isto tako u istom ritmu stvara, razara i razgrađuje.

Prvog dana, kako izvještava Knjiga tereta, jedna sestra zdušno priprema jednom bratu za dobrodošlicu slasni kolač španjolski vjetar. Bila je to raskošna torta poput pravog španjolskog vjetra, kako joj je kasnije brat objašnjavao, izrazito toplog, zavodljivog i razornog. Prisjetio se u jednom trenu Kapetana bez kojega je i on sam upitan, pa tako i sestra, i tekst, i autor, i pripovjedač. Tko zna kako bi završio španjolski vjetar, možda bi ga Fišer pojeo, onaj Fišer koji pojma nema “koliko je Kapetan učinio” za njega i njegov svijet, ponavljao je brat svojoj ljubljenoj sestri. Ona se na to samo osmjehnula i spustila mu na čelo poljubac.

Drugog dana drugim naslovom Antonio Lisac putuje kroz vrijeme. Bilo je to kao na filmu, krenuo je simpatični dječak Antonio na more s roditeljima, u međuvremenu je putem čudne snove snivao, gubio se u vremenu i prostoru, pa se na kraju uspješno nalazio. Sjećao se filma u kojem je davno igrao, ali i snoviđenja kada mu je bilo rečeno da roditelji s kojima putuje nisu njegovi biološki roditelji. On je sve to pratio i bilježio. Odjednom, pojavio se novi Antonio koji ništa od toga neće doživjeti jer s navedenim nema nikakve veze. Sve je u priči bilo novo i jednog će dana, jednog sudbonosnog dana opet kao na početku sve biti ništa kako bi mogao svanuti novi dan.

Trećeg dana u prvi plan iskaču ptičar, optičar, sinoptičar stvarajući novi naslov. U niz zgoda i nezgoda likovi se u trećem danu izmjenjuju, i na kraju pripovjedač nije znao što bi s njima, nije znao i “nije imao plan /naime/ jedino što je imao bio je kraj priče.” Naravno, što bi drugo, morao je požuriti jer ga je čekao novi početak i novi naslov u četvrtom danu Totentanz.

Ona i on, nastavlja pripovjedač svoju priču, bili su na putovanju ljubavnom, pustolovnom, a možda i posljednjem. Bitno je samo da su ostali zagrljeni zatvorenih očiju čekajući valjda “ono što dolazi”, a što točno pripovjedač nije znao, ili nije htio reći. Petog dana opet je sve bilo uobičajeno iako je pripovjedač Sirene prizivao kao novi poetički naslov. Nije riječ o uzbuni i nije bilo opće opasnosti bar ne u početku.

Glavni lik u priči prolazi kroz svoje živote, no odjednom se više biografskih krugova zavrtjelo u tekstu. U jednom trenu pripovjedač je ipak prizvao sirene, one sirene koje “su zavijale cijelu noć.” I redale su se potom priče naizmjence, krenula je prva pa se neka druga ubacila u kojoj ništa nije kako je bilo rečeno u prethodnim pričama. I ubrzo je nastupio kraj, koje olakšanje za pripovjedača, “napokon može odahnuti”, i likovima je laknulo. Šesti dan u šestom naslovu uslijedio je kontrast, Zlatokosa Kristina ipak mora tamo gdje nitko ne želi okončati, morala se spustiti u pakao. Međutim u paklu ništa od očekivanoga, ništa ekskluzivnoga. Sve je tamo bilo uobičajeno baš kao i ovdje “mrtvi su odlazili u raj ili pakao, gdje ih je već dopalo, mrtvovati onako kako su živjeli.” Dakle, i šestog dana ostaje jednako ništa.

U drugom dijelu knjige slijede posljednji dani, melodrama Kapetana duge plovidbe u šest epizoda. Bila je to kvalitetna i vrlo gledana serija, potvrdio je pripovjedač. Uspješna, puna intriga i tajni. Svejedno je pripovjedač tragao za Kapetanom, za onim s početka romana, iz prvog dana. Tragao je za Kapetanom bez kojega ni njega ne bi bilo, a kao posrednik između njega i Kapetana nametnuo se onaj čudni Fišer koji nije razumio da bez Kapetana ničega ne bi bilo. Možda bi sve bilo bolje da su tada na početku zajedno pojeli slasni kolač, raskošnu tortu koju je sestra nazvala španjolski vjetar.

