Besciljno sam hodao Ilicom, sve u nekoj mutnoj nadi da ću u opustjelom centru grada, ispod natrulih fasada, susresti možda neko lice iz prošlosti. Hodao sam kao umorni sredovječni čovjek iza kojeg su se nagomilali dani i dani vucaranja po kulturnjačkim događanja u Zagrebu i okolici.
Desetak metara od Likovne akademije, mimoiđem se s nekadašnjim vlasnikom Grete, Davidom Lušičićem. Pogledi nam bljesnu kad se prepoznasmo: dva jelena u trku kroz nepreglednu šumu. Odmah smo prekršili epidemiološke mjere, snažno smo se uhvatili za dlanove kao da ćemo se upravo okušati u obaranju ruku, tako smo se pozdravili.
David me pitao kamo ću.
– Ma, bezveze, idem nešto pojesti u Mlinaru, onom na Trgu – pokazao sam u smjeru Trga. – A ti, di ćeš? Jesi se vratio u Zagreb?
Znao sam da već duže vrijeme živi u Rijeci, odselio se kad je zgrada u Ilici u kojoj je imao unajmljen stan, dobila crvenu naljepnicu u potresu.
Odmahnuo je glavom. Ne, nije se vratio, nego je samo došao isprazniti do kraja prostor Grete, galerije-kluba u kojem sam bio na više otvorenja izložbi nego što znam nabrojati hrvatskih likovnih umjetnika.
– Nije ovo slučajno da sam baš danas nabasao na tebe! Ajde sa mnom da posvjedočiš epilogu Grete, tovarim neke kutije, pola ću bacit, pola sačuvat, moram ispraznit prostor, vratit ključ – govorio je David, povlačeći me za lakat prema križanju s Kačićevom.
Prisjetio se kako sam jedno vrijeme bio glavni kroničar likovnih događanja u Zagrebu, a sad ću, prigodno, svjedočiti iseljavanju Grete.
– Kao u Balaševićevoj pjesmi: “Odlazi cirkus iz našeg malog grada, ostat će samo prazan lokal, tu gdje se s Golijatom hrvatske umjetnosti hrvao hrabri David”, pjevušio sam, falilo mi je rime.
Baš kad smo došli u dvorište iza Grete, u kolnom prilazu ukazao se Smiljan Tolj, uparkirao veliki sivi auto s moćnim prtljažnikom kojeg je ubrzo i otvorio. David i on ušli su u dvorišno spremište i počeli vaditi nagomilane stvari. Bilo je tu starih svjetiljki, hrpa kablova, starih kataloga, uokvirene fotografije, kante boja, stolovi, police, daske. Tolj je pokušavao uredno srolati neke kablove.
– Ovo će nam trebati – rekao je.
– Ako počnemo razmišljati o tome što bi nam od ovoga još moglo zatrebati, bit ćemo ovdje do noći. Bacaj sve, samo bacaj! – požurivao ga je David.
Tolj je iznio punu kutiju knjiga Borisa Greinera “Osvojena područja, volumen 3”, izdanje Petikat. Nije se puno dvoumio, stavio ih je u prtljažnik svog auta, što je značilo da će biti sačuvane. U Davidov auto išle su stvari koje idu direktno na smetlište, tako su se organizirali.
Nisam to sve mogao gledati suhog grla. Skoknuo sam do obližnjeg tobacca na kojem smo nekad, nakon otvorenja izložbi, kupovali hrpetine piva i vina. Vratio sam se s bombicama.
– Osjećaš li ti u ovome neki žig smrti, prolaznosti? – priupitao sam Davida.
– Ne osjećam baš ništa. Čak ni trunku nostalgije. Samo želim što prije ovo svalit s leđa – rekao je David, zveckajući s kutijom punom čaša koju je namjeravao baciti.
– Daj to meni, rekao sam.
Strpao mi je to u smeđu vrećicu za biootpad.
– Može i onaj lijevak tamo na podu? – pokazao sam na narančasti lijevak na podu.
– Može!
U tom trenutku osjetio sam se poput onog fratra koji na početku Andrićeve “Proklete avlije” popisuje predmete koji su ostali iza netom umrlog fra Petra. Mislim da se zvao fra Petar.
Uto se u dugog vojnoj zelenoj jakni pojavio kipar Vojin Hraste, nekadašnji gitarist popularne grupe Leut Magnetik. Donio je sa sobom neki najmoderniji fotoaparat i počeo njime bljeskati okolo.
– Trebali bi napravit koncert Leuta u Tehničkom muzeju, za rastanak od Grete – nadahnuo se David.
– Nema problema, odlično – prihvatio je Hraste.
Kao da je u njemu ponovo oživjela strast i za sviranjem i za umjetnošću. Kad sam ga prije sedam godina prvi put upoznao na izložbi u Velikoj Gorici, on i Vehabović izgledali su u kratkim kožnim jaknama kao članovi Oasisa pred kojima je svijetla budućnost brit popa devedesetih. Nešto od te karizme još uvijek je sjalo u Hrastinim očima, a i kosa mu je još bila gusta.
Kad je sve iz spremišta bilo natrpano u aute, ušli smo u prostor Grete. David i Tolj su s nevjericom gledali papirnate vijence koje je vlasnica naslagala u izlog. Stajali smo i promatrali to, pitajući se što ju je točno nadahnulo na tu akciju. Papirnati vijenci prekriveni prašinom, kao groteskni vijenac na sanduku nekog umrlog patuljka lakrdijaša.
Na praznim zidovima, na kojima su se umjetnički radovi nekad smjenjivali brzinom uvođenja novih epidemioloških mjera, sad nije bilo ništa.
– Svi smo ovdje imali svoju minutu slave, rekao sam.
David se nasmijao.
– Da, fakat, rekao je Tolj i poput Indiana Jonesa se u jednom skoku dobacio na postolje na kojemu su nekad bili izloženi radovi suvremenih likovnih umjetnika i energično sa stropa iščupao nekakav utikač i kabel koji će mu trebati.
– A ova postolja možeš ti, Hraste, odnijet kod sebe u kabinet. Donacija Grete Likovnoj akademiji, rekao je Hrasti.
– Da, svakako – Hraste je laganim udarcem nogom odmjerio čvrstoću postolja.
– Šta će sad vamo bit?, pitao je.
– Dućan prehrane, rekao je David.
– U staroj dilemi Shakespeare ili kobasica – još jednom je pobjednu odnijela kobasica – rekao sam.
Pokupili smo se van, David je za nama posljednji put zaključao Gretu. Hraste je, kao sentimentalni Dalmatinac, pokazivao najviše emocija pri ovom činu. Fotografirao je njih dvojicu pred staklenim izlogom, unutra više nije bilo ništa osim onih papirnatih vijenaca.
Kao mala karavana kroz uzani kolni prolaz krenuli su niz Ilicu s natrpanim prtljažnicima. S bombicom šljivovice gledao sam za njima i prisjetio se kako su se na Gretinim tulumima umjetnice, sestre Jelavić, ratoborno zalagale za puštanje Oliverovih pjesama. Kao eho, vratila mi se jedna od tih pjesama: “Ča je život vengo fantažija.”
**Roman “Petokoronaš” Emanuela Željka Špoljara prvi je roman o životu u doba korone u Hrvatskoj, a objavljen je paralelno u Srbiji i Hrvatskoj. Naručite ga na info@arteist.hr za 99 kuna, uz besplatnu dostavu i besplatan primjerak prvijenca Željka Špoljara, zbirke priča “Teškoće pri gutanju”.