Žezlo moći Orhana Pamuka

Nova neprospavana noć na pulskom sajmu knjiga.

Opet je režiser filma o zaljubljivanju dvoje buntovnih staraca, Igor Mirković, puštao novovalne bendove do zore, a svi mi ostali lokali malvaziju i slaboumno se, darvinistički izvijali u ritmu muzike.

Direktorica Sajma, Magdalena Vodopija zamahivala nam je iznad glava nekakvim šalom psihodeličnih boja.

Na stvar «Moderna djevojka» malo sam se jače stisnuo uz znojavu, pripitu Stojku. Čak smo se kao nešto požvalili. Skoro sam si razrezao jezik na onaj njezin, stršeći, oštri očnjak, ali to me dodatno popalilo. Uživio sam se da ljubim neku od seksi vampirica iz «Sumrak sage».

Ali onda je jebeni režiser Mirković ponovo, ovaj put u čast slovenskih uličnih prosvjeda, pustio «Plamene zore» i Stojka je odskakutala od mene, izvikujući s rukama u zraku:

–         Drugovi moji, svi su zaspali, pogledam bolje, svi su umrli!

–         Samo ti nemoj opet zaspat čim se vratimo u hotel – mrmljao sam sebi u bradu, gledajući u znojnu mrlju ispod Stojkinog pazuha; sve se više širila i poprimala oblik Jugoslavije na nekadašnjim geografskim kartama.

Zamišljao sam kako u hotelskoj sobi skidam tu mokru majicu sa Stojke, a onda joj dobro obrijane pazuhe brišem mirišljavom, vlažnom maramicom. Ona mi za to vrijeme pijanim, nestrpljivim pokretima otkopčava šlic i jagodicom palca miluje vršak mog, poput telegrafske žice napetog, titrajućeg penisa. Oboje jedva čekamo isprobati sve one igre puti kojima je mladi James Joyce u nejebicom nabijenim pismima strašio i sablažnjavao tada još spolno neiskusnu zaručnicu Noru Brankal…

– Ajmo ljudi, nema stajanja, pleši, pleši Linđo, daj zapleši Linđo! – bodrila nas je Magdalena Vodopija i dalje vitlajući šalom po zraku.

Kad smo se u zoru, nakon već ritualnih prženih ribica na pulskoj tržnici, vratili u hotel, Stojka se obučena strovalila u krevet i, kako sam i predvidio, odmah zaspala. I ja sam legao, ne skidajući ni cipele. Od žestoke erekcije nikako se nisam mogao namjestiti na krevetu.

Bio sam primoran spavati na leđima na što nisam navikao, pa sam već oko jedanaest prijepodne ustao i krenuo nekamo u grad na kavu. Sjetio sam se da još nisam bio u onom kafiću na čijoj terasi se nalazi kip Đojsa u sjedećem položaju.

Lako sam pronašao taj Đojs-kafić u strogom centru Pule. Bilo je prehladno da sjedim vani na terasi pored brončanog kipa sa šeširom i štapom pa sam ušao unutra. U ostakljenoj vitrini nalazilo se neko prastaro izdanje Uliksa. Kafić je odisao prisnom atmosferom.

Za jednim od niskih stolova ugledao sam tipa s naočalama koji je nešto marljivo upisivao u bilježnicu. Bio mi je poznat. Ubrzo sam povezao konce u glavi i shvatio da je to turski pisac Orhan Pamuk. U sivom džemperu iz kojeg mu je virila karirana kragna djelovao mi je kao jedan kvorumaša. Nisam prema njemu osjetio gotovo nikakvo strahopoštovanje.

Spopala me želja provjeriti da li sam nakon ova tri mjeseca učenja turskog – koji mi je na fakultetu drugi predmet, uz kroatistiku – dovoljno njime dovoljno ovladao da mogu izmijeniti nekoliko rečenica sa jednim nepatvorenim Turčinom, još k tome književnim nobelovcem.

Prišao sam mu i na turskom mu rekao dobar dan. Znatiželjno je podigao pogled. Shvatio sam da osim tog pozdrava više ništa drugo ne znam reći, pa sam počeo naklapati na lošem, štulićevsko-šerbeđijsko-turudićevskom engleskom. Pitao sam ga kako mu se sviđa u Puli i slična sranja. Orhan je bio iznimno ljubazan. Naručio mi je i kavu.

Pitao sam ga je li u ovaj kafić došao zbog poštovanja prema Joyceu? Odvratio je da je oduvijek iz dna duše mrzio Joyceovo pisanje. Uliksa nije ni pokušavao čitat.

