Željeznička kolonija u Skopju: Svačija i ničija utopija modernističkog stanovanja

Jedini primjer željezničke kolonije u ovome dijelu Europe, i to s vlastitom kinodvoranom, baštini Skopje. Gorko-slatku priču o brisanju sjećanja, i gubitku ravnoteže između pojedinačnih interesa te javnog dobra donosi iz Makedonije filologinja i filmologinja Elena Koprtla.

”Kada se povijest stvara na ulicama, ulice se pojavljuju na ekranu”, govori njemački filozof, sociolog i filmski teoretičar Siegfried Kracauer. Prema njemu uzimanje u obzir prostora filma (i grada) mora uključivati arhitekturu kinodvorana, jednog od najvažnijih polja u filmologiji i urbanim studijama.

Identitet gradske sredine i samih stanovnika transformira se – dolaze novi stanovnici, mijenjaju se imena ulica, zatvaraju se kultni barovi, klubovi, kavane, kinodvorane ili ostanu zaboravljeni tijekom velikih političkih i društvenih promjena. Jedna takva kinodvorana nalazi se u Skopju, u kompleksu Željezničke kolonije, dvorane izgrađene za stanare te zgrade i ljude iz susjedstva. Taj stambeni objekt s vlastitim kinom jedini je primjer u ovom dijelom Europe.

Projekcija u sklopu projekta ”Kad bi zgrade mogli govoriti”

Kompleks Željeznička kolonija u Skopju izgrađen je 1934. – 1946. godine, a projektirao ga je češki arhitekt Mihail Dvornikov i jedan je od najvažnijih prototipa integriranog življenja unutar perimetrijskog bloka s centralnim dvorištem u Makedoniji. Izgrađuje se istodobno kada Le Corbusier gradi Unité d’Habitation u Marseillu, danas na UNESCO-ovu popisu kulturne baštine. Zgrada je namijenjena za ljude zaposlene u Državnoj upravi željeznica – Skopje, tada u sklopu Federalne jugoslavenske uprave.

Trenutačni izgled fasade

Podijeljena je na trinaest različitih sekcija – stanovi sa spojenim balkonima i brojni sadržaji: osim kinodvorana, tu su se nalazile kantina, praonica, prostorija za stolni tenis i društvene igre, dječja igrališta (čak i jaslice) i park te bi trebali poticati suživot među stanarima i izgraditi zajednicu. Objekt je ostatak početaka modernizma u Makedoniji, samo nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata.

Sama zgrada je grad u gradu. Osmišljena da stanarima ponudi bogat interaktivni život ispunjen zajedničkim aktivnostima. Samo 45 % prostora namijenjeno je stanovanju, a ostatak su zajedničke prostorije i komunalni dio.

Zajedničko dvorište

Skoro trideset godina nakon privatizacije jednog dijela Željeznice i ukidanja programa stanovanja za zaposlenike, Željeznička zgrada je danas potpuno devastirana. Mnoge zajedničke prostorije prenamijenjene su u stanove. Kino je u vlasništvu svih stanara, ali nije u funkciji. Zajednički balkoni (iako ne svi) su pregrađeni i zatvoreni. Stanari i danas sami brinu o zajedničkom parku u kompleksu, koji je ujedno i jedina veća zelena površina u susjedstvu.

Slobodan Kočević i Tome Karevski (foto: Zoran Šekjerov)

Ostale su priče između stvarnosti i fikcije, ugravirane u staroj fasadi, ruiniranim zidovima, terasama s amblemima i zelenim dvorištem na ulici Borka Taleski br. 26 u centru Skopja. Trojica stanara koji ovdje žive cijeli život: Slobodan Kočević, Tome Karevski i Ivan Džijanovski čuvari su obiteljskih uspomena i brinu se da kinodvorana i zgrada ne padnu u ruke investitora te da taj prostor ostane lokalnoj zajednici.

Ivan Džijanovski je najstariji stanar (foto: Zoran Šekjerov)

Od njih saznajemo da je prva filmska projekcija održana 1959. godine, a kronike navode da je bilo ukupno dvadeset četiri stanara. Prikazivali su vesterne i crtiće, prvi makedonski igrani filmovi ”Frosina” i ”Vučja noć”, kao i kazališne predstave. Kino je aktivno funkcioniralo do 1963. kada je Skopje pogodio katastrofalni zemljotres, ali i nakon toga prostor su koristila razna kulturno-umjetnička društva te su se organizirale igranke. Godine 1968. tu se formira bend Jeti, a dogodila se i jedna svadba. Dvorana je korištena za snimanje spotova i filmova, primjerice Sretna nova ’49 Stole Popova iz 1986., a jedan je dio stanara statirao. Danas je kinodvorana prazna i poluventilirana prostorija iz koje se slijeva voda nakon svake kiše.

”Ništa nije kao prije. Kad sam bio mali ljudi su bili otvoreniji, cijelo su vrijeme djeca bila u dvorištu i susjedi koji su se družili, ali bilo je i reda i discipline, igrali smo do pet sati, a onda bismo svi pošli kući. Sada su ljudi zatvoreni, svi u svojem svijetu. Nema više tog suživota koji je bio nekad”, kaže Slobodan Kočević, poznat kao striček Bajo, a tu živi više od šezdeset godina.

