Zdenko Bašić: “Postajemo stanovnici zoološkog vrta… Samo ne znam tko kupuje kartu”

Hvaljeni umjetnik i istinski zaljubljenik u narodne predaje i mitologije u velikom intervjuu otkriva sve o novim projektima te priznaje da svoj posao ponekad smatra - ruskim ruletom.

“Ako uspijem preživjeti paniku našeg društva i ako u vrtu sve rodi kako je posađeno ovog proljeća, posla će biti”, kaže nam Zdenko Bašić, multimedijalni umjetnik s talentom i uspjesima koji su odavno prešli granice Hrvatske. Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada, ilustrirao je djela najvećih autora, režirao spotove Gibonniju, organizira i festival, a u danima izolacije sprema nove projekte za brojne poklonike njegove pomaknute i bajkovite estetike.

Slikovnica “Moguti – zaboravljeni čuvari turopoljskih lugova” ovih je dana izišla iz tiska, priprema i kratki igrani film “Egon i rupa”, a najveće veselje predstavlja mu nastavak svojevrsnog životnog projekta “Sjeverozapadni vjetar”, koji će uskoro doživjeti i digitalno izdanje. Posla je puno, priča nam umjetnik, pa je mu i izolacija na neki način – dobro došla.

U našem Nagradnom petku ovoga tjedna možete osvojiti izdanja Zdenka Bašića!

Kako provodite vrijeme u izolaciji? Nastaju li neka nova djela?
Za moj posao, izolacija samo još jedan dan u kojem radim. Čak mi i odgovara, jer je nastao neki mir u okolini. Mogu u miru raditi bez prekidanja, bez pritiska i rokova koji inače nose onaj panični tempo u kojem svijet funkcionira. Tako da, nastaje dosta toga. Nastala je i završena u konačnici i nova slikovnica. Pripremaju se neke nove. Nastaju neke lutke i predmeti koji će biti neke nove izložbe. U glavama nastaju neke nove priče koje se još trebaju zapisati. A imam vremena i za posvetiti se nekim idejama koje inače ne bih stigao, tako da slikovnicu “Sjeverozapadni vjetar” s kolegama programerima pripremam za digitalno izdanje, koje će joj dati jedan sasvim novi pogled i doživljaj.

“Sjeverozapadni vjetar” je, ako smijem primijetiti, za vas svojevrsni testament djetinjstvu i puno više od projekta.
Nastao je na intimnom doživljaju djetinjstva i priča koje sam slušao od svojih baka. A s godinama i vremenom on nije jenjavao ili se trošio, već je našao način da se i dalje “priča”. Tako je iz knjige proizišao i scenarij za dugometražni film, koji je ostao nerealiziran. Ipak, dogodile su se četiri epizode dokumentarno-igranog serijala “Sjeverozapadni vjetar – između legende i stvarnosti”, u kojima se priča razvila puno šire od one u knjizi.

Drago mi je da je u tom projektu ostala zabilježena i moja baka u svom izvornom obliku, onako kako je i meni pričala te priče i to stvarno u zadnjem trenutku, tik prije nego je otišla s ovoga svijeta. Serijal je ostao na margini, u maćehinskom odnosu od strane producenata, ali još uvijek pronalazi put do gledatelja i često mi se javljaju neki oduševljeni ljudi koji te priče tako otkrivaju. Očito je sudbina tih priča da ostanu negdje skrivene, kao i vilinski i mitski svijet o kojem govore. Iz knjiga je proizišao i “Perunfest”, festival zaboravljenih priča i legendi koji s Muzejem Turopolja organiziramo u dvorcu Lukavec već četiri godine za redom. Postao je mjesto gdje se skupljaju nove priče, pronalaze umjetnici i oni koji se još sjećaju ili se žele podsjetiti na te priče. Tako je i nastala nova slikovnica “Moguti – zaboravljeni čuvari turopoljskih lugova” koja je prije nekoliko dana izašla iz tiska i sada čeka svoju promociju kada ova izolacija završi.

