Zaustavit ćemo ringišpil na kojem nas do povraćanja vrte SDP i HDZ!

ringispilPoplave u Slavoniji, poniženje s orlom, neučenje za nadolazeće ispite, sumnja da sam teška, neuka kurčina bez ikakvog znanja potrebnog za opstanak na ovom sve surovijem svijetu, strah da ću završiti u ubožnici bez žene i potomaka…

Sve me to bacilo u tešku depresiju kojoj smo mi Slavonci skloni kao kitovi samoubojice nasukavanju na plaže. Da, baš kao ti kitovi želimo se najednom u svoj svojoj grozi, golemosti i čudovišnoj sjeti, krepani pojaviti među bezbrižnim kupačima na nekoj španjolskoj plaži i šokirati ih podsjećanjem na smrtnost i duševnu bol. Mislim da je tu kozmičku tugu kita samoubojice slikar Vehabović pokušao dočarati na onom svom golemom platnu nazvanom „Tuga kita“ ili kako već.

Vjerojatno bih potpuno potonuo u samosažaljenju da me Srećko Horvat i Postnikov nisu iščupali iz depre pozivanjem na akciju. Došli su po mene, odvezli me Kameo taksijem u maksimirski ZOO-vrt. Hodali smo od kaveza do kaveza. Ispred svakog drugog stajalo je u tišini neko poznato lice s HTV-a. Posebno sam se zblenuo kad sam pored nastambe pustinjskih lisica spazio hateveovke Nevenu Rendeli i Dianu Roko. Pored medvjeđeg kaveza stajali su pak Igor Mirković i urednik Trećeg programa Dean Šoša. Na trenutke mi se činilo kao da sam u nekom snu, nagovještaju teške noćne more.

Srećko Horvat mi je, nakon poduže šutnje i vucaranja po ZOO vrtu prošaptao da je vrijeme za prevrat, revoluciju sazrelo kao nabubreni, bijeli prišt na faci studenta hranjenog uljavim pomfrijima u menzi na Strojarskom. Sutra će parlamentarni izbori, a narodu je pun kurac svega… Pa neće valjda dozvoliti da sad opet HDZ ugrabi fotelje na čelu s beživotnom ribicom Karamarkom.

– Da bi onda nakon njih ponovo došao SDP s nekom svojom jadnom, poput babljih čarapa loše skrpljenom koalicijom… Samo teške budale pristale bi i dalje na taj vratolomni karusel na kojem se, evo, već dva desetljeća vrtimo, toliko mahnito da mnogi sami sebi bljuju u krilo. Ali ringišpil se i dalje vrti, vrti, vrti, a rigotina prska uokolo kao Bandićevi vodoskoci…. Mi moramo naći te mračne, začahurene individue koje upravljaju tim ringišpilom i sasjeći ih napokon – lupio je Srećko šakom o ogradu iznad tuljanovog bazena.

– Kad smo kod ringišpila, Čadež je viđen u Gardalandu – ubacio se Postnikov. – S nekim u plavo poblajhanim starcem vozio se u vlakiću smrti. Obojica su majmunski vrištala na svakom jačem zavoju…

– Ti bi, Svirac, trebao pritisnut Čadeža, neće ti bit teško, ionako se družiš s njim… EPH je pred teškim raskolom. Kupio ih je tajanstveni Hanžeković… Pokušaj preko Čadeža doznati što se točno događa u Koranskoj, to nam je jako važno. U EPH se sigurno krije barem jedna od sivih eminencija što revno podmazuju taj naš pakleni karusel o kojem sam malo prije slikovito govorio kao oni divni revolucionari u Viktor Igoovoj „Devedeset i trećoj“, romanu kojeg držim na noćnom ormariću kao Tuđman nekad Araličin „Okvir za mržnju“ – vrbovao me Horvat.

– Mi moramo stvorit i svoju književnost – opet se ubacio Postnikov. – Nijedna se revolucija nije u srce naroda usjekla bez posredstva pisaca. Pa i Tuđmanu je među narodom put utabao Aralica tim svojim romanima… Prije toga Krleža Titu. U novije vrijeme Jergović  Sanaderu…

– Milanović i Karamarko odbacili su potpuno domaće pisce i pomalo snobistički zabrijali na teatar apsurda. Milanović se zaletava u samoubilačke, verbalne akrobacije kao u Joneskovoj „Ćelavoj pjevačici“. A Karamarko se pak fura na Beketa: sazove presicu i onda na njoj samo šuti. Pomalo anakrono furanje na davno pregaženu avangardu – učeno sam se, a opet i nekako kul upleo u razgovor.

– Imat ćemo mi itekako svoje pisce! S vrijednom Alidom Bremer napravio sam plan za regrutiranje pisaca… Čijih će se  subverzivnih knjiga jeka čut po čitavoj zagušljivoj špilji zvanoj Europska Unija. Špilja je to puna šišmiša, tih odurnih malih krvopija što se odmah zalete na vratove svakog onog tko odbije biti ponizni rob. Zalete se na svakog tko odbije biti radna životinja i pokuša postati um koji caruje… A čovjek nije stvoren da vuče lance, nego da raširi krila! Neću više čovjeka-gmizavca! Hoću preobražaj crva u leptira! Hoću da se glista pretvori u živi cvijet i odleti! – afektirao je Srećko kad smo ušli u zamračeni paviljon s insektima.