Autor se poigravao cijelo vrijeme, ekstatično vrti po tekstu koristeći se vještinom zagonetnog pripovjedača. Na momente u autorskim komentarima pripovjedač postaje proziran, naime propuštao je ironijski glas autora problematizirajući koliko je bilo moguće čitateljsku percepciju stvarnosti.

U prilog tome pripovjedač podvlači i naglašava da je Kapetan iluzionist, i budući da sve ima svoj kraj transformira se u “ništa koje je nakon svih godina čuvanja, skrivanja i povlačenja po svijetu, svih izgubljenih života i svih tih pustolovina dobilo na težini” na kraju svih krajeva.

Preostaje pitanje čitatelju zar je to “ništa, teže od svega što /se može/ zamisliti” zaista dobilo na težini? Pripovjedač se, pokriven autoritetom autora, i u ovom pitanju poigrao s čitateljima. Definirao je pitanje istodobno ga prerušivši u odgovor. Naime, on će jednoga dana kad prepozna to famozno ništa, jednostavno “povući polugu.”

Nakon kraja drugog dijela, u neimenovanom trećem dijelu slijede fuge vođene sitnim brojčanim oznakama. Pripovjedač u prvom licu prepričava obiteljske nezgode sa stanom. Bila je poplava, uslijedile su svakodnevne svađe s majkom, dok je otac posve izblijedio tijekom priče, no zato je stric valjda umjesto oca nastupio dominantno. I sve se tako redom odvijalo u brojnim ekranima. U jednom se ekranu razvlačila jedna scena, u drugom je trajala druga i tako redom. Dakle u Fugama je pripovjedač u fusnotama ispričao obiteljsku priču čiji se okvir ponavlja u prvome i drugom dijelu romana. I sam pripovjedač se na trenutak zapitao u Fugama kako će završiti ovo naručeno pisanje, cijelo spisateljsko djelo, hoće li uspjeti sve to napisati kao suvislu i skladnu priču. I nastavio je pisati dan i noć dok nije stisnuo Send.

Pripovjedač je svoju priču gradio koherentno, iskustveno postojanu i prepoznatljivu čitatelju. Uspješno je oblikovao literarni tekst poigravajući se vremenskom i prostornom dimenzijom. Dovodio je u pitanje ustaljene percepcije unutar kojih se odvija život ili tek iluzija da život teče. Naime, “majmuni koji glume ljude” i ljudi koji glume majmune, mogli bi spoznati i jasnije vidjeti “u priči, u nacrtu romana” da je svijet u raspadu, da svi ubrzano stare, i sukladno tome pripovjedač je uvjeren da će svi oni zaključiti “jedini spas je u programu humanog preseljenja kroz vrijeme.”

No, uslijedit će jednog dana iznenađenje, uvjeren je pripovjedač, naime “kada stignu u prošlost, i tamo, protivno svim povijesnim saznanjima, /zateći će/ svijet u istom stanju.” Tako je vjerojatno i u budućnosti, besmrtnosti, i s onu stranu života. Sve što je rekao i sve što piše u ovom tekstu u stvari je “priča u kojoj se svatko može prepoznati” jer treba biti svjestan da je vrijeme iscurilo, potrošeno je, “došlo je svome kraju.” To je srž problema kojem se autor u potpunosti posvetio.

Taj autobiografski roman je kompozicijski čvrsto povezan u svim smjerovima, dijelovi se jasno prepoznaju u svakom novom naslovu, jednostavno sve u tekstu proizlazi jedno iz drugog, dograđuje se i potom razgrađuje. Likovi su definirani, uvjerljivi i vrlo bliski svakodnevnom iskustvu. Vremenske odrednice izmiču, mijenjaju se i preusmjeravaju s namjerom da ironiziraju likove.

Autorski glas pokriven retoričkom vještinom pripovjedača unosi u tekst stalne promjene perspektiva, potiče izmjene pripovjedačke pozicije i u tako posloženim odnosima u tekstu autobiografsko Ja uspješno strukturira autoironijski pogled pozivajući se na fragmentarnost svijeta svakodnevnog bivanja.

Unutarnji svijet teksta korespondira s vanjskim svijetom. Fragmentirane su slike poput razbijena ogledala u čijim se dijelovima cjelina ogleda, ona nije izgubljena niti izbrisana. Svi su fragmenti dobro ukoričeni, povezani i karakterno oblikovani. Poveznica između fragmenata u romanu i čitateljskog iskustava, između autora i pripovjedača, između teksta i stvarnosti jest autobiografsko Ja. Uvjerljivo je utkano u specifičnu viziju svijeta i života.

