Žene Stipana Tadića – drugarice, a ne “pičke”

Izložbom “Žene” u zagrebačkoj galeriji Kontura, Stipan Tadić je potvrdio status jednoga od najintrigantnijih slikara mlađe generacije koji su raskrstili s apstrakcijom i djenuli se, glavom, bradom i kistom, u figurativno slikarstvo. 

Znamo ga po maskulinim motivima, po grubim licima i bolnim, toplim pogledima muškaraca koje je ranije portretirao. Ovaj novi ciklus portreta žena također spaja elemente koji ne idu zajedno – barem ne u stereotipiziranim vizijama žena koje nam u reklamama za omekšivače i automobile podmeću mediji: njegove su žene ljudi, a ne tijela; turobne babe, mlade radnice, urbane razbibrižne ćakulone, prijateljice… S umjetnikom razgovaramo o tome kako način njihova prikazivanja komunicira s društvenom aktualnošću, kako s njegovom intimom, a kako s poviješću slikarstva.

Koja priča stoji iza ciklusa “Žene”*? Kako su nastajale te slike?

Kad slikam, zapravo nasumice biram ideje koje ću izvoditi. Kad sam radio prvu izložbu, uočio sam da mi se dosadašnje stvaralaštvo bazira na nekakvom muškom principu, odnosno većinom su protagonisti mojih slika bili muškarci. U trenutku kad sam to osvijestio odlučio sam izvući nekoliko ideja i svom prvom ciklusu pridružiti jednu novu seriju, seriju ženskih portreta. Ime izložbe – Žene – nastalo je negdje na pola puta, njime sam si htio dati što veći raspon mogućnosti unutar jedne teme, tako sam se i odlučio za tako širok pojam. Slike su, dakle, nastajale više – manje nasumce. Izolirao sam se na dulje vrijeme i izbacivao na tu temu štogod mi je padalo na pamet. Nekoliko sam slika unaprijed imao u planu, te sam napokon imao priliku izvesti ideje koje mi se nekoliko godina gomilaju u glavi.

Moderno društvo, isprepleteno s mass medijima, prezasićeno je prevladavajućim viđenjima ženskog tijela kao objekta kojim se pobuđuje konzumeristička žudnja. Žene na Vašim platnima, srećom, nemaju veze s tim jeftinim stereotipima koje već desetljeća slavi reklamna industrija. Zašto slikate žene, iz kakvih (umjetničkih) pobuda?

Moje viđenje cijele teme je više intimističko i subjektivno. Dakle, suprotno od mass medijske objektizacije žene. U teme često ulazim s dozom humora, sa ljudima koji su konkretno vezani uz mene. Portretiram tako svoju intimu i trenutno stanje putem ljudi koji me okružuju. Sa moralno-etičkom komponentom se nisam toliko bavio. Neki radovi doduše na humorističan način tretiraju suvremenu etiku u kombinaciji sa historicističkim idealom, ali na taj način najviše komuniciram sa samim slikarstvom.

Među zanimljivijim radovima su oni na kojima su likovi žena dijametralno suprotni ženama iz, primjerice, reklame za autoshow – nisu polugole nego nose tešku zimsku odjeću, marame i šubare, nisu mlade nego stare, ambijent nije atraktivan nego depresivan (kao na slici s bakom u bolnici). Kako je nastao taj dio radova? (Mislim prije svega na Autoportret s babama I Baka u bolnici)

Ako ste primijetili, većina slika je pod okriljem pesimizma, većinom koristim tamne, zagasite boje. Volim se baviti stvarima u kojima osjećam određenu vrstu napetosti. Iako vrlo prozračna i svijetla, za razliku od većine drugih radova, slika Baka u bolnici nastala je upravo zato jer sam u bolnici osjećao napetost koja zahtjeva moju intervenciju, moju bilješku. Da naslikam tu sliku nagnala me bjelina bolničke atmosfere u kontrastu sa bakinim staračkim rukama i bolesničkim izrazom lica. Bijela boja inače simbolizira početak, čistoću, mladost, dok u bolničkom kontekstu ona predstavlja nešto sasvim suprotno. Dakle, kao i za svaku svoju sliku, pokušavam iščitavati detalje, situacije nabijene simbolikom i likovne kontraste iz stvarnog života.

Na slikama s urbanijim motivima, mlade žene koje piju pivo, tračaju ili se odmaraju nakon napornog rada, također su daleko od stereotipa – one su drugarice, a ne “pičke”. Koliko uopće svjesno propitujete rodne stereotipe, razmišljate li o tome dok radite na slici ili ste samo “slučajni feminist”?

Sviđa mi se termin „slučajni feminist“, mislim da je to blizu istine. Svijest o feminizmu imam i posjedujem etičke okvire pogotovo u pogledu ženskih i rodnih prava. Nisam aktivist u tom smislu, ali ova izložba sigurno odražava jedno razumijevanje i podršku ‘ženskom svijetu’ i njihovim problemima u odnosu na sustav.

U posljednjih nekoliko godina istaknuli ste se kao jedan od vodećih (mlađih) imena na polju domaćeg figurativnog slikarstva. Zašto figurativno, a ne apstraktno slikarstvo?

U apstraktnoj se slici ne bih mogao u potpunosti izraziti. Figurativno slikam jer u tome lakše i jasnije pronalazim vlastiti izraz. Na taj način demistificiram sam pojam slikanja i lakše mogu komunicirati sa širom publikom. Oduvijek mi je bio cilj da ljudi zaista shvaćaju moje slike i da se mogu poistovjetiti sa njima. Bitno mi je da se jasno izražavam, a figurativno mi slikarstvo u tome pomaže. Portret je primjerice jedno neiscrpno i nikada odsutno polje slikarstva i u njemu se možete izraziti u najširem spektru. To je zapravo jedna žanrovska konstanta u umjetnosti koja je kao takva opstala od početaka umjetnosti do danas, bez obzira na smjene trendova.

Na čemu sada radite, koji se projekti zameću, je li možda na pomolu izložba stripa, kako nagovješćujete intrigantnom i zabavnom serijom novih nepretencioznih radova na facebooku?

Facebook ilustracijama se bavim već tri godine i stvarno se puno crteža nakupilo, mislim da ih je sada oko 800, pa ih ne bi mogao nazvati sasvim novim. To je jedan od projekata na kojima radim, a koji planiram prije ili kasnije izložiti. Htio bi ga izložiti u pravi tren, a što dulje čekam to se tema sve više širi. Pitanje čekanja pravog trena i širenje teme treba još izbalansirati, ali cijeli projekt me jako veseli. Izložba mi se uvijek čini kao nekakav kraj određene cjeline, što mi je ujedno i problem, jer ne bih htio dobiti taj impuls završenosti.

* Izložba “Žene” u galeriji Kontura (Nova cesta 83) na snazi je do 14. studenog.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More