Želimir Periš: Nemam empatije prema vlastitim likovima

Želimir Periš
Jedan od najpoznatijih domaćih pisaca, Želimir Periš, na nadolazećem Festivalu europske kratke priče sudjelovat će u razgovoru naslovljenom Sve naše pobune, a u kojem će govoriti o tome kako se bunimo u tekstu. Osim toga, u sklopu FEKP-a sudjelovat će i u čitanju Noći kratke priče koja objedinjuje priče sa svih strana svijeta.

Povodom gostovanja na FEKP-u popričali smo s ovim piscem koji nam je otkrio ponešto o svom pogledu na kratke priče, kako izgleda njegov kreativni proces pisanja te kako se razvila priča oko njegove posljednje knjige.

Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?

Kratka priča utkana je u temelj ljudske komunikacije. Ljudi oduvijek i uvijek jedni drugima prepričavaju kratke priče. To je forma koja živi trajno. Forma u koju se stapaju svi doživljaji, težnje i čežnje, svi pročitani romani, odgledani filmovi, čak i glazba, slike, mirisi i okusi – u govornoj komunikaciji svi se pretvaraju u kratke priče. Kad me pošalju u trgovinu i kažu mi da kupim kruh i mlijeko i da ne zaboravim maslac jer ćemo popodne možda raditi kolače, ja pomislim – gle krasne priče. Gle prikrivenih odnosa i neočekivanih raspleta.

Kamo vas je kratka priča najdalje odvela?

Bio sam na divnim mjestima, mnogima koja više ne postoje, ali i onima koja nikad nisu postojala. Tamo sam upoznao izuzetne likove s kojima sam se zajedno i veselio i plakao. Boraveći u tim pričama doživio sam najdivnije stvari.

Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?

Priče motam oko ideje pa sve ostalo podređujem toj ideji, i prostor i vrijeme, temu, stil i likove. U mojim pričama likovi doista ne žive, oni su samo pažljive konstrukcije ljudskih karaktera i težnji, žrtvovanih za promicanje poruke priče. Nemam ni pretjerane empatije prema vlastitim likovima. Zasipam ih tragedijama, mučim i ubijam za više ciljeve. Pri tome puno i lažem.

Vaša prva knjiga priča, Mučenice, konceptualno je zaokružena i uvjerljiva zbirka fikcionalnih iskaza povijesnih i izmaštanih ženskih likova koje povezuje mučeništvo – društveno, obiteljsko i osobno, zbog čega se o knjizi često govori i u aktivističkom kontekstu. Kako doživljavate suodnos književnosti i društvenog angažmana, u vlastitom pisanju i u umjetnosti općenito?

Mislim da bi svaki čovjek, ne samo umjetnik, trebao raditi za dobrobit civilizacije u cjelini. Kopači rovova, krovopokrivači, katastarski službenici, klaunovi i književnici – svi su samo kotači istog mehanizma i ako se vrte samo za sebe – mehanizam ne radi. Moje duboko uvjerenje i imperativi su biti svjestan i savjestan. Zato, kad kopam kanal mislim na one koji bi u taj kanal mogli upasti. Trudim se kopati ravno, a opet funkcionalno. Tu još treba paziti i na instalacije koje su u zemlji, tamo su vodovod, struja i kanalizacija, a nisu ni sve zemlje iste. Kod nas je puno kamena, teško se kopa bez mehanizacije.

Mučenice su više od knjige – prati je suradnja s Vox Feminae Festivalom, zadarskim skloništem za žrtve nasilja u obitelji, kao i putovanje knjige po svijetu. Gdje su sve Mučenice bile i kako se takvi projekti odražavaju na trokut autor-djelo-čitatelj?

Kad su Mučenice objavljene, učinio sam što sam mogao za tu knjigu i potom je pustio u svijet da dalje živi sama. Bio sam roditelj: stvorio sam je, odgojio, upoznao sam je s dobrim ljudima i onda pustio. Autor ne bi trebao biti teret knjizi ni pretjerano posredovati u vezi djelo-čitatelj, zato je taj trokut u svojoj savršenoj formi u stvari pravac. Nažalost, u današnjoj književnoj stvarnosti težnja savršenstvu otišla je predaleko pa je pravac obično uskraćen za još jednu dimenziju i time postao samo točka – djelo, a oko njega ni čitatelja ni autora.

No, krizu na stranu, sretan sam što Mučenice imaju čitatelje i uspijevaju opstati. Do danas je ta knjiga bila na mjestima na kojima ja nikad neću, doživjela što ja ne mogu i sprijateljila se s ljudima s kojima ja ne uspijevam. Na internetskim stranicama mucenice.com pratim mnoge avanture Mučenica, a najzanimljivija od njih je putovanje knjige po svijetu – gotovo spontana inicijativa u kojoj čitatelji šalju fotografije knjige fotografirane na raznim mjestima. Mučenice su tako slikane u mnogim gradovima i mjestima, ali i posebnim situacijama, na primjer: na trgu Majdan samo dan nakon prestanka Kijevskih krvoprolića, uz ograde propalih poduzeća, na tajlandskim plažama, na spomeniku aktivisticama za ženska prava u Bostonu, u studentskim podrumima, pred sudom za ljudska prava u Strasbourgu, i na još desetinama mjesta koja i sama nose težinu i čija se značenja dodatno mogu interpretirati kroz temu knjige.

***
Želimir Periš rođen je 1975. u Zadru. Član je udruge ZaPis – Zadarski pisci s kojima uz Zadru organizira književne večeri i vodi radionice kreativnog pisanja Otpis. Suradnik je Centra za kreativno pisanje iz Zagreba s kojim organizira Ljetnu školu pisanja u Staroj Sušici. Jedan je od organizatora književnog KaLibar festivala u Zadru. Priče, drame i poeziju objavio je u više književnih časopisa i nekoliko zbornika proze. Za priče i poeziju je osvojio više književnih nagrada, među kojima su Lapis Histriae (Umag, 2012), PitchWise (Sarajevo, 2012) i Ulaznica (Zrenjanin, 2012). Priče su mu prevođene na talijanski i ukrajinski. 2013. godine objavio je knjigu priča Mučenice.

Katarina Brajdić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More