– Zašto su Hateveovci tu u Zoološkom? – zanimalo me.

– Oni će nam pomoć zauzet HTV kad počne rokada. Šoši smo zauzvrat obećali da će postat urednik informativnog programa. U Zoološkom se se sastajemo jer je ovdje najsigurnije… Tu se se nekada i skojevci tajno sastajali…  Mnogi nas uhode, prisluškuju. Perkovićev sin Aleksandar i Karamarkovi doušnici razapinju špijunsku mrežu nad nama. I onda mi se  još, uz sve njih, pod nogama plete i Denis Kuljiš… Pročitao je previše Graham Grinovih i Le Kareovih špijunskih romana. Hoće i on biti špijun, zivka me svako malo i nudi mi svoje obavještane usluge. Želi nas povezati i s Budimirom Lončarom, smatra ga hrvatskim Đorđom Smajlijem. A tog Lončara mi je puna titovka. Buda me, dok smo surađivali na predzadnjem Subverzivu o Nesvrstanima, povezao s onim zajebanim Kurtom… Lončar je Kurtovog starog, visokopozicioniranog STASI-jevca, upoznao dok je sedamdesetih bio ambasador u Istočnoj Njemačkoj… Jebeno mi je sumnjiv taj Kurt… Lončar mi ga je uvalio, a tko zna za kog taj zapravo radi – tjeskobno će Horvat.

Dojmilo me ono što je Srećko rekao o Kuljišu. Mogao sam razumjeti Denisovu želju da postane tajni agent, da doživi pustolovinu. Ja sam pod utjecajem špijunskih serija godinama maštao, zamišljao da sam špijun. Vječno sam nosakao crni pištolj na vodu u futroli pod pazuhom, kao Đejms Bond. Te korice uzeo sam od starog, on je u ratu u njima nosio pravi pištolj. Prepravio sam remenje na njima tako da ih mogu nositi ispod pazuha. Toliko sam zabrijao na to, da sam taj pištolj i korice nosio još i u sedmom Osnovne, dok su drugi već opako brijali na cure, bendove, koncerte, partijanja. S tim pištoljem na vodu pod pazuhom došao sam i na plesnjak povodom završetka sedmog razreda. Morao sam plesat s jednom curom iz razreda, neki sentiš. Ona je tad osjetila nešto tvrdo pod mojom vjetrovkom. Raskopčala mi ju je naglo i ugledala crnu, plastičnu dršku mog pištolja. Prasnula je u smijeh, dozivala ostale da me vide s tim pištoljem na vodu pod pazuhom. Svi su umirali od smijeha, dobacivali mi ružne, jako uvredljive stvari. Možda me i taj događaj odredio kao pisca, čovjeka koji vječno za pištolje na vodu zamišlja da su pravi. I uvijek nanovo zbog tog dobiva dnevnu dozu poruge od običnih ljudi. Kada će više čarolija uspjeti, kada će se pištolj na vodu jednom doista u mojoj šaci pretvoriti u pravi pištolj ispucati prave metke u znojno, naborano čelo ovog učmalog života i države, pitao sam se u sebi, gledajući Srećka Horvata kako gordo stoji pored terarija s udavima. Možda je taj dan blizu, jako blizu, pomislio sam nabrijano.

Srećko je rekao da je sastanak gotov. Krenuli smo prema izlazu. Nevena Rendeli i Diana Roko i dalje su stajale pored pustinjskih lisica. Dok smo prolazili pored njih, čuo sam kako Rendeli govori:

– Kad postanem direktorica programa, prvo što ćemo napravit Pero Štefanić i ja…

– Mene ćete prebacit da vodim Vijesti na prvom programu. Na ovom govnjivom četvrtom osjećam se kao da, ni kriva ni dužna, stalno moram sjediti u zadnjoj klupi s najlošijim đacima u razredu. Svaki dan mi dođe da prekinem s tim i kažem, dosta je, stoko! – dovršila je umjesto Rendeli Diana Roko.

Na izlasku iz ZOO vrta, Srećko Horvat je zastao.

– Ove poplave za Hrvatsku imaju značenje skoro kao što je nekada za Europu imao onaj potres u Lisabonu – ponovo je počeo deklamirat. –  Volter je o njemu napisao poemu,  planiram je uprizoriti najesen u svojoj koncepciji filozofskog kazališta. Uprizorit ću i Kandida… Taj potres prodrmao je narod, naveo ga da posumnja u lažne vrijednosti, lažne vizije svijeta i onostranosti koje su im nametali popovi, kapitalisti, imperijalisti. Lisabonski potres je, pomalo surovo rečeno, omogućio da se Volterove revolucinarne riječi usjeku duboko u srce naroda i da po čitavoj Europi buknu revolucije… Moram vratit Voltera na kazališne daske! Znakovito je da su poplave poharale i Srbiju i Bosnu! Ah, kad bi se opet svi zajedno udružili… Bili bi nepobjedivi! Žižek mi je sinoć poslao mejl s kratkom, znakovitom porukom: BALKAN, NOW OR NEVER! MARKS IS NOT DEAD. GAVRILO LIVES FOREVER!

