Željko Špoljar – Petokoronaš

Hrvatski pisac koji je profitirao na epidemiji

Odlučio je više ne koristiti svoje službeno ime, nego ono koje je dobio na krštenju – Emanuel. To biblijsko ime činilo mu se prikladnije u ova vremena epidemije. A potpunu odluku da se od sada zove Emanuel donio je nakon potresa koji je pogodio Zagreb.

Emanuel je i prije epidemije živio u svojevrsnoj izolaciji. Nije imao redovan posao, a poznanike je s godinama gubio kao što staro drvo gubi lišće. Nekad prije on je pisao kratke priče, objavio dva kraća romana. Onda je uvidio da to više nema smisla. Od pisanja se, pogotovo načina na koji je on pisao, uglavnom osjećao loše. Pisanje je donosilo samo poniženje i osjećaj krivnje.

Deset godina nije napisao ni retka. U stanu nije imao internet, pokvario mu se i DVD plejer, tako da je bio osuđen na čitanje knjiga i osam TV programa koliko mu ih je dohvaćala kućna antena na vrhu osmerokatne zgrade. Stanovao je u stanu koji mu je ostao od umrlog oca. Potpuno je zapustio stan, na balkonu su mu se izlegle generacije golubova, bezuspješno se borio s njima. Jednom je čak, u nastupu nemoćnog bijesa, na travnjak pobacao i golublja jaja iz gnijezda na balkonskoj ogradi. Golubovi su izmetom zatrpali knjige koje je držao na polici na balkonu. Kad bi koju od njih poželio prolistati, morao je vrškom zahrđalog Elan skijaškog štapa skidati skoreni izmet s korica.

Baš prije epidemije korona virusa, počeli su polako sami od sebe nestajati golubovi. Njihove krilate, raskomadane lešine viđao je po ulici i na krovovima auta. Pitao se kako do toga dolazi, sve dok jedne večeri nije vidio vranu koja na drvetu masakrira goluba. Vrane su došle i istrebljivale golubove. Emanuel je imao podijeljene osjećaje prema tom ptičjem genocidu na kojem je on profitirao; vrane su mu balkon očistile od golubova.

Dan po dan vlasti su uvodile sve rigoroznije sankcije. Kretanje je postalo ograničeno. Svi kafići su morali biti zatvoreni. Iz mjesta u mjesto nije se moglo slobodno kretati. Stoj di jesi, bilo je pravilo. Emanuel je izgubio svoje svakodnevne rituale. Više nije mogao izaći u kafić i tako ubiti dva, tri sata. Nije više imao s kim ni popričati. Osim najnužnije sa svojom majkom kod koje je svaki dan odlazio na ručak u susjedno naselje. Majka je kupovala svježe namirnice, tako bi se zabavila, utukla vrijeme. Emanuel joj je zavidio na toj aktivnosti. On više nije imao ništa. Samo je trajao.

Gledao je vijesti o širenju pandemije, pratio izvještaje kriznog stožera. Potpuno je bio ravnodušan kad je papa Franjo na pustom, vatikanskom trgu držao Urbi et orbi, za spas čovječanstva je molio. Emanuel je na pola uha slušao njegovu propovijed. Malo ga je samo zainteresiralo kad je papa rekao da je Isus u oluji zaspao na pramcu dok su se njegovi učenici tresli od straha od pogibelji. Prvi se put u životu mogao poistovjetiti s Isusom. I on samo želi spavati dok oluja, odnosno epidemija traje.

Ponekad bi poželio da potres ponovo zatrese grad, to je donosilo uzbuđenje. Nakon onog prvog potresa našao se u zatvorenom kafiću s poznanicima iz osnovne škole, uzbuđeno su pričali o potresu i pili viski, vlasnik kafića nije štedio.

Kako je sve više po čitave dane bio potpuno sam, počele su ga obuzimati neke stare opsesije. Ponovo mu se vratila želja za pisanjem romana u trećem licu.

Dosad je dva romana napisao u prvom licu. Sad mu je trebalo treće lice jer je želio pratiti živote više likova. Osjećao se sposobnim za to, vratila mu se želja. Prekapao je po stvarima koje su u stanu ostale od oca, našao pisma nekih njegovih bivših žena, odlučio to uzet za građu romana. Emanul je imao taj problem što mu je bilo bljutavo sve što bi u pisanju izmislio. Uvijek se morao pomagati stvarnim činjenicama kao bogalj štakama.

Jedna mu se starija susjeda dolazila žaliti na svoje probleme. On joj nije pomagao u rješavanju tih problema nego ih je memorirao kao materijal koji će ugraditi u roman. Da, sve će se događati u jednom jedinom danu kao u Joyceovom Uliksu. Ili Handkeovom Velikom padu kojeg je na prošlogodišnjem Interliberu kupio na srpskom štandu.