U toj fragmentarnosti, u tom svjedočanstvu autobiografskog Ja okuplja se sveukupno prepoznavanje i zbližavanje između teksta i čitatelja. Pripovijedanje teče linearno, no u zadanim trenutcima tekst se rastače promjenom perspektive pripovjedača, premještanjem iz sadašnjeg u buduće vrijeme ili vraćanjem u prošlo vrijeme. Jasno se to očituje u iznenadnim izmjenama zbivanja i fokusa pripovjedača te prebacivanja iz trećeg lica u drugo ili prvo ili obrnuto. Stil pripovijedanja je tečan i prohodan, ispunjen je duhovitim dosjetkama i naglim zaokretima. Pripovjedač je obogatio sadržaj asocijativnim slikama iz svakodnevnog života prizivajući medije, ratna sjećanja, tranziciju (napuštena vojna skladišta, industrijski kompleksi, nezaposleni, socijalna nestabilnost).

Lazićev tekst je izrastao iz unutarnjeg autorskog iskustva jasno artikuliranog glasom pripovjedača. Svojim prepoznatljivim stilom oblikovao je pripovjedni sadržaj u formu romana. Djelo krasi besprijekorna literarna tehnika, zrelo strukturirana pripovijest, bogati jezični fond izraza i fraza. Stječe se dojam da bi autor mogao pisati i pisati, pripovijedati obilno i sadržajno proširivanjem i produbljivanjem unutarnjih doživljaja.

Tekst Jednog dana ništa očito je nastajao iz sebe, iz autorskog iskustva života i svijeta transformirajući se u veliki komentar u kojem se čitatelji mogu prepoznati. Tekst je autobiografski jer živi na plodnom iskustvu unutrašnjeg doživljaja svijeta. Drugi i drukčiji tekstovi, za razliku od Lazićevog djela, koji se sadržajno pozicioniraju u povijesni svijet zbivanja u neko određeno vrijeme u okvire konkretne događajnosti odvlače autora od osobnog unutarnjeg iskustva. On se tada sve više distancira i uz posredovanje pripovjedača pomoću njegova literarnog karaktera daje svojim likovima slobodu u koju ugrađuje i nepredvidivost i samosvojni zamah u vrijeme i prostor.

U osmišljenim dijelovima ciljano instalira svoja svjetonazorska određenja sve do onoga dana kada se jednostavno mora suočiti autor i čitatelj na fonu pripovjedača. I jednog dana svi će spoznati ključnu točku tog literarnog puta, a ta se točka u tekstu svodi na ništa iz kojeg tek treba izdići nešto.

I kada dođe taj dan, kada se sve posloži, pripovijedanje će biti ispunjeno flashbackovima, snovima, zatamnjenjima, odtamnjenjima i na kraju će sve biti dovedeno u provokativno pitanje i stvaralačku dilemu – možda je sav taj tekst zaista nešto osobito, nešto konkretno i sadržajno.

Takva igra u kojoj nešto uzraste iz jedinstva i cjeline i potom se rastoči u niz fragmenata koji utonu u nepoznatom, ispali su iz ništa i prema ništa teže. No ne može se dogoditi jednog dana nešto tek tako od sebe. U početku nije bilo ni djela ni nedjela, samo je riječ lebdjela sama sebi dovoljna i sobom zadovoljna i savršena kao jedno, kao ništa. I kad se jedno u sebi jednog dana razlomilo, razdvojilo, fragmentiralo izašlo je nešto fragmentirano. Budući da je sve to iz riječi rođeno, nije moglo opstati samostalno i neovisno od prvotne riječ.

I pripovjedač po nalogu autora mnoštvom moćnih i stvaralačkih riječi nastavlja njegovati i voditi, transformirati i prilagođavati. I dalje u nedogled gradi sve što se veže uz nešto, ali isto tako svako nešto razgrađuje u ništa, vraća ga u prvotno ništa, u izvorište svega. Autor je marljivo ispisao, potanko ispripovijedao ono fragmentirano, ono nešto svuda oko nas razasuto, brzo i nestalno samo s jednim ciljem, da čitatelja jednog dana vrati izvorištu, i da u ovom tekstu jednog dana spozna i prepozna prvotno ništa, jedinstveno i cjelovito.        

Miroslav Artić

  

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...