Željeznička kolonija u Skopju: Svačija i ničija utopija modernističkog stanovanja

Jedini primjer željezničke kolonije u ovome dijelu Europe, i to s vlastitom kinodvoranom, baštini Skopje. Gorko-slatku priču o brisanju sjećanja, i gubitku ravnoteže između pojedinačnih interesa te javnog dobra donosi iz Makedonije filologinja i filmologinja Elena Koprtla.

”Kada se povijest stvara na ulicama, ulice se pojavljuju na ekranu”, govori njemački filozof, sociolog i filmski teoretičar Siegfried Kracauer. Prema njemu uzimanje u obzir prostora filma (i grada) mora uključivati arhitekturu kinodvorana, jednog od najvažnijih polja u filmologiji i urbanim studijama.

Identitet gradske sredine i samih stanovnika transformira se – dolaze novi stanovnici, mijenjaju se imena ulica, zatvaraju se kultni barovi, klubovi, kavane, kinodvorane ili ostanu zaboravljeni tijekom velikih političkih i društvenih promjena. Jedna takva kinodvorana nalazi se u Skopju, u kompleksu Željezničke kolonije, dvorane izgrađene za stanare te zgrade i ljude iz susjedstva. Taj stambeni objekt s vlastitim kinom jedini je primjer u ovom dijelom Europe.

Projekcija u sklopu projekta ”Kad bi zgrade mogli govoriti”

Kompleks Željeznička kolonija u Skopju izgrađen je 1934. – 1946. godine, a projektirao ga je češki arhitekt Mihail Dvornikov i jedan je od najvažnijih prototipa integriranog življenja unutar perimetrijskog bloka s centralnim dvorištem u Makedoniji. Izgrađuje se istodobno kada Le Corbusier gradi Unité d’Habitation u Marseillu, danas na UNESCO-ovu popisu kulturne baštine. Zgrada je namijenjena za ljude zaposlene u Državnoj upravi željeznica – Skopje, tada u sklopu Federalne jugoslavenske uprave.

Trenutačni izgled fasade

Podijeljena je na trinaest različitih sekcija – stanovi sa spojenim balkonima i brojni sadržaji: osim kinodvorana, tu su se nalazile kantina, praonica, prostorija za stolni tenis i društvene igre, dječja igrališta (čak i jaslice) i park te bi trebali poticati suživot među stanarima i izgraditi zajednicu. Objekt je ostatak početaka modernizma u Makedoniji, samo nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata.

Sama zgrada je grad u gradu. Osmišljena da stanarima ponudi bogat interaktivni život ispunjen zajedničkim aktivnostima. Samo 45 % prostora namijenjeno je stanovanju, a ostatak su zajedničke prostorije i komunalni dio.

Zajedničko dvorište

Skoro trideset godina nakon privatizacije jednog dijela Željeznice i ukidanja programa stanovanja za zaposlenike, Željeznička zgrada je danas potpuno devastirana. Mnoge zajedničke prostorije prenamijenjene su u stanove. Kino je u vlasništvu svih stanara, ali nije u funkciji. Zajednički balkoni (iako ne svi) su pregrađeni i zatvoreni. Stanari i danas sami brinu o zajedničkom parku u kompleksu, koji je ujedno i jedina veća zelena površina u susjedstvu.

Slobodan Kočević i Tome Karevski (foto: Zoran Šekjerov)

Ostale su priče između stvarnosti i fikcije, ugravirane u staroj fasadi, ruiniranim zidovima, terasama s amblemima i zelenim dvorištem na ulici Borka Taleski br. 26 u centru Skopja. Trojica stanara koji ovdje žive cijeli život: Slobodan Kočević, Tome Karevski i Ivan Džijanovski čuvari su obiteljskih uspomena i brinu se da kinodvorana i zgrada ne padnu u ruke investitora te da taj prostor ostane lokalnoj zajednici.

Ivan Džijanovski je najstariji stanar (foto: Zoran Šekjerov)

Od njih saznajemo da je prva filmska projekcija održana 1959. godine, a kronike navode da je bilo ukupno dvadeset četiri stanara. Prikazivali su vesterne i crtiće, prvi makedonski igrani filmovi ”Frosina” i ”Vučja noć”, kao i kazališne predstave. Kino je aktivno funkcioniralo do 1963. kada je Skopje pogodio katastrofalni zemljotres, ali i nakon toga prostor su koristila razna kulturno-umjetnička društva te su se organizirale igranke. Godine 1968. tu se formira bend Jeti, a dogodila se i jedna svadba. Dvorana je korištena za snimanje spotova i filmova, primjerice Sretna nova ’49 Stole Popova iz 1986., a jedan je dio stanara statirao. Danas je kinodvorana prazna i poluventilirana prostorija iz koje se slijeva voda nakon svake kiše.

”Ništa nije kao prije. Kad sam bio mali ljudi su bili otvoreniji, cijelo su vrijeme djeca bila u dvorištu i susjedi koji su se družili, ali bilo je i reda i discipline, igrali smo do pet sati, a onda bismo svi pošli kući. Sada su ljudi zatvoreni, svi u svojem svijetu. Nema više tog suživota koji je bio nekad”, kaže Slobodan Kočević, poznat kao striček Bajo, a tu živi više od šezdeset godina.