Počeo me iritirat s tom svojom indolencijom prema veličanstvenom trudu, književnim egzibicijama, samopožrtvovnosti i erudiciji okorjele dablinske ispičuture. Pogotovo zato što je uz to glupavo žmirkao iza naočala kao profesor na kroatistici Krešimir Mićanović kad nas je podučavao o jotovanju.

Živci, višesatna uzaludna erekcija, nespavanje, tulumarenja s Mirkovićem radili su svoje. Prosiktao sam:

–         Nisam ni ja ni pokušao čitat onaj vaš povijesni roman «Zovem se Crvena». Koliko sam shvatio, taj roman u ich-formi priča neki konj. A u životu sam se ionako načitao sasvim dovoljno konja, raga, mazgi… Pročitao sam čak i jednog tovara, Miljenka Smoju.

I još sam dodao:

– Nije tajna da zadnjih dvadesetak godina Nobelovu nagradu dodjeljuju uglavnom totalnim ćorcima. Nobelov žiri je slijepa kokoš koja eventualno svakih trideset godina nabode neko zrno. Naglašavam, zrno.

– Ne znam… – smireno će Pamuk. – Jedan Kundera itekako cijeni moje pisanje. On, Fuentes, Markez i ja smo se do 2007. svake zime redovito sastajali u jednoj tajnoj sauni u Pragu da bi razmjenjivali mišljenja o rukopisima koje smo u međuvremenu napisali.

Otpio sam dobivenu, vruću kavu.

–          Kundera, Fuentes, Markez i ja smo se do 2007. svake zime redovito sastajali u jednoj tajnoj sauni u Pragu da bi razmjenjivali mišljenja o rukopisima koje smo u međuvremenu napisali.

Otpio sam dobivenu, vruću kavu.

–         Mogu vas svu četvoricu zamisliti gole i znojne u toj sauni, kako s tim vašim ovješenim staračkim mošnjama jedan drugome analizirate rukopise. Fakat, podsjećate me na naše FAK-ovce. Oni su isto stalno jedni drugima morali čitati rukopise u nastajnju. A to je jebena pokora za pripadnost jednoj literarnoj skupini. I templari su morali trpjeti manje žrtve.

– Drago mi je da napokon neko u ovoj prćiji razgovara sa mnom na otvoren način – osmjehnuo mi se Orhan kao neki štreber potapšan učiteljskim ravnalom po tjemenu. – Svi mi se stalno gadljivo ulizuju. Pogotovo neka tu vaša dva lokalna pisca, Đevad Karahasan i Miljenko Jergović. Umislili su da bih ih ja mogao preporučiti za Nobelovu nagradu. Jergović je posebno naporan. Za svakim ručkom potura mi figuricu gumenog anđela pod nos. Kao luđak me uvjerava da je to nekakva ugledna nagrada Angelus koju je negdje, zaboravio sam gdje, dobio. A pritom mu, kao gliste iz gomolja, strše iz brade rezanci jer se nikad ne obriše ubrusom nakon juhe, nego je samo na brzinu posrče, kao da će mu je netko oteti.

Malo me primirio Orhanov kompliment na račun moje neposrednosti.

– Znači, parili ste se u sauni s Kunderom, Markezom, Ljosom… – pomirljivo sam nastavio. – I što ste tamo još zanimljivog radili osim što ste jedan drugom komentirali rukopise?

–  Isto što i većina muškaraca kad se zajedno nađu u sauni: odmjeravali si veličinu spolnika – hladno će Orhan.

–  Tjerate šegu samnom?

–  To mi je zadnje na pameti, nisam baš sklon šegi.

–  U tom slučaju, tko je od vas četvorice imao najveće… žezlo moći?

–  Kundera. Uvjerljivo je u tome nadmašio latino lovere Ljosu i Markeza.

–   Jeste li zbog tog bili ljubomorni na Milana?

Orhan je odmahnuo glavom.

–         Ma, kakva ljubomora… Bili smo sretni što smo zajedno.

–         Pa da – rekao sam. – Ionako, što ti je veći, to više komplikacije kad imaš erekciju. Ja se jutros nisam zbog tog mogao normalno naspavati…

Orhan se na tu moju izjavu opet blago osmjehnuo.

–         Recimo da te razumijem… I ja kao student često nisam imao s kime stišati ljubavnu požudu. A vjeruj mi, bilo je dana kad bih potorbao i mrkog medvjeda… Kod nas je u Istambulu, kad sam ja bio mlad, sve u vezi seksa bilo tako komplicirano, zamršeno…

–         Ma da?

