U znaku govna

Fejsbuk nije loš, kad tad preko njega možeš upoznati ljude koji ti mogu ponuditi nešto lijepo, ako ne spolni odnos, onda bar poziv na roštilj u svoju kuću, vikendicu ili, u najboljem slučaju, klet.

Tako je mene jedan Dubravko sa fejsbuka pozvao da na Svisvete odem s njim u Đurđevac, tamo njegovi roditelji imaju kuću, ali i pitoresknu klet u Goricama s podrumom punim bačava vina. Pozvao me jer je vidio da se na fejsbuku stalno žalim da mi je pun kurac čamotinje koju uzrokuje stalno druženje s hrvatskim novinarima, literatima, vizualnim umjetnicima. Da, to stvarno ubija. Ta odurna propast novinarstva, književnosti.

Doduše, i nije loše da ta neradnička govna propadnu, ionako su samo srali kvake, širili govnjivu propagandu, od ljudi pravili teške debile pravdajući se da ljudi žele biti debili, da u biti i jesu debili, a debil ne želi čitat ništa što nije debilno. Pa, s takvim rezoniranjem nije ni šteta da sve propadne. Ali kad će više do kraja propast? Evo, Dalibor Šimpraga i dalje mora sastavljat pučki horoskop u Globusu. U prošlom broju potkrala mu se greška. U tekstu je umjesto ovan napisao govan, a slabo plaćeni lektor nije to ni pregledao, pa je ostalo tako, govan, što i ne bi bilo tako strašno da šef Globusa Nino Pavić nije rođen u horoskopskom znaku Ovna, pripadnost kojemu dokazuje time što se na redakcijske sastanke uvijek zatrčava kroz hodnik s glavom prema dolje, o čemu je u svojim najgorim emocionalnim krizama u Van Goghu rastreseno svjedočila nekadašnja novinarka Milana Vuković Runjić, zaklinjući se da je vidjela da mu u tom trku iz guste kose proviruju dva ovnujska paroška. Zato ga je i u svome romanu Demoni i novinari okrstila vrhovnim crnim ovnom kakve bez ikakvog dopuštenja društva za zaštitu životinja znaju uzimati za sudjelovanje u crnim misama.

U Đurđevac smo poveli i Stojku. I njoj je trebalo da se malo makne iz tog odurnog Zagreba. Samo što je ona sa sobom vukla i knjižurinu od pet kila, roman Roberta Bolana 2666. Malo sam virnuo u to štivo i vidio da je to teško probavljivo govno, da Bolano bolan bezveze nabacuje duža i kraća poglavlja, lik brije neke svoje spike, neka totalno nepovezana sranja, nasro je kako mu je šta došlo, nadrko je tako preko tisuću stranica i onda su to sranje nazvali totalnim romanom, dok bi ja to nazvao totalnom izdrkotinom. A Stojka je to krenula čitati zabrijavajući da će na seoskom groblju stupiti u kontakt sa svojim mrtvim djedom kao što je neki kreten u tom Bolanovom romanu stupio u kontakt sa svojim mrtvim starim, čiji mu se glas katkad miješao s djedovim. Te ženske s Filozofskog – zašto baš toliko moraju biti pojebane u mozak, zašto u njima nema radosti, veselja,  zašto ne znaju skuhati nešto fino što popravlja raspoloženje, nego samo čitaju te moronske knjige i povlače se di ih ko iz samilosti pozove, baš kao i ja.

U Đurđevcu smo odmah otišli u klet u kojoj je bilo i miševa. Stojka ih se uopće nije bojala. Tvrdila je da Bolano u svom romanu tvrdi da miševi mogu prokopati kanaliće kroz koje se mogu čuti glasovi mrtvih. Jeboti pas Bolanu i jebo i Jergovića koji se jebeno uspješno saživio s tim sjebanovićem i gromoglasno ga reklamirao po kretenskom Jutarnjem, mislio sam.

Dubravko je iz podruma donio dva vrča vina. Na kazetofonu je pustio pjesme Blaža Lengera, bile su jebeno depresivne, skoro u svakoj se bar jedan bacio u muljavu Dravu. Stojka je isto krenula baš onako lokat. Rekla je da je te kleti podsjećaju na djetinjstvo i na njezinog pokojnog djeda koji se opijao po takvim kletima. U jednom trenutku, dok se odlazila pomokrit u poljski vece, Dubravko me upitao:

– Si tu deklu dovel da je zjebiš il bute do jutra slušali Lengera? Ak je oćeš zjebiti, ja bum otišel pajdašu vu drugu klet i vrnul bum se tu tek vjutro, do tad je ti deset put možeš zjebit kak raca bundevu.

– Pa, volio bi to.

– Onda bum se ja sad pokupil, a ti ju pričekaj tu vuni dok se dekla ne spiša.

Sjeo je u auto i otpeljao  se. Stojka se vratila iz poljskog vecea.

– Di je Dubravko? – Pogledala je oko sebe.

– Otišo je djedu na grob zapalit svijeću – rekao sam. – Ajmo unutra u klet, hladno je vani…

Ušli smo unutra. Stojka se obeznanila kad je vidjela da u sobi ima televizor. Htjela je da gledamo reprizu Pola ure kulture koja počinje za dvadeset minuta.

Jesemti gajde!, opsovao sam u sebi. Upalio sam televizor i natočio nam još vina u čaše. Stojka se udobno smjestila na kauču. Skinula je tenisice. Čarape joj još nisu zaudarale. Ja sam skinuo majicu jer je Dubravko zapalio drva u peći čim smo došli.

