Žene u Hrvatskoj pišu puno bolje od muškaraca

dugandzijaGrozomorno prestravljen da ću u životu završit ko zadnja klošarčina i jeftini gej kurvan, odmah sam drugi dan po povratku iz Splita izašao na ispit kod profesorice Julijane Matanović, predmet: novija hrvatska ženska proza.

Profesorica Julijana bila je ljepša nego ikada. Odmah me ponudila kavom, njezinom omiljenom Franck ciglicom. Onda se ljudi pitaju zašto mi na kroatistici svi toliko volimo profesoricu Matanović. Neću valjda volit onog Bagića koji u kabinetu poskrivećke samo za sebe rezucka slaninu što mu je Miroslav Mićanović donosi iz Gunje. Ili Pranjkovića… Taj te ne ponudi ni da sjedneš, nego dok odgovaraš, moraš pred njim stajat i elaborirat ko pred nekim ferdmaršalom.

Odmah sam profesorici rekao da sam je prije dva tjedna gledao u emisiji kod Nevene Rendeli, i da je briljirala svojim odgovorima, za razliku od Bodrožićke i Hrgovićke, od koje se jedna jadala da ni u trideset četvrtoj nije u stanju diplomirat, a druga da rastrošno na ruletu katkad zna zakockat i čitavo bogatstvo, po trideset pet kuna izgubit na noć.

– Ma, da… Ta Rendeli zna iz ljudi izvući ono najgore, baš je kao neki odvodni kanal… I mene je pokušala navući da pričam o svojim rastavama, muškarcima, ali nisam se dala navući na tanak led, rekla sam da mi je jedini porok prekomjerno uživanje kave i tako je otpilila – ne bez ponosa će Julijana.

– Zna Rendeli bit i jako pakosna – nadovezao sam se. – Čadež mi je rekao da su joj jednom u emisiji gostovale tri sredovječne glumice, a ona ih bez imalo beda pitala nisu li malo prestare da u toj nekoj popularnoj predstavi glume zavodljive robinje u haremu. Zamislite tu provokavciju, drskost… Glumicama u facu reći da su prestare… I onda su još, da prostite na izrazu, ko tri posrane svrake morale ostat sjedit u studiju sve do kraja te Rendeličine maratonske subotnje emisije.

– Za takve mi moramo jednom mjesečno plaćati skupu tv pretplatu – neodobravajuće će Julijana. – Nego, prijeđimo mi na važne stvari… Što ste, kolega, pripremili za ispit, koju ste domaću autoricu iščitali?

– Mirjanu Dugandžiju… Pročitao sam njezinu knjigu Indijančeva noć na preporuku Miljenka Jergovića u njegovoj novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji, „Nedjeljna premijera“… I slažem se s njim, to je malo remek djelo. Ta knjiga je totalni suvremeni pandan Brohovim Mjesečarima, maestralan spoj esejistike i čiste književnosti. Još sam pod dojmom te knjige… Kolko je to bolje od svih onih spisateljica što su došle iz provincija, pa nam pišu o krvi, ratu, teškom, surovom odrastanju, o tome kako su umjesto menstrualnih uložaka koristile zgužvane stranice Glasa Slavonije, Podravskog glasnika, Dubrovačkog vjesnika, Slobodne Dalmacije i kako su onom kič Isusu što visi po provincijskim sobama flomasterom odozada produžavale kosu ne bi li s tom fudbalerkom što više sličio njihovom omiljenom Bon Đoviju… I sam dolazim iz provincije i puna mi je kibla tih tema. Nagledo sam se tog dna dovoljno uživo… Mirjanina proza došla mi je kao neki melem. To je, vidi se, gradska, zagrebačka cura… Nije se libila samu sebe u lascivnoj pozi ufotkat za naslovnicu… U provincijskim knjižnicama knjige s takvim naslovnicama odmah bacaju u skladište da ne bi šokirale nekog lokalnog perverznjaka ili perverznjakinju koji svoj perverznost kriju teškim puritanizmom…

– Dugo nisam naišla na ovakvo oduševljenje nekom domaćom autoricom – u profesoročinom glasu osjetio sam tračak ljubomore.

– Napajam se Duganžijinim rečenicama kao pijani Zagorac „direktorom“. Puštam ih da mi se kotrljaju niz jezik kao nekom smrdoustu Tik-tak bomboni… Mnoge sam ih naučio napamet, kao ovu na primjer: „Ipak, kad bi zvao, sjetila bih se kako je ustajao telefonirati, njihao je u kukovima, odsutan, napola u erekciji, ali puštala sam da se njegov broj ugasi zajedno s ekranom mobitela“… Kakva sinestezija, ukoliko uopće točno znam što je sinestezija! – panegirično ću. – Toga nema ni u Nabokova… „Napola u erekciji“, kako majstorski… Neki priprosti FAK-ovac ala Ferić ili Perišić napisao bi: „Kurac mu je bio poluspušten“… Pogledajte koja je to razlika! Eto zašto je ženska proza nadjeba… odnosno nadvladala FAK… Zbog Mirjane! – gotovo sam narodnjački zapjevao.

Toliko sam se zanio da sam zaboravio gdje se uopće nalazim. Pogledao sam u profesoricu i vidio da su joj se obrazi zažarili kao plinski rešo na kojem je tu u kabinetu kuhala te svoje Franck ciglice.