S tim riječima smo se rastali. Srećko je inzistirao da se svaki od nas drugim putem vrati u grad, tako na Špici nećemo probuditi sumnju.

Drugi dan ponovo sam počeo zapadati u depresiju, pa sam iz teške dosade otišao glasat, valjda drugi put u životu. Jer uvijek kad ne bi otišao glasat bio sam ljubomoran na onu ekipu što se kurčila kako su oni ispunili svoju građansku dužnost. A glasat je bar lako, nije to kopanje na radnim akcijama, samo moraš nacrtat kružić, ne moraš se čak ni potpisivat.

Za glasačkom klupom pojma nisam imao koji kurac da zaokružim. Neka odluči brojalica, dosjetio sam se. Kažiprstom sam prelazio od kandidata do kandidata, mrmljajući sebi u bradu: “Trif, traf, truf, stara baba peče kruh, kruh je tvrdi baba prdi, kruh je friški, baba piški”. Piški mi je ispalo na laburista Lesara, pa sam to zaokružio. Ponovio sam brojalicu, ovaj put na papiru na kojem je trebalo zaokružiti stranku. Kažiprst mi se zaustavio na Orahu.

Negdje iza Trećeg Dnevnika mobitel mi je zvonio kao lud. Stari zove pijan ko zemlja, izbezumljen od sreće, HDZ pobijedio na parlamentarnim izborima!

– Hrvatska, Hrvatska! Živio doktor Franjo Tuđman, prvi i jedini hrvatski predsjednik! – derao se stari.

– Ali šta ti nisi u Glavaševu HDSB? – pokušao sam provocirat.

– Vraćam se HDZ-u!  Moramo se svi ujedinit protiv ove crvene peronospore! Ne smijemo se više razbijat u male stranke… Crveni odmah iskoriste našu neslogu. Hrvatska sloga i vjera u Boga! Samo to! Treba se vratit Starčeviću, napajat se na njegovom izvoru kao i Tuđman…

– Di je mama? – pokušao sam ga se otarasit.

– Evo izašla je na dvorište… Uhvatila ju je migrena. Ne može vjerovat, njezini crveni su ispušili kitu! Novu priliku nikada više neće dobit… Sad se vraćamo mi iz devedestih, mi koji smo i stvorili Hrvatsku! Preuzimamo kormilo! Tuđmanov sin Miroslav i stari Aralica sjebat će špiclova Karamarka, vratit ćemo HDZ onakav kakav je bio na početku. Miroslav je, sad kad je ostario, isti otac. Kad ga gledam ko da gledam našeg doktora Franju, blažen bio!

– Znači, ponovo okupljanje Barakaša… Pa da, i Manolić vam je još živ… I Hrvoje Hitrec je nabrijan…

– Šta ti, kurčino, ti se to opet kao nešto podruguješ… Di je sad taj tvoj Pavić, Jergović, Tomić, Ivančić, Dežulović… Di je ta njihova Jugo-Hrvatska? Propala ko što ćeš i ti propast, tudume glupi. Gotovi ste, kurcoglavi. Bolje se drži onog svog prijatelja Čadeža… On je sve shvatio i izjebo ih u njihovim vlastitim novinama sad kad propadaju i kad im se budnost smanjila… Prije valjda nije ni mogao. Njemu je Hrvatska u srcu jer se za nju oružjem, krvlju, borio protiv srbočetnika…

Onda je nekim mirnijim, skoro pa prisnim glasom nastavio:

– Ma, ne zamjeram ja tebi ništa, ludonjo moj… Kašnje si se rodio, pa nikad nisi ni mogao osjetiti što to znači željeti, a nemati Hrvatsku… To ti je skoro ko ono kad si ti ludio za onom malom Mišetinom, onom Draženom, a guzili su je valjda svi osim tebe… Jel ti znaš da su Šušak i njegovi u emigraciji toliko žudjeli za svojom vlastitom državom, da su odlučili tamo negdje u Australiji ili di već kupiti neki otok i nazvat ga Hrvatska?

Šutio sam. Čuo sam kako stari s druge strane mobitela ispija neku tekućinu, vino valjda. Nakašljao se. Jedva sam se snašao, a on je već pjevao … Vicu Vukova. Fakat se trudio dobro to otpjevati. Nije revao kao kad bi pjevao Thompsona ili Vukove sa Svilaje. Vice Vukov kao da mu je dao neko dostojanstvo, fakat ga je izražajno, na trenutke čak i lijepo, melodično pjevao, iz srca, a opet i nekako smireno, bez ikakve agresive, kurčenja:

 

Al još uvijek tu je sve dok mi smo

Bit ćeš bogat ko i mi

Kralj što ne zna što je kruna

Al na svojoj grudi

Ko i ovi ljudi

Bit ćeš velik ko i mi

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More