Svjetlo dana upravo je ugledao novi Bašićev projekt, slikovnica “Moguti – zaboravljeni čuvari turopoljskih lugova”

Osim baka i priča, što ste još vidjeli i doživjeli u nekom formativnom dobu, a obilježilo vas je kao autora?
Te priče koje sam slušao ili koje su mi govorili nisu bile samo “priče”, u smislu bajki koje danas čitamo djeci, pretvarajući se i zamišljajući svjetove u mašti. One su se pričale kao stvarnost, moje su bake živjele poštujući njihova pravila, one su u sebi sadržavale praktično znanje koje se prenosilo generacijama i ono najvažnije, one su u sebi sadržavale mudrost koje je oblikovala sve te generacije predaka koji su nekad bili djeca i rasli u ovom kraju, u kontaktu s tom nekad neumoljivom i neukrotivom prirodom. Tako da smo mi kao djeca znali konkretna mjesta na kojima se umivaju vile, gdje se kote Pesiglavci. Trčali smo u sumrak, tamo radili zasjede za Mrake, postavljali mreže da bismo ulovili “Jankiće”. To za nas nije bila samo igra, bila je to i avantura. Nešto potpuno drukčije od toga kako djeca danas odrastaju u ograđenim parkovima, na gumiranom terenu dok voze bicikle oklopljeni šljemovima i štitnicima za koljena. Ili još gore, kada igraju te “sigurne” pripremljene igre pred ekranima…

Nekad, kad vidim tu jadnu djecu koja nose terete tolikih strahova i opterećenja nas odraslih, bude mi jako žao što nemaju više svoje djetinjstvo, tu spontanost u igri i mašti. Mogućnost razbiti koljeno i zazeleniti hlače travom. Svi zajedno postajemo stanovnici jednog velikog zoološkog vrta. Samo ne znam tko kupuje kartu i tko će nas gledati u tim našim sigurno uređenim oborima ili kavezima. Hoće li to biti ikome zanimljivo, da o tom jednom priča uz vatru nekim drugim mlađima koji će jednom nadam se stići nakon nas.

Sada više nego ikad svi su uniformirani u svojoj gluposti i praznini, u svojim strahovima i jako površnim težnjama. Biti zabavljen i biti uslužen. Jednostavno i plitko.

Kako gledate na nepovoljnu situaciju u kojoj su se našli umjetnici u ovoj krizi?
Teško mi je ovo komentirati. Žao mi je što se ovime pokazalo nešto jasnije ono što je već dugo vremena problem u našem društvu, a to je da su umjetnost i kultura na margini. Samim time i umjetnici. Sad se to samo jasnije vidi. Preživljavanje i nesigurnost bili su oduvijek uobičajeni oblik poslovanja umjetnika. Pa i moj. Svojevrsni ruski rulet s kojim se susrećem svaki dan kada se probudim.

Što vas najviše inspirira, a što u vašem poslu može biti neprijatelj inspiracije?
Inspirira me sigurno priroda. U svojoj iskrenosti, neukrotivosti i direktnosti. Sve ono što raste prema suncu, ali i što ostaje skriveno. Sjeme koje čeka svoj trenutak da može ponovo niknuti. Kao recimo sada, kada nas nešto tako malo i sitno prepadne, kao što je ovaj virus. Netko bi rekao da ni ne postoji jer se ne može vidjeti, a opet je ovdje… I pokazuje koliko smo krhki i prolazni, i koliko priroda bez nas može brzo i lako prodisati. Nebo je ovih dana toliko čišće, boje su intenzivnije, oblaci bjelji. A srne se noću šeću ulicama, gdje ih nikada prije nisam sretao.