Tek sad sam postao svjestan da sam koristio malo prepaprene izraze, da sam pred jednom fakultetskom profesoricom govorio o polunadignutim kurčevima, kao da sam u bordelu, a ne na ispitu… Katastrofa, pomislio sam, sve je kriva ta opscena Dugandžija koja u tim svojim esejima priznaje da joj je puno draži prljavi, nabuhli, masnokosi pervertit Elbek od namirisanog, šezdesetosmaškog snoba Paskala Briknera kojem mama kroz tunele onostranosti dolazi da bi mu nedjeljom ispeglala i poškrobila bijele košulje u kojima se onda on prekenjava dok daje intervjue balkanskim novinarkama čije bluze vonjaju na zagoretinu banjalučkih ćevapa.

Možda će, uplašio sam se, profesorica Julijana ponovo pomisliti da sam se kao ono ljetos naroljao prije ispita i da joj se ponovo spremam ponuditi nešto skaredno, nešto potpuno onkraj morala, nešto što miljama prelazi granicu zacrtanu na relaciji student-profesorica. I onda sam se još sjetio da priče u Indijančevoj noći vrve opisima seksa između studenta i malo starije žene koja se razočarala u svojim vršnjacima. A, profesorica Julijana, kako sve čita, prati zbog prirode svog posla, sigurno je od prve do zadnje stranice pročitala i tu Dugandžijinu knjigu koja vonja po sumporu i odbačenim, tamnim hulahop čarapama kakve imamo prilike vidjet već na samoj naslovnici…

– A, moja proza? Ona u vama ništa ne budi? – profesoričin glas odjednom se promijenio u  glas nesigurne pubertetkinje.

Zbunio sam se.

– Pa, budi… Pogotovo ona vaša prva knjiga „Zašto sam vam lagala“ u kojoj ste uzimali prava imena iz života i umetali ih u fikcijski kontekst. Ta me knjiga trajno obilježila, kao sifilis domobrana… I sam sam počeo pisati na tom tragu. Doduše, ja nisam u stanju izmišljati kao vi… Ja pišem onako kako vidim i čujem… I stavim i prava imena jer mi je glupo izmišljat neka druga, sva druga mi zvuče nekako jadno. Kao da vas, umjesto Julijana, nazovem, na primjer, Verica.

– Vidjela sam vašu knjigu… Mali Sven Popović nadahnuto je na o njoj pisao, veoma me zainteresirao.

– Nije on više baš tako mali…

– Ma znam… Ali ja vas sve studente doživljavam kao neke svoje male pačiće, što mogu, takva sam, ne volim krute odnose, kolega ovo, kolega ono… To mi je prehladno… Uostalom, i njegovog oca sam jednom u Osijeku nakon ludog tuluma kod Rema hranila kokošjom juhom maltene na žličicu.

– Dugo vas nije bilo na naslovnici Glorije – posve ću izvan konteksta. – Iako se i taj časopis, kao i sve ostalo jebeno srozao… Sad kad ovako neobavezno pričamo, palo mi je na pamet kako bi oboje mogli završiti na naslovnici… Da im preko novinara Andrije Svila-Škare prodamo priču da smo kao u nekoj vezi… „Julijana Matanović pronašla ljubav života u mladom, đakovačkom piscu“, mogao bi biti naslov…

– A, jesi šašav  – osmijehnula se Julijana pokazujući svoj savršen red izbijeljenih zubi. – Vidi se da si moj opičeni Slavonac… Ajde, pa dobila bi nogu s posla isti čas, već na samu insinuaciju da sam se spetljala s vlastitim studentom. Od čega bih onada živjela? Morala bi otvorit vašarsko kazalište kao Miro Gavran i nastupat po kirvajima. Honorari za knjige više nigdje ne premašuju tri tisuće kuna, a kako Ministarstvo kulture ove godine još uopće nije isplatilo poticaje za knjige, neće biti ni toliki… Još ću sama morat plaćat tiskanje kakvo je vrijeme došlo, gluvo ne bilo.

– Sve mi je jasno. To sam ja ionako u šali predložio… Iz zezanja, što bi rekla Kaporova Ana i Perišić.

– Uskoro nikom neće biti do zezanja. Vidite što se događa u mojoj Bosni, opet se tamo pali… – zloguko će Julijana.

Iz ispita mi je dala čvrstu, stamenu četvorku. Navečer sam to odlučio proslaviti u Limbu, nisam tamo bio skoro mjesec dana. Zvao sam i Čadeža, ali on mi je nervozno na mob odvratio da mu je pun kurac tih limbovskih neradnika i da se od sada hoće družit samo sa radišnim ljudima poput dizajn urednika Ellea, Ivana Salečića, i svog bivšeg kolege iz Nacionala, grafičkog urednika Radovana Švoba. Neka ga pustim u kurac, želi angažirano u Jutarnjem popratiti pedesetogodišnjicu Ljuštininih Dana satire.

Nabijeni za šankom u kutu, u Limbu su bili novinar Lasić, njegov sestrić matematičar, onda onaj limbovski, rudlavi prodavač antikvarnih knjiga i urednica Nethaera, Tomislava Sila. Drmali su po pelinkovcima. Dosta su glasno pustili jednu pjesmu s prvog albuma Majki, „Razuma i bezumlja“. Dok sam naručivao pivo pičila je stvar, teških, sumornih basova i Baretovog kurjačkog zavijanja: „Ovdje nema nikog osim svjetla i mraka, osim boli i igračaka“.  A na refren „treba mi netko, trebaš mi ti, nikada te neću zaboraviti“, ukebao sam Lasića kako s nekom olovnom sjetom medvjeda kojeg je probudilo lažno proljeće, čeznutljivo pogledava Tomislavu Silu.

 Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More