Zlatna kustoska mladež tretira Knifera kao prgavu manekenku

KniferU jednoj izuzetno efektnoj sceni u Krležinom Areteju likovi gledaju bojne brodove s imenima velikih filozofa. S njom u mislima prolazim kroz Kniferovu izložbu u zagrebačkom MSU-u, taj glomazni „događaj dana“ u koji se pretvorilo slikarsko traganje jednog „trkača na duge staze“ kako ga je jednom prilikom titulirao Radoslav Putar.

Knifer je zaista zaslužio ovako veliku izložbu, koja je s njegovim citatima i dokumentacijom radova prikladno koncipirana. Meditativni naboj čistog besmisla, repeticije meandra, mita o Sizifu i, posljedično, refleksije o ljudskom životu, zrače primarnom i arhaičnom ljepotom koja ostvaruje tradicionalne slikarske vrijednosti u minimalnoj formi. Lice Gorgone je strašno i divno, a Kniferov je put jedna od njegovih brojnih grimasa. To je umjetnost očaja, danas nažalost preobražena u izraz trijumfa i trijumfalizma.

Nazvati izložbu introvertiranog slikara meandara, koji je zbog čistog slikarstva isključio iz svoje umjetnosti sve vanjsko, svaku referenciju na realan svijet, pa i na bogatu simboliku tog ornamenta (koja i tako ispražnjena, ostaje poput drevne, nedokučive i lijepe okamine, poput Keatesove grčke urne) – nazvati dakle jedno intimno traganje u boji, grafitu i ugljenu Bez kompromisa (kao da je riječ o nekom poluzrelom kvazirevolucionaru, progonjenom i prgavom) smiješan je trik, koji nam govori puno o shvaćanju što je najvažnije u umjetnosti danas.

A to su očito otvorenja izložaba.

Taj jeftin sjaj vernissagea, ta modna osviještenost zlatne kustoske mladeži u blistavom, neonom osvijetljenom zdanju s one strane Save. Knifer tu figurira poput neke manekenke, neke zvjezdice na estradnom nebu koja je samo povod spektaklu i, dakako, jednostavnoj trgovini, koja čini temelj umjetnosti, dok avangardisti istovremeno prolijevaju žuč na floskulativni „liberalni kapitalizam“. Sve su to aporije o kojima se razmišlja pred djelom autentičnog umjetnika, koji za sve to, čini mi se, nije mario. I danas je ta Franićeva zgrada kao topovnjača koja nosi ime Knifera, okićena trobojnicama i počastima, sa zanesenim djevojkama koji na njezin pramac razbijaju boce Dom Perignona i sa cijevima uperenima u svakoga tko bi se usudio napasti gordi Bastion hrvatske Kulture, pa i sa nekim pobunama u samom nadutom trbuhu broda, slagalicama moći i strave koje čine našu kulturpolitiku. To je taj politički realizam i umjetnička apstrakcija, povijesti nam tako dragi, koji svoju apoteozu doživljavaju u vješanju Kniferova platna na fasadu, i salutiranju tom platnu euforično, kao zastavi.

Nisam imao priliku upoznati slikara meandra, pa iako danas u kavanskim žučljivim kritikama ove izložbe svatko tko je jednom popio piće s njime sebe proglašava ekskluzivnim tumačem njegove volje, čitajući njegove vrlo zanimljive tekstove ne čini mi se da bi se on snašao u hihotavom minglanju i borbi za mjesto pred kamerama na otvorenju. Baš me zanima kako današnji pretendenti na titulu akademika gledaju na njegovu ironičnu Molbu Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu (objavljenu 1983.), u kojoj navedenu instituciju adresira kao „najpozvaniju za gušenje svih vrsta svijesti na potrebu krajnje realnosti“.

No, krivnja za snobizam koji se nožem može rezati, nije u izložbi. Ona je zaista dobro napravljena. Ako već treba tražiti krivnju, ona je u provincijalnoj, antagonističkoj koncepciji umjetnosti koja vlada u domaćim glavama, koja umjetnike tretira kao toljage za razbijanje istih (ali ovaj puta na tuđim ramenima), koja parazitira na (možda nikad do kraja shvaćenom) izrazu stvaraoca. Čini se da je u takva kultura u stanju trajne mobilizacije, a rat koji se u njoj vodi nije za neki izraz ili ideju, koliko za primamljive pozicije.

Možda je Knifer sve to predvidio pišući u Postgorgoni 1986, i datirajući taj tekst u blisku budućnost (1995): „prije smrti bio sam nestrpljiv, nepravedan, sitničav, nepromišljen, zavidan, zloban, loše odgojen, neobuzdan, neodgovoran, nesposoban, glup neinteligentan itakodalje, a to je dovoljno da me se smatralo neuspješnim, a svi znaju kako je teško u toj situaciji preživjeti. Zbog toga ja i nisam preživio“. Tu se vidi inteligentna ironija, kao i stav o uzaludnosti ljudskih života koji se svode na otimanje iz oznaka navedenih pridjeva. Čini se da kao alternativu tome umjetnik priziva Smrt, nivelacijsko ništavilo, no što ako ipak preživimo smrt kao ime u povijesti (umjetnosti), što je ipak posljedica neke ambicije, barem one intrinzične borbe za svoj izraz? I koliko je Knifera zapravo preživjelo? To je dvojnost koja nema razrješenja, a ova izložba svime što sam o njoj naveo pokazuje sjajan spoj brbljave malograđanštine i profinjenog individualizma, koji se preklapaju i nadopunjuju, poput crnine i bjeline Kniferovih meandara, možda se sudbinski podržavajući i međusobno ističući.

 Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...