Zlatko Bourek ostavio nam je ‘ljepotnost’ rugoba u komičnoj, tragičnoj i erotskoj dimenziji

In memoriam Zlatko Bourek

Rijetki su likovni umjetnici koji nas svojim djelom i izričajem prate kroz različita iskustva i različita životna razdoblja, od djetinjstva do zrele, odrasle dobi. Akademik Zlatko Bourek (Požega, 1929. – Zagreb, 2018.) koji je preminuo 11. svibnja, jedan je od takvih autora: prvo nas je uveo u vizualnu umjetnost svojim rješenjima za kultni animirani film Profesor Baltazar, da bi nas potom odgajao svojim ilustracijama, karikaturama, animiranim filmovima za starije generacije (I videl sam daljine meglene i kalne, Mačka), slikama, skulpturama, scenografijama, lutkarskim predstavama. Rijetki su i tako svestrani umjetnici. Uopće, Zlatko Bourek ostat će rijetka kreativna pojava u ovom dijelu Europe.

Ishodište, odnosno jedan od pozitivnih uvjeta razvijanja i etabliranja njegova stvaralačkoga nerva, bez sumnje predstavlja institucija na kojoj se školovao, kao i vrijeme kojemu je pripadao. Godine 1955. diplomirao je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji za primijenjenu umjetnost u klasi profesora Koste Angelija Radovanija. Akademija je bila koncipirana na načelima Bauhausa, za što je uvelike bio zaslužan sam Radovani. Studenti su bili odgajani kao multimedijalni umjetnici, a posebno se njegovala svijest da umjetnost treba uljepšati život radnicima i podići kvalitetu života svih ljudi.

Akademija za primijenjenu umjetnost, koja je ukinuta političkom voljom 1955. godine, iznjedrila je apartnu generaciju umjetnika kao što su Vasko Lipovac, Zvonimir Lončarić, Jagoda Buić, Anto Jakić, Mladen Pejaković, Višnja Markovinović i Višnja Jelačić. Slikar Vasko Lipovac prepoznavši u Bourekovim i Lončarićevim djelima poticaj za razvijanje svoga stila, pri kraju studija počinje zalaziti u njihovu kiparsku klasu, te će njih trojica ostati i u budućnosti bliski u stilskim rješenjima

Bourek se još za vrijeme studija okušavao u drugim područjima stvaralaštva. Počinje raditi karikature za satirični časopis Kerempuh, te sudjeluje u osnivanju „Zagreb filma“, iz kojega će proisteći znamenita zagrebačka škola animiranoga filma, koju će osim njega činiti još i Pavao Štalter, Vatroslav Mimica, Dušan Vukotić, Vlado Kristl, Alekdandar Marks, Zlatko Grgić i drugi.

…Posebno se njegovala svijest da umjetnost treba uljepšati život radnicima i podići kvalitetu života svih ljudi.

Kazalištu se okreće 1960. godine kada ga, tada mladi redatelji Georgij Paro, Božidar Violić i Dino Radojević pozivaju na suradnju u kazalište Gavella. Osim na hrvatskoj, dokazao se i na njemačkoj sceni. Od 1971.  radi kao scenograf i kostimograf u kazalištima SR Njemačke. Od 1988. stalni je član kazališta Hans Wurst Nachfaren u Berlinu.

Svoju je široku likovnu erudiciju Bourek gradio na poznavanju klasične kiparske tradicije, poglavito one talijanske, potom na počelu japanskoga teatra lutaka, njemačkoga ekspresionističkog slikarstva i grafike, a veoma su mu bile bliske poetike Neue Sachlichkeita, metafizičkoga slikarstva i nadrealizma. Prepoznaje se i njegova srodnost s likovnim i socijalnim svjetovima Pietera Brueghela i Krste Hegedušića, što je i sam priznao u intervjuu likovnoj kritičarki i novinarki Ani Lendvaj.

Figurativni repertoar i imaginarij Zlatka Boureka jedan je najkoherentnijih unutar hrvatskoga stvaralaštva likovnih, primijenjenih i kazališnih umjetnosti. Njegov kreativni rukopis isticao se sardoničnim i grotesknim karakterom, kojim je britko spajao oniričku, komičnu, tragičnu, erotsku i autobiografsku dimenziju.

Imanentno izvorište vitalizma Bourekova narativa bila je neprestana inspiracija rodnom mu Slavonijom, njezinom poviješću, geografijom i običajima. Uz slavonski, obilježio ga je i židovski identitet, a oba je u svojim ostvarenjima iskazivao snažnim simboličkih hiperbolama. Nesumnjivo, formiralo ga je i iskustvo Drugoga svjetskog rata, te sudjelovanje u partizanskom pokretu.

Najčešći prostor u kojem je uprizorio svoje fantastične scene jest pejzaž rijeke Drave. Njome plove lađe, čikla, kojima se nesretnici primiču prema drugoj obali, u sigurnost. Na njezinim se obalama okupljaju putene Bebe i Micice, snaše, ratari i bećari, koje nadlijeću avijatičari, ali i pereci ili štruce kruha. Također, uz Dravu se priređuju slavlja, svadbene i ine druge večere, na kojima su oko dugačkih stolova okupljena šarolika društva. Ukratko, odvijaju se ciklusi života, istodobno vremenski i prostorno precizno određeni, te vječni, univerzalni.

Mediji su se unutar Bourekova opusa logično i razumljivo nastavljali i nadograđivali. Stamene, voluminozne skulpture odlikuje jarki kolorit, teatar nakaza prošetava se jednako uvjerljivo njegovim kazališnim komadima i slikama. Vješto je izmjenjivao fizičku hipertrofiranost i karikaturalnost sa suptilnim opisivanjem fizionomije, depersonaliziranu shematičnost s finim portretističkim bilježenjem, tragiku s melankolijom.

Riječima akademika Tonka Maroevića, autora njegove monografije iz 2014. godine, u izdanju zagrebačke Moderne galerije: „Likovi njegova panoptikuma neponovljivo su osobni, no stoga i posvuda jednako prepoznatljivi. Univerzalizmu svoje imaginacije, snazi svoje ludističke kombinatorike, ljepotnosti svojih rugoba, metamorfozi svojih erotskih i tanataloških sugestija stavio je samo jedno ograničenje, učinio je da su iskonski urasli ili egzistencijalno izrasli iz njegova zavičajnoga zla, iz slavonske regije, regije jake kozmopolitske obojenosti i specifične hrvatske određenosti.“

Nedostajat će nam Bourekova energija, duhovitost i zaigranost, šarmantnost, optimizam, te intelektualna radoznalost kojom je zapljuskivao svaki susret. No, kombinatorika i rismenost (za sebe je izjavio kako je rismen, a ne pismen) koju je nam je darovao u svojim prebrojnim djelima ostaje nam kao nepresušni izvor užitka interpretacije i prepoznavanja likovne kompleksnosti, koja je snažno usidrena u životnom i umjetničkom iskustvu autora.

Barbara Vujanović

Foto: Moderna Galerija i Goran Vranić 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...