Željko Božić: Bol nije dobra

samIme mu je Neander i živi u spilji. Danas je ulovio mladoga bizona pa sada sjedi pored vatre i zamišljeno promatra ispreplitanje vitkih plamenova.

Dok sjene plešu po njegovom licu obraslom tamnom dlakom, polako podiže desnu ruku i zaustavlja ju u visini svoje izbočene čeljusti. Hvata se za gustu bradu i laktom oslanja na golo koljeno. Oči mu sada više ne gledaju u plamenove, već kroz njih. Razmišlja o vatri. Zanima ga odakle je došla. Jasno mu je, dakako, da je dozvana udarcima onog bijelog kamenja. No, svejedno, maloprije nije bila ovdje i uskoro opet više neće biti ovdje. Ali, gdje to ona odlazi nakon što plamenovi izblijede? Vraća li se možda tamo odakle je došla? Da! Mora biti tako, uvjeren je Neander. Mora biti tako. Ona se vraća tamo odakle je došla i zato ju se može vratiti natrag.

Sve se može vratiti natrag. Vidi se to i po pupoljcima koji poslije svake duge hladnoće, nakon što Velika vatra otopi led, uvijek iznova probijaju iz golih grana i tvrde zemlje. Sve se uvijek odnekuda vraća. On to dobro zna. Uostalom, rekli su mu to i mudriji od njega. Ali sada plamenovi slabe i ples sjena na Neanderovom licu posustaje. U ruke uzima oderanu lijevu nogu bizona i drži je malo iznad vatre, a spiljom odjekuje cvrčanje mesa koje će mu uskoro ispuniti trbuh. Lijepo je i to, razmišlja dok okreće meso iznad vatre, što se i bizoni, bez obzira koliko ih ulovio i pojeo, nikada ne prestaju vraćati na pašnjake.

Tek jedan veći grumen žara sprečava prevlast tame u spilji. Čuje se škripa šljunka na ulazu i Neander otvara plave oči smještene unutar dubokih, širokim nosom razdvojenih duplji. Ruka mu je brža od vjeđa i već čvrsto drži kameni bodež za pasom. Diše sporo, jedva primjetno. Bez treptaja zuri u tamu iz koje polako izranja šiljata njuška i usne mu se zakrivljuju u osmijeh. Bodež ostaje za pojasom. Nema razloga za strah, uvjeren je Neander. To je Kano. Ali bojao ga se kad ga je vidio prvi puta. Htio ga je otjerati vatrom i kamenjem, no primijetio je da je Kano bez čopora. Izgladnio i usamljen. Baš kao što je i on sam bio.

Usamljenost i glad nisu lijepi, pomislio je Neander, pa mu je tada prvi puta bacio kost i to ih je obojicu razveselilo. Neander polako ustaje i dohvaća kost pored vatre. Baca je nekoliko koraka ispred sebe, do samog ruba svjetlosti. Vuk duge sive dlake stupa preda nj i oprezno promatra Neandera, a onda naglim trzajem dohvaća kost i počinje je žvakati. Neander je sretan što se sjetio ostaviti malo mesa na kosti. Zna da to Kano voli. Uostalom, lijepo mu je promatrati ga kako jede. Dok Kano glođe ostatke mesa s kosti, polako se premješta sve bliže ostatcima vatre pa Neander sada može vidjeti njegovu bujnu i, barem naizgled, meku dlaku.

Želi ga dotaknuti. Želi barem pokušati ponovo. Pruža ruke prema njemu, a Kano podiže glavu. Usne mu trzaju i otkrivaju bijele zube. Potiho reži i Neander povlači ruke natrag. Ništa. Opet ništa. Svaki puta, pa i kada nema kost ispred sebe, Kano reži. Ne želi biti dodirnut. A Neander bi silno htio uroniti ruke u njegovu dlaku. Sigurno je meka i topla… Ali ne gubi nadu. Možda mu Kano dopusti neki drugi puta.

Sijaset sunčevih zraka proteže se duboko u spilju. Zora je i Neander je budan već neko vrijeme. Stoji ispred glatkog zida i promatra ga. Na njemu su tri ugljane siluete. Dvije na lijevoj strani nalik su ljudima. Jedna je viša od druge i povezane su tankim linijama koje predstavljaju ruke. Iznad njih je nadvijena razjapljena čeljust propete zvijeri čije konture podsjećaju na medvjeda. Neander bodežom pažljivo obrubljuje ugljane likove i pećinom odzvanja struganje kamena o kamen. Ali sada je naglo zastao. Čelo mu je nabrano, a lice zgrčeno. Ponovo ga boli zub. Ne sviđa mu se bol. Želi da prestane.