Ono što me zabezekne, moram priznati, su nove generacije sputane i uvjetovane strahovima roditelja. Strašno je koliko se bunimo u odrastanju, u želji da budemo drukčiji, da bismo na kraju radili sve one greške protiv kojih smo se bunili. Ta djeca na kojima svijet ostaje, odnosno ono što je ostalo od svega onoga što su im roditelji već prožvakali i probavili, zapravo ne znaju živjeti više u ovome svijetu. Nedostatak inspiracije, mašte i strasti, potrebe da se pronađe svoj suštinski identitet. Sada više nego ikad, svi su uniformirani u svojoj gluposti i praznini, u svojim strahovima i jako površnim težnjama. Biti zabavljen i biti uslužen. Jednostavno i plitko. Instant. Biti svoj i drukčiji za njih je ravno smrti i nepostojanju. A zapravo tim pripadanjem masi i suvremenim folklorima postaju jednako neprimjetni i nepostojeći, jednako kao u njihovu najvećem strahu.

Kako onda danas, u poplavi svega i svačega, ostajete drukčiji, prepoznatljivi, svoji?
Meni je iz vlastite perspektive teško reći koliko sam ja prepoznatljiv i svoj. Ali trudim se osluhnuti što me veseli, što me to još zanima i veseli u stvaranju. U učenju, u tuzi i strahu, sastavnim dijelovima svijeta u kojem živim i stvaram. U konačnici, za sebe svaki dan iznova tražim novu perspektivu u kojoj ću pronaći zadovoljstvo. Svijet i svemir danas su toliko čudesni i dostupni. Čak i sa znanstvene strane, ne samo metafizičke ili mitske. Otkrića koju su nam dostupna mogu mijenjati naše perspektive. I to je ono što me jako veseli, ali i mijenja i moje kreativno izražavanje. Svemir nije samo onaj kojeg otkrivamo van granica atmosfere i neba, on je ogroman u našem umu, u onom najtamnijem skrivenom mjestu koje ostaje neukrotivo još samo za pustolove…

Moguti su mitska bića iz Turopolja koja, prema narodnoj predaji, štite od bolesti

U današnje vrijeme stavovi o autorstvu su prilično oprečni. Mislite li da se ideja, fora, slika danas više cijeni nego ikad ili su dostupnost i digitalizacija učinili svoje pa samu ideju manje cijenimo?
Ovo novo vrijeme jako je oduševljeno idejama, forama, dosjetkama, ali povijest umjetnosti je pokazala da one s vremenom ispare, a ono što ostaje je ipak neka dublja metafizička strana. Zapravo, slično kao i u narodnim predajama koje su opstale do danas. Usprkos ratovima, političkim i religioznim mijenama, neke bake su ipak prepričavale priče naših starih predaka usprkos tome što se to nije smjelo ili je katkada bilo nepoželjno, a postalo je dio nas i naše kulture. Bez da je netko u tome vrednovao ideju, foru ili dosjetku… A ipak je neka metafizička mudrost opstala u njima. To mi je puno draže od originalnosti u forama i dosjetkama.

Svemir nije samo onaj kojeg otkrivamo van granica atmosfere i neba, on je ogroman u našem umu, u onom najtamnijem skrivenom mjestu koje ostaje neukrotivo još samo za pustolove

Koliko je teško iz Hrvatske “gurati” inozemnu karijeru? Morate li stalno biti na izvoru informacija?
Inozemna karijera se pojavi i nestane. Nisam pretjerano opterećen time da moram biti na izvoru informacija i ne mislim da neke informacije nisu dostupne, ako ih netko želi naučiti ili saznati. Svi mi živimo na istom svijetu. Trava po kojoj hodamo možda drukčije raste nego negdje na Islandu, ali treba isto sunce, čistu vodu, korijen i slobodno nebo. Jednom kada nam to postane jasnije, svi ćemo biti sretniji, siguran sam.

Po čemu biste voljeli da ljudi prepoznaju i pamte vaš rad?
Ne razmišljam o sebi kao nečem za pamćenje. Drago mi je ipak kad vidim da se nađe neko dijete ili netko otvorena srca pa pogleda neki moj film ili pročita neku priču i to ga razveseli, ostavi dojam ili potakne na čuđenje… Kao kad sam i ja u djetinjstvu listao slikovnice ili slušao priče koje su mijenjale moju igru. Za tog jednog se isplati raditi. Katkada je teško, ali se isplati. Vjerujem da će svijet ostati na onima koji se još uvijek mogu iskreno čuditi i diviti. I biti bolje mjesto.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More