U dvorištu se nekada igralo četiristo djece. Tamo se pravio i ajvar, sušila riba, pekla se rakija, a neki od stanara pamte da su se pokušali uzgajati rajčice, ali bez uspjeha. Oko 1948. godine jedan od stanara imao je i gogo mobil, automobil za osobe s tjelesnim invaliditetom. U šezdesetim godinama jedan od susjeda, Mirko s prvog ulaza, sagradio je kanal i popravljao aute. Profesorica tjelesnog odgoja Nada, koja je predavala u školi Johan Hajnrih Pestaloci u blizini zgrade, naučila je djecu igrati bejzbol, a tata od Perivoje Radić, koji je tu nekada živio, svirao je violinu. Živio je tu i Pero s četrdeset devet mačaka, a bio je i na Golom otoku.

Današnji izgled kinodvorane

Željeznička zgrada preživjela je promjene u društvenom i političkom poretku, preživjela je veliki potres 1963., poplave, svakakve prirodne katastrofe i različite profile stanara, ali danas ne može preživjeti zanemarivanje lokalne vlasti. Promjenom političkog poretka početkom 1990-ih, privatiziraju se stanovi u zgradi, dvorište i ostale zajedničke prostorije, uključujući i kino. Sada prostor pripada svim stanarima u ukupno sedamdeset četiri stana.

Prostor je i svačiji i ničiji. Iako je zgrada zaštićena kao kulturna baština drugog stupnja, bez suglasnosti države, stanari ne mogu provoditi nikakve intervencije, a nitko nije zainteresiran za ulaganje sredstava i obnovu takva objekta.

To brisanje ključnih vrijednosti u očuvanju javnog prostora, kulture, sjećanja i povijesti, dovodi do gotovo neprepoznatljive promjene u lokalnom kontekstu, koje pogađa čitavu zajednicu i različite društvene slojeve, kao i cjelokupnu društvenu strukturu.

Kino i zgrada ponovno su ušli u središte javnosti tijekom dvogodišnjega projekta ”Kad bi zgrade/prostori mogli govoriti” (naslov je preuzet iz Wendersovog dokumentarnog filma ”If Buildings Could Talk”), započeta 2015. godine. Glavna tema projekta je devastacija javnih prostora i društvenih stambenih zajednica kao rezultat rigidnih agendi moćnih korporacija, korumpiranih nacionalnih i lokalnih vlasti, kao i ideološki poriv da se očiste svi tragovi prethodnog sustava čime se uništava kolektivno pamćenje i fenomeni pojedinih gradova.

Praktično potpuno nestaju pojmovi poput ”zajednice”, ”zajedništva”, ”društvenog posjedovanja”, ”samouprave”. Upravo ti pojmovi i koncepti čine/grade i nalaze se u samoj strukturi projekta. Dizajn performansa ”Kada bi zgrade mogle govoriti” sadržava interdisciplinarni umjetnički pristup koji objedinjuje elemente vizualnih i izvedbenih umjetnosti, zagovara očuvanje i stvaranje javnog prostora i konteksta. Zgrada se promatra kao urbano tkivo i prikazuju se transformacije u samoj zgradi i stanarima; ponovo stvaranje osjećaja pripadnosti i kolektiva.

”U zgradi afirmiramo procese izgradnje zajednice građana korištenjem zajedničkog prostora, kinodvorana s izvornom namjerom stvaranja zajednice. U tom procesu uključili smo profesore i studente s Arhitektonskog fakulteta i FLU, s kojima smo preko studentskog natjecanja kreirali arhitektonska rješenja: kako jedan prostor može obuhvatiti, odnosno kako on radi za potrebe stanovnika rezidencijalnog kompleksa, ali i lokalne kulturne zajednice. Otvorili smo raspravu s lokalnim vlastima, arhitektima, kulturnim djelatnicima, stanarima zgrade i šire zajednice o mogućem načinu korištenja željezničke zgrade. Ova zgrada govori – ako uspijemo ovdje, možemo uspjeti svugdje”, ističe Ivana Vaseva, povjesničarka umjetnosti i kuratorica projekta.

U današnjem kontekstu Željeznička zgrada kao objekt od neprocjenjive je važnosti i simbol kolektiva, zajedničkog djelovanja i suživota na jednoj mikrorazini, minioaza u središtu grada, koja u posljednjem desetljeću agresivno briše svoju memoriju. Umjesto više stanova (što bi se danas moglo očekivati), arhitekt Dvornikov je u ”zamjenu” upisao širok prostor za kulturu.

Takav pristup u projektiranju zgrade pokazuje ulogu (modernističke) arhitekture u stvaranju zajedništva (arhitektura u funkciji socijalnog stanovanja). Željeznička zgrada je savršen objekt za stanovanje u zajednici, koji se ne uklapa u današnje individualističko, neoliberalno i konzumerističko društvo. Ako se može pronaći ravnoteža između individualnih potreba i zajedničkog interesa na tom mjestu, Željeznička zgrada na kraju možda neće kompletno nestati iz memorije grada bez obzira na gramzivost investitora.

Elena Koprtla

* Reportaža je nastala u sklopu projekta Arteistove abecede medijske pismenosti i radionice Kultura u kvartu te uz potporu Grada Zagreba u okviru programa i projekta udruga iz područja udruga mladih ili udruga za mlade.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...