Ostao sam samo u bijeloj majici, onakvoj priprostoj kakve je u onim gadljivim socijalističkim filmovima bez ikakvog srama nosio Miki Manojlović koji se u filmu Otac na službenom putu nije u vlaku libio Miri Furlan u krilo staviti svoj taban pokrit samo čarapom od nekog jadnog materijala… To je kao trebala biti seksi scena, to kad joj on tu svoju socijalnu nožurdu meće u krilo, a ona mu preko te smrdljive čarape počne erotski masirati tabane. Odurno, uz takve smo filmove mi na ovim prostorima odrastali, nije ni čudo što se mnogima poput frigidne Stojke ogadilo sve u vezi seksa. No ovaj put sam, potkusuren mladim, domaćim vinom, odlučio ustrajati, ići na sve ili ništa, bit samouvjeren kao Miki Manojlović kojeg su onakvog oku mrskog zbog njegove samouvjerenosti mnogi popušili kao mušku seks bombu. Kod nas je sve moguće, i tako se treba ponašati, ne se tu nešto priglupo skanjivat ili glumit nekog čarapomirisnog gospodina kao Nedjeljko Fabrio kojem se svi podsmjehuju iza leđa kao vodoinstalateru Đovaniju u pjesmi o Međugorju Zabranjenog pušenja.

U trenutku kad je počela krepiloidna uvodna špica emisije Pola ure kulture, ja sam do pola skinuo hlače i gaće i odlučnim pokretom Stojkinu ruku stavio na svoj poluukrućeni penis. Ona kao da to nije ni primijetila. Uživljeno je zurila u ekran gledajući najavu koje će sve reportaže biti u Pola ure kulture. Nisam znao šta da radim. Stojka je maknula dlan s mog penisa i počela mi dlanom maziti maljavo potrbušje, odsutno, kao kad neki muškarac ne skida pogled s utakmice, a rukom nasumično rošta po zdjeli s najjeftinijim K-plus čipsom. Dok je na ekranu, nekog kao nadrogiranog pogleda, Slobodan Prosperov Novak govorio kako je Magdalena Vodopija siromašna duhom i kako nema nikakve reference za vođenje pulskog sajma knjiga za koji se dosta troši iz državnog proračuna, ja sam, nadražen tim Stojkinim milovanjem, počeo milovati njezina leđa, kažiprstom sam prelazio preko njezine blago povinute hrptenjače jer sam se prisjetio da sam negdje pročitao da je hrptenjača kod žena jedna od najjačih erogenih zona. Stojka je na to blago prostenjala nešto što je valjda trebalo predstavljati osjećaj ugode. Mahinalno je svukla sa sebe traperice. Na sebi je imala obične, bijele gaće kakve se za dvadesetak kuna mogu kupiti u „Nami“.

– Svuci ih ti – rekla je, podižući se meni u krilo. Svukao sam ih jednim vještim pokretom. Preda mnom su se zabijelile dvije pomalo salaste guzne polutke, nalik mjesečevim. Zagnječio sam ih dlanovima kao da stišćem onaj gumeni kolut protiv stresa.

– Sjedni na mene… – prodahtao sam. Čak ni dok se, đurđevački rečeno, hoblala na mom stojku, nije svrnula pogled s ekrana na kojem se u tom trenutku pojavilo sve naboranije lice Gordana Nuhanovića; taj je opet, nakon ukinuća emisije „Knjiga ili kita u glavu“, završio u Pola ure kulture. To njegovo rezignirano lice odužilo mi je spolnu moć. Ejakulirao sam tek kad je na ekranu išla ljestvica najčitanijih knjiga publicistike i književnih djela.

– Je li ti bilo lijepo? – pitao sam Stojku.

– Pa tak – poluzainteresirano je odvratila i počela govoriti kako sutra ujutro svakako mora gledat emisiju Dobro jutro kultura koja traje puna tri sata. Pitao sam se bi li mi face onih dvaju voditelja, Dražena Ilinčića i Mirana Kurspahića, bile dovoljno poticajne za trosatno hoblanje, uz eventualne prekide za reklame. Dubravko se u klet vratio oko devet ujutro. Gušio se u mamurluku. Stojka je hrkala na kauču. Svi smo izgledali kao da smo rođeni u znaku govna.

– Si je zjebil? – pitao me.

– U neku ruku… jednu… njenu… – odvratio sam u bolanovskom, hipertoničnom smislu u kakvom se i profesor Dean Duda, ali više u sebaldovskom tonu, izražava dok se s babama iz planinarskog društva Sluznica uspinje na Sljeme.

– Bumo si spili jenega putnega? – pitao me Dubravko.

– Može.

Probudili smo Stojku koja je oko usta bila zabaljena od noću ispuštene sline i autom se odvezli dolje u Đurđevac. Prošli smo pored neke tvrđavice u kojoj se održavala Picokijada. Možda će, pomislio sam, hiper porovokativni Slobodan Prosperov Novak u idućoj emisiji Pola ure kulture žestoko odrati i tu kulturno etnografsku manifestaciju. Bivolje zamagljenog pogleda govorit će u kameru i čitat s blesimetra kako se na toj Picokijadi u Đurđevcu samo jedu Buco i Picok sirevi,  kako tu nema nikakvih važnih referenci, nikakvog pravog kulturno etnografskog značaja, nego je sve nekako usireno kao u, dodat će pomalo ulično grubo, u torbi njegovog oponenta Predraga Matvejevića koji je na domjencima počeo u torbu trpati sireve s pladnja, pa mu se onda ti sirevi u toj torbi do jutra usire i skore mu, slijepe, stranice najnovije monografije o Krleži o kojoj se sinoć govorilo u toj reprizi Pola ure kulturei koju je napisao neki podunavski ili samo obični, dunavski Nijemac.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More