Ispušta bodež i počinje prstima masirati desnu stranu lica. Prsti su mu kratki i debeli, a nokti dugi i ispod njih se nalazi crnilo sastavljeno od zemlje, sekreta i zgrušane bizonove krvi. Otvara usta i hvata se za bolni zub. Već ga je nekoliko puta pokušao iščupati, ali bez uspjeha. Sada je izgleda napokon pravi trenutak. Snažno trza i zub se nalazi na njegovom, od vjetra, sunca i raznog oruđa, izbrazdanom dlanu. Hvata zub palcem i kažiprstom i približava ga svojim očima. Tamne je boje i po sredini ima veliku pukotinu. Kako neobično, misli Neander, zub izgleda poput stijene u kojoj se nalazi njegova spilja. Je li moguće da netko živi u tom zubu, kao što on živi u svojoj spilji i da paljenjem vatre izaziva bol? Možda je tako, ali Neander sumnja u to, jer, koliko god promatrao rupu u zubu, nikoga ne može vidjeti u njemu. Uostalom, mudri bi znali da je tako. Sada je samo važno da više nema boli, jer Neander ne voli bol. Ne. Bol nikako nije dobra, razmišlja on dok promatra ljudske siluete na zidu. Bol nije dobra! Ni ova bol u zubu, ni ona unutra, koju ne može pronaći i iščupati iz sebe.

Neander se saginje i podiže bodež s poda. Spiljom ponovo odjekuje struganje kamena o kamen.

Cijelo nebo kao da je jedan neprekinuti, tmasti oblak. Neander ga promatra dok leži unutar brazde u zemlji. Na prsima njegove ruke snažno stišću dršku koplja. Danas je dan kada će zvijer umrijeti, uvjeren je Neander. Pratio ju je dugo i zna s kojeg izvora pije vodu svako jutro. Evo, već se čuju koraci, a Neander duboko udiše i nosnice mu ispunjava miris svježe i rasporene ribe. Sve je spremno.

Zvijer se zaustavlja iznad Neandera i on je sada u tami. Čeljust mu se napinje od snažnog pritiska i vrh koplja izbačen je u vis. Duboka rika odjekuje livadom i srne u daljini bježe natrag u gustu borovu šumu. Smeđi medvjed se uspinje na zadnje noge i iz čeljusti mu ispada komad bijelog mesa ribe. Prolazi nekoliko trenutaka i on pada na tlo i  previja se. Neander je izašao iz svog skrovišta i, glasno dišući, čuči nedaleko od zvijeri koja sve tiše stenje. Veći dio njuške joj je uronjen u vlastitu krv i više se ne može uopće pomicati, pa se polako guši. Neanderu se to ne sviđa. Bol nije dobra. Opasna zvijer mora umrijeti, ali bol nije dobra, smatra Neander, pa uzima u ruke velik kamen i primiče se medvjedu. Snažne, dlakave ruke podižu kamen i on se zabija u medvjeđu glavu. Dobro je. Nema više boli. To je jako dobro, uvjeren je Neander, ali sada se, čim mu se disanje usporilo, grčevito hvata za trbuh i ruke su mu krvave. Njegova koža i meso su rasporeni, a on se ni ne sjeća kako je do toga došlo. Krv ubrzano natapa kožu bizona kojom je ogrnut i Neander ne gubi vrijeme pa se, onoliko brzo koliko mu to njegovo sve slabije tijelo dopušta, kreće prema brdu iznad svoje spilje.

Pada na koljena pored kamenog humka. Ovdje ih je pokopao. U onom položaju u kojem se nalazi dijete u majčinoj utrobi, jer i zemlja je majka čovjeka, uvjeren je Neander. Okrenuo ih je prema strani svijeta gdje izlazi Velika vatra pod kojom se sve budi. Ona se vraća. Svakoga jutra. Sve se uvijek vraća, znaju to mudri, a zna to i Neander. I on će se jednom vratiti. Uopće ne sumnja u to. No sada više ne može razmišljati. Srušio se na tlo pored humka. Hladno je i krv na tlu pored njega počela se lediti. Noć se približava i Neanderu se čini da je cijeli svijet postao hladan i nepokretan.

Ali, odjednom osjeća topao dah na svojem licu i prekoračuju ga sive noge. To je Kano. Liže ranu na Neanderovom trbuhu i pritom cvili. Brzo je odustao i sada liježe uz Neandera i spušta njušku na tlo pored njegove glave. Neanderove umorne oči promatraju sivu dlaku. Želi ju dodirnuti i ruka mu se sporo pomiče. Sada napokon, nakon toliko pokušaja, uranja prste u nju, a Kano se uopće ne opire. Neanderovi kapci se sklapaju i prsa mu se šire požudno grabeći posljednji dah. Dlaka je doista meka, baš kao što je i bio očekivao. Meka i… topla.

Željko Božić

*Ova je priča objavljena kao dio Arteistovog kontinuiranog natječaja za kratku priču, čiji drugi godišnji ciklus traje do 31. prosinca 2014. Priče, duljine do pet kartica (9000 znakova) šaljite na info@arteist.hr

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...