Zavada pisaca oko zakona o javnom sramoćenju

svađaDošao sam u Društvo pisaca na izvanrednu sjednicu. Želio sam se napokon prijavit za članstvo. S dvije objavljene knjige i nekoliko pozitivnih kritika imao sam uvjete za to.

Toliko sam bio očajan, izmožden alkoholom da sam imao samo dva izbora – učlanit se u Društvo liječenih alkoholičara ili Društvo pisaca. Trebalo mi je u svakom slučaju neko društvo da imam gdje izaći, ubiti vrijeme, a da to nije birtija ili noćni klub.

Predsjednik društva Nikola Petković, njegov mentor Velimir Visković i zamjenica ili što već Nadežda Čačinović izglasavali su na sjednici razne prijedloge koje su pisci uputili odborima. Najaktivniji u stavljanju novih prijedloga bio je potpredsjednik Društva Robert Perišić. Zavidno sam ga promatrao. I on je nekad puno izlazio po noćnim klubovima, a gle ga sad… Postao je aktivni član zajednice, stalno iznosi neke kreativne prijedloge za poboljšanje uvjeta pisaca, baš se angažirao, postao zreo muškarac. Želio sam i ja tako. I zato kad je Nadežda pitala ima li tko još kakav konstruktivan prijedlog za poboljšanje uvjeta pisaca, ja sam podigao ruku.

Predstavio sam se kao budući član, Pavle Svirac.

– U redu, recite vaš prijedlog – promumljala je Nadežda.

– Pa ja sam mislio… Da se od Grada Zagreba ili Ministrstva kulture traži da se uvede naknada za javno sramoćenje nas pisaca koji pišemo autobiografsku prozu…

– Ne razumijem vas – ponovo je sneno promrmljala Nadežda.

Visković se pak zagonetno osmijehnuo.

– Pa mi koji pišemo autobiografsku prozu ogoljujemo u njoj sebe i svoje bližnje, iznosimo dosta prljavog rublja o svojoj obitelji, bližnjima… Jednom riječju, javno se sramotimo. Trpimo stresove zbog toga… Jel znate da je Knausgaardu pola obitelji prijetilo smrću nakon što ih je opisao u onoj svojoj golemoj autobiografiji Moja borba? Velike neugodnosti je proživljavao i Tomas Mann nakon objave Brudebrokovih… Pa eto predlažem da se za nas, koji se bavimo tako osjetljivim pisanjem, uvede novčana naknada…

– A šta, mi koji opisujemo, iznosimo probleme društva u cijelini, mi smo manje vrijedni, mi za to ne bi trebali dobivati naknadu… Nego samo vi razmaženi sinovi koji stalno drvite o sebi i svojim vlastitim problemima. Pa bi sad da vas Društvo još nagrađuje za to, da trošimo na vas budžet… Onda bi ovo Društvo stvarno počelo nalikovat na vrtić koji lizaljkom nagrađuje one što se ne uspijevaju adaptirat, nego samo cmolje nad svojim izgubljenim djetinjstvom – prgavo mi se dolje iz prvog reda postavio Perišić.

Osjetio sam kako mi navire krv u mozak. Uspio me isprovocirat. Bez riječi sam krenuo k njemu u prvi red. Kad sam došao tamo, izvadio sam bočicu sa sprejem iz unutrašnjeg džepa sakoa. Na to je Nadežda koja je sjedila u blizini pokrila dlanovima oči i počela vrištati:

– Suzavac! Izvadio je suzavac! Prskat će nas sad kao Raos! On i je kao Raos! Banalni provokator! Znamo mi svi tebe, Svirac! Nesvršeni student, propalica, ološ! Vucaraš se s Čadežom po kazališnim veceima! I sad si došao tu napravit provokaciju, priskrbit si negativni publicitet koji danas prolazi bolje od svakog pozitivnog… Mi koji se trudimo raditi pozitivne stvari, nas mediji zaobilaze! – sve to izgovorila je na način da je nakon skoro svake rečenice vrisnula kao da joj je miš pod nogama.

Visković i Petković zgrabili su me svaki za jedan lakat.

– Nećemo više ovdje podnositi ničiji teror… Ne želimo da ovo Društvo postane meta za raznorazne književne bulije – procijedio je Visković dok su me vukli van iz prostorije.

Tek kad su mi u dvorištu pustili ruke, pokazao sam im svoju sprejnu bočicu.

– Nije to nikakav suzavac… – prokrkljao sam. – To je sprej za usta… ja puno pijem… i zubi su mi propali… Pa sam htio nasprejat usta prije nego Perišiću na fino, oči u oči objasnim zašto mislim da mi koji pišemo autobiografsku prozu ipak zaslužujemo naknadu za javno sramoćenje… A sad ste me pak vi osramotili pred čitavim Društvom, prikazali me kao nekog besprizornog jesenjinovskog huligana…

Visković je uzeo bočicu sa sprejem iz moje ruke.

– Stvarno, sprej za usta… – promrsio je.

Onda mi se krenuo najdublje ispričavat.

– Oprosti… Mi nakon onog incidenta s Raosom i suzavcem pušemo na hladno… Moraš nas razumjeti.

Potom mi je obećao da se mogu učlaniti u Društvo kad god hoću… A što se tiče mog prijedloga o naknadi za autobiografsku prozu, on to potpuno razumije… Pa i sam je, rekao je, nedavno objavio knjigu memoaristike Rat za enciklopediju u kojoj na vidjelo pred javnost iznosi sve prljavo rublje Leksikografskog zavoda. To je jako stresno… Pisat o ljudima od krvi i mesa… Da, potpuno me razumije. To je puno zajebanije nego iz glave nabacivat nekakvu fikciju, stvarat nekakve zaplete, otplete na medijima zadane nekakve društvene teme… To može svaki štreber. Svakako će se potrudit da se moj prijedlog stavi na razmatranje. Na rastanku mi je dao svezak Književnih sveski. I još mi se jednom duboko ispričao.

Književna Groupie

KUPI GROUPIE ZA 69 KUNA! Naruči Književnu Groupie, kultnu knjigu Pavla Svirca, o kojemuu superlativima piše i The Guardian, i plati je po akcijskoj cijeni od 69 kuna. Komplet od oba nastavka, (na genijalnih i zabavnih 520 stranica), sad je dostupno za samo 139 kuna, a uz besplatnu ekspresnu dostavu poklanjamo i zgodni arteistov blokić. Naruči na info@arteist.hr!

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More