U dvorištu se nekada igralo četiristo djece. Tamo se pravio i ajvar, sušila riba, pekla se rakija, a neki od stanara pamte da su se pokušali uzgajati rajčice, ali bez uspjeha. Oko 1948. godine jedan od stanara imao je i gogo mobil, automobil za osobe s tjelesnim invaliditetom. U šezdesetim godinama jedan od susjeda, Mirko s prvog ulaza, sagradio je kanal i popravljao aute. Profesorica tjelesnog odgoja Nada, koja je predavala u školi Johan Hajnrih Pestaloci u blizini zgrade, naučila je djecu igrati bejzbol, a tata od Perivoje Radić, koji je tu nekada živio, svirao je violinu. Živio je tu i Pero s četrdeset devet mačaka, a bio je i na Golom otoku.

Današnji izgled kinodvorane

Željeznička zgrada preživjela je promjene u društvenom i političkom poretku, preživjela je veliki potres 1963., poplave, svakakve prirodne katastrofe i različite profile stanara, ali danas ne može preživjeti zanemarivanje lokalne vlasti. Promjenom političkog poretka početkom 1990-ih, privatiziraju se stanovi u zgradi, dvorište i ostale zajedničke prostorije, uključujući i kino. Sada prostor pripada svim stanarima u ukupno sedamdeset četiri stana.

Prostor je i svačiji i ničiji. Iako je zgrada zaštićena kao kulturna baština drugog stupnja, bez suglasnosti države, stanari ne mogu provoditi nikakve intervencije, a nitko nije zainteresiran za ulaganje sredstava i obnovu takva objekta.

To brisanje ključnih vrijednosti u očuvanju javnog prostora, kulture, sjećanja i povijesti, dovodi do gotovo neprepoznatljive promjene u lokalnom kontekstu, koje pogađa čitavu zajednicu i različite društvene slojeve, kao i cjelokupnu društvenu strukturu.

Kino i zgrada ponovno su ušli u središte javnosti tijekom dvogodišnjega projekta ”Kad bi zgrade/prostori mogli govoriti” (naslov je preuzet iz Wendersovog dokumentarnog filma ”If Buildings Could Talk”), započeta 2015. godine. Glavna tema projekta je devastacija javnih prostora i društvenih stambenih zajednica kao rezultat rigidnih agendi moćnih korporacija, korumpiranih nacionalnih i lokalnih vlasti, kao i ideološki poriv da se očiste svi tragovi prethodnog sustava čime se uništava kolektivno pamćenje i fenomeni pojedinih gradova.

Praktično potpuno nestaju pojmovi poput ”zajednice”, ”zajedništva”, ”društvenog posjedovanja”, ”samouprave”. Upravo ti pojmovi i koncepti čine/grade i nalaze se u samoj strukturi projekta. Dizajn performansa ”Kada bi zgrade mogle govoriti” sadržava interdisciplinarni umjetnički pristup koji objedinjuje elemente vizualnih i izvedbenih umjetnosti, zagovara očuvanje i stvaranje javnog prostora i konteksta. Zgrada se promatra kao urbano tkivo i prikazuju se transformacije u samoj zgradi i stanarima; ponovo stvaranje osjećaja pripadnosti i kolektiva.

”U zgradi afirmiramo procese izgradnje zajednice građana korištenjem zajedničkog prostora, kinodvorana s izvornom namjerom stvaranja zajednice. U tom procesu uključili smo profesore i studente s Arhitektonskog fakulteta i FLU, s kojima smo preko studentskog natjecanja kreirali arhitektonska rješenja: kako jedan prostor može obuhvatiti, odnosno kako on radi za potrebe stanovnika rezidencijalnog kompleksa, ali i lokalne kulturne zajednice. Otvorili smo raspravu s lokalnim vlastima, arhitektima, kulturnim djelatnicima, stanarima zgrade i šire zajednice o mogućem načinu korištenja željezničke zgrade. Ova zgrada govori – ako uspijemo ovdje, možemo uspjeti svugdje”, ističe Ivana Vaseva, povjesničarka umjetnosti i kuratorica projekta.

U današnjem kontekstu Željeznička zgrada kao objekt od neprocjenjive je važnosti i simbol kolektiva, zajedničkog djelovanja i suživota na jednoj mikrorazini, minioaza u središtu grada, koja u posljednjem desetljeću agresivno briše svoju memoriju. Umjesto više stanova (što bi se danas moglo očekivati), arhitekt Dvornikov je u ”zamjenu” upisao širok prostor za kulturu.

Takav pristup u projektiranju zgrade pokazuje ulogu (modernističke) arhitekture u stvaranju zajedništva (arhitektura u funkciji socijalnog stanovanja). Željeznička zgrada je savršen objekt za stanovanje u zajednici, koji se ne uklapa u današnje individualističko, neoliberalno i konzumerističko društvo. Ako se može pronaći ravnoteža između individualnih potreba i zajedničkog interesa na tom mjestu, Željeznička zgrada na kraju možda neće kompletno nestati iz memorije grada bez obzira na gramzivost investitora.

Elena Koprtla

* Reportaža je nastala u sklopu projekta Arteistove abecede medijske pismenosti i radionice Kultura u kvartu te uz potporu Grada Zagreba u okviru programa i projekta udruga iz područja udruga mladih ili udruga za mlade.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More