–         Čak i kad bi se našla kakva djevojka, nije bilo mjesta gdje bi se čovjek s njom mogao poljubiti, a kamoli nešto više. Jedan moj tadašnji prijatelj, Alkur, svoje je djevojke konspirativno vodao po nikom sumnjivim muzejima i tamo pokušavao dobiti nešto više od ovlašnog poljupca u obraz. Sve dok se jedne večeri s nekog postolja nije srušio Venerin kip i zamalo mu slomio hrptenu kost na spolovilu… Danas u sapunici «Sulejman Veličanstveni» glumi jednog od petorice ostarjelih eunuha u Sulejmanovom haremu. U tristo pedesetom nastavku uzaludno će ga pokušat seksualno iskoristiti poludjela Hurem.

–         Koja bedara – izrekao sam na slengu.

–         Zato ne dopusti da ti ijedan dan spolnik uzalud strši poput vješalice u napuštenoj vojarni. – Orhan mi se značajno zagledao u oči.

Nekoliko trenutaka zamislio sam se nad tim upečatljivim riječima.

–         Pa da – rekao sam. – Pogotovo što jedna podatna djevojka leži u mojoj hotelskoj sobi… A meni tu već skoro pet dana, kako vi kažete, spolnik uzaludno strši…

–         Kakva grehota – čudio se Orhan. – Pa zar ju baš nikako ne umiješ zavesti i privoljeti na ljubavnu igru… Mislim da si ipak pogriješio što nisi pročitao niti jedan moj roman, barem «Muzej nevinosti».

–         Kako bi mi to pomoglo u ovom mom slučaju?

–         Shvatio bi da zvuci violine mogu biti najveći afrodizijak za jednu djevojku. Što misliš zašto na početku «Sulejmana Veličanstvenog» idu sve one đavolsko opojne violine?

Na to sam se grohotom nasmijao.

–         Stojka ima starog koji joj je sve u vezi violine ogadio za čitav život…

Orhan se nije dao smesti.

–         U tom slučaju možeš iskušat Kunderin recept. On ga je preuzeo od Hrabala…

–         Koji je to?

–         Evo, sad na povratku u hotel skupi po putu suhih grančica, otpalog lišća, češera. Kad ta tvoja djevojka ode se urediti u toalet, ti se na krevetu skini potpuno gol i stavi sve to što si skupio oko svog spolovila. Grančice si zapetljaj svuda po stidnim dlakama, a spolovilo prekrij lišćem kao usnulog puža…

–         Zanimljivo.

–         Kad izađe iz toaleta, djevojka neće moći odoljeti tom iskonskom, gotovo poganskom zovu prirode i rasplođavanja u prirodi… Pogotovo kad tvoj puž počne podizat glavu iz suhog lišća… Navalit će na tebe bez da se mrdneš. Zajahat će te i sve sama odraditi. Na tebi je samo da ti čitavo vrijeme bude vraški čvrst. Kapiši?

–         Kapiši. – Kimnuo sam.

–         A sad ti meni vrati uslugu za uslugu.

–         Kako?

–         Predloži mi kojeg bi stvarno dobrog pisca iz Hrvatske mogao predložiti Nobelovom žiriju za nagradu. Mislim da je napokon došlo vrijeme da Nobela dobije neki Hrvat.

–         Pustite me da malo razmislim.

Nakon minutu, dvije ispalio sam:

–         Možda Roberta Perišića.

–         Po čemu je on značajan?

–         Po tome što je hrvatskim piscima shrvanim teškom neimaštinom predložio da peru zube, umivaju se i vrše veliku i malu nuždu u zahodu knjižare Profil Megastore i da novac koji na taj način uštede na toalet papiru i računima za vodu, uplaćuju u mjesečnu članarinu za članstvo u Hrvatsko društvo pisaca kojem je on prvi potpredsjednik.

– Njega možda ipak sačuvajte za Nobela iz ekonomije – rekao je Orhan, napregnutog izraza lica. – Bolje se sad što prije vratite u hotel i napravite onako kako sam vam objasnio – predložio je.

Popio sam kavu do kraja i krenuo. Zaboravio sam na odlasku turskog nobelovca zamoliti za autogram.

Putem sam skupljao otpale bodljikave kestenove ljuske, lišće, borove grančice, češere i ostala erotska pomagala koja nam, poput božićnih mobitelnih tarifa, gratis nudi priroda.

Pred hotelom sam se u zadnji čas pribrao.

Što ja to radim?

Ako se skinem gol i pokrijem se šišarkama, lišćem, Stojka će pozvat murju. Oni će me odvest ravno u ludaru. Iz nje me neće moći izvući ni performer Siniša Labrović uvjeravanjima da se radilo o umjetničkom činu koji je Stojka totalno pogrešno, malograđanski protumačila, kako se to često događa.

Književna groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More