I ta susjeda bit će lik, pomisli Emanuel. Zasad već imam dva lika o kojima dosta toga znam, moći ću od njih izradit punokrvne likove. I sebe ću u trećem licu stavit kao jednog od likova. O sebi najviše toga i znam, tu se neću morat pomagat nikakvim paraliteralnim materijalom.

Prisjeti se i jednog policijskog, umirovljenog inspektora s kojim je prije epidemije tu u birtijama u kvartu često pričao, odnosno slušao njegove priče. I inspektor će biti jedan od likova. Sve ih samo treba umijesiti u zajedničku priču.

Soba Ernesta Hemingwaya na Kubi

Grozničavo je u bilježnicu napisao kratki siže romana, a onda je u kratkim crtama razrađivao poglavlje po poglavlje, trinaest poglavlja će biti. Roman ne bi trebao imati više od stotinjak stranica, ne treba se preforsirati, a i bolje je kad je sve zgusnuto i efektno. Baš kao što je Andrić pisao, njegovu biografiju Emanuel je čitao u doba izolacije. Andrićevo geslo je bilo: zbij, što više zbij, što ga štediš… Da, i Emanuel voli zbijati. Uh!, ponovo mu je prokolala krv, ponovo mu život zadobiva konture nekog smisla. I Andrić je sva tri svoja romana napisao u izolaciji u Beogradu, dok je trajao Drugi svjetski rat. Poslije više nikad nije imao tu koncentraciju.

Emanuel je sad u sličnoj situaciji. Jednostavno nema što drugo raditi osim pisati. A to što je stanje u izdavaštvu i knjižarstvu katastrofalno, a nakon epidemije će možda potpuno i izmrijeti, na to se uopće ne treba obazirati. Ni Andrić nije znao hoće li uopće biti živ nakon što bi napisao pojedino poglavlje. Pisao je da bi se othrvao očaju i praznini. Tako je možda i najbolje, sve drugo je neka proračunatost, kompromis.

U skoro pa epifanijskom naboju Emanuel je napisao prvu verziju prvog poglavlja romana. Tresao se od ushita. Toliko da se poželio napiti samo da smiri taj ushit. Ali nije imao ni gdje ni s kim. Navečer ga je nakon tog početnog snažnog naboja obuzela praznina, osjećaj gađenja prema pisanju. Pogotovo takvom u kojem tuđe živote po papiru ispremeće, rastrančira, raskrvavi kao one vrane golubove. Ne može ti takvo pisanje donijeti sreću. Osim onu trenutnu, kao droga. Opet će svaku večer morati osjećati koktel stida, gađenja, kajanja. Bez izlazaka i alkohola teško je nositi se s tim. Možda najbolje da odmah na početku razdrapa to prvo poglavlje u bilježnici i prepusti se gledanju humorističnih serija na RTL 2. Prevalio se na krevet i zaspao.

Ujutro mu se sinoćnje gađenje učinilo patetičnim. Nastavit će, naravno da će nastaviti kad mu je tako dobro krenulo. Ako navečer opet osjeti gađenje, moći će se nositi s tim. Trebao bi kao Thomas Mann početi piti neke tablete za spavanje i smirenje. Trebao bi ponovo početi pušiti i cigare, one smiruju.

Kuhajući si kavu na umašćenom štednjaku pomisli: Pisanje je poput korona virusa. Ako te i zarazi, možeš imat temperaturu, povraćanje, bol, ali ako si dovoljno jak, nećeš umrijeti. Onda se zapitao da li se Milan Kundera izolirao u Parizu. Kundera ima preko devedeset godina. On si više ne može priuštiti ni pisanje ni korona virus jer bi ga i jedno i drugo dotuklo. Kundera je tvrdio da nije vrijedno razoriti kuću vlastitog života da bi se od njezinih cigli sastavio roman. Knausgaard nije dijelio njegovo mišljenje. U svojim prvim romanima pisanima u trećem licu Knausgaard je lika oblikovanog prema sebi samome nazvao Gabrijel. Kad mu je jedan prijatelj našao rukopis tog romana, nadopisao je: „Gabrijel je ustao. Gabrijel je popušio kurac.“

Emanuel pomisli kako bi njemu tako netko mogao nadopisati u njegovu bilježnicu ako je se dokopa. Ali nažalost, nije je se imao tko dokopati. Nigdje nema ljudi. Zato je valjda i počeo uskrsavati na papiru one mrtve i križati ih kao doktor Mengele sa živima.

Željko Špoljar

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More