Židovski pas: Hladnoća življenja uz ratna stradanja

Literatura o stradanju Židova u Europi, posebice tijekom Holokausta, obilna je i obuhvaća velik broj žanrova. Između njih, memoarska proza jedan je od najčešćih. Sjećanja preživjelih stradalnika nacističkih progona, a posebice logorskog sustava, često nakon završetka Drugog svjetskog rata i osnivanja Izraela nastanjenih u židovskoj državi, brojna su i obuhvaćaju različite sudbine i priče, ujedinjene motivom progona samo zbog pripadnosti židovskom narodu.

Asher Kravitz, rođen 1969., izraelski pisac te profesor fizike i matematike, nije stradalnik u Holokaustu, iako je njegov roman Židovski pas nastao u žanrovskom obrascu (fikcionalne) memoarske proze. U adaptaciji i režiji Yonatana Esterkina, prijevodu Katje Šmid i koprodukciji ljubljanskog Mini teatra, Prešernovog gledališča iz Kranja i Židovskog kulturnog centra Ljubljana nastala je 2017. i istoimena predstava. Formalno strukturirana kao monodrama u izvedbi Mihe Rodmana dio je programa od nekoliko gostovanja Mini teatra u zagrebačkoj Maloj sceni u organizaciji kazališta Planet art.

Priča o psu Kiru, ljubimcu židovske obitelji koji razumije ljudski jezik, ali ne i njihove postupke te prati zbivanja u Europi neposredno prije i tijekom Drugog svjetskog rata, okosnica je Kravitzova romana. Kir prolazi štošta, od postupna isključivanja vlasnika iz društva (na vratima kavane stoji natpis o zabrani ulaska za pse i Židove), izbacivanja iz stana, zbog čega on završava kod novih, njemačkih skrbnika, do života na ulici. S ulice ga skupljaju i stavljaju u službu SS-a te živi kao nadzorni pas u logoru Treblinka. Tamo susreće svojeg prijeratnog vlasnika, dakako kao zatočenika. Bježe iz logora, priključuju se ruskim partizanima, a na kraju odlaze u novostvoreni Izrael završiti život.

Pas postaje svjedokom i sudionikom događaja snažnog političkog i emocionalnog naboja, a to se izvedbeno silno podcrtava. Ponekad skreće u patetiku, nizanjem prizora pretjerane emotivnosti u izrazu osjetljive i senzibilizirajuće teme. Ipak, predstavu od moraliziranja ili svođenja samo na nepretencioznu priču, spašava specifičnost perspektive. Kir ne razumije ljudsku logiku, njegova karakterizacija je dosljedna, pa tako može gotovo istodobno biti agresivan prema pridošlim Židovima u Treblinki, ali i Nijemcima koji maltretiraju njegova vlasnika, pristiglog u jednom transportu.

Mihi Rodmanu dramatizacija često otežava mogućnosti razigravanja temeljnog lika psa Kira. Naime, mora se stalno prebacivati iz jedne u drugu ulogu, igrajući u jednom trenutku Kira, da bi u drugom preuzeo lik nekog od ljudi s kojima se pas susreće. Takav postupak mrvi monodramsku formu čineći je na trenutke odveć sličnom proznom predlošku. Glumački najuvjerljivije, odmjereno komično i emotivno izvedba djeluje kad se usredotočuje na sam lik Kira i njegovu perspektivu stvarnosti. Igrajući psa, Rodman ostvaruje zanimljivu kreaciju, vješto balansirajući elemente poigravanja ljudskim i životinjskim specifičnostima lika.

Vrlo su uspjela redateljeva scenografska i kostimografska rješenja. Naglašeno minimalistička, scenografija ostvaruje značenja promjenama poput zamjene svijećnjaka križem ili ispisivanju zabrane kredom, dok je osobito kreativno korištenje modre tkanine u završnim prizorima putovanja preko mora i boravka u Izraelu. Kostim psa, kojim dominiraju šubare velikih ušiju, smeđ tijekom većeg dijela predstave i bijel u partizanima, dobro oblikuje poveznicu između antropomorfiziranog psa i sveprisutne bijede, hladnoće života uz ratna stradanja. Sveukupno, Židovski pas upada u poneki klišej i poznato korištenje naivnosti kao alata postizanja emotivnosti. No, u tome se ne iscrpljuje.

Leon Žganec-Brajša

Foto: Mini Teater Ljubljana

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More