13. INmusic: Američki psiho u štufoj atmosferi

Treći dan INmusica potvrdio je da je to ipak prije svega festival veteranskih izvođača, unatoč generacijski jako mješovitoj publici. Bez još jednog legendarnog headlinera, posljednji dan festivala bio je vidljivo manje posjećen, ali to vjerojatno treba pripisati i umoru te vremenu lošijem nego prethodna dva dana. Ipak, takva lagano ”štufa” atmosfera, bila je prigodna u danu u kojem su dva vodeća izvođača, svaki na svoj način, bili okrenuti sivijim tonovima.

Loš zvuk veterana grungea 

Alice in Chains danas su tipični legacy act, izvođač naslonjen uglavnom na stari materijal. Jasno, stvari više nisu iste bez Laynea Staleyja, no fanovi često zaborave da je glavni kreativni motor benda Jerry Cantrell itekako živ, kao i to da je ritam gitarist i kovokalist William DuVall zapravo sasvim solidna zamjena. S naramkom starih pjesama i pokojim novijim dodatkom, Alice in Chains zvuče posve uvjerljivo.

Druga je stvar što je njihov teški, pomalo monolitni stil možda malo lošije ostario od onog njihovih grunge suvremenika poput Soundgardena, Pearl Jama ili Nirvane. Teško je reći koliko je u pitanju njihova zasluga, a koliko ona njihovih klonova poput Godsmacka ili Staind koji su njihov stil ispolirali i pretvorili ga u potrošnu radijsku glazbu. Nažalost, njihov nastup na INmusicu je unatoč setlisti koja je uključila ”Man in the Box”, ”Rooster”, ”Would” ili ”No Excuses” bio je jedini od headlinerskih nastupa tijekom tri dana pogođen lošim zvukom. Duboke frekvencije gitara i basa sudarale su se i stvarale zvukovni mulj veći od onog na omotu njihovog antologijskog albuma ”Dirt”.

Uigrana jam sesija

Aljaški indie rock bend Portugal. The Man probio se lanjskim hitom ”Feel It Still” nakon deset godina postojanja i skoro isto toliko albuma. No, na ovoj turneji koncentriraju se gotovo isključivo na materijal s dva posljednja studijska izdanja ”Woodstock” i ”Evil Friends” ispresijecan brojnim fragmentima obrada uklopljenima uz originalne pjesme. Tako, primjerice otvaraju set s ”For Whom the Bell Tolls” od Metallice. Za razliku od ispoliranog spoja funk rocka i indie pop psihodelije s posljednja dva studijska izdanja, bend uživo te iste pjesme izvodi tako da podsjeća na neki dobro uigrani jam band koji skače s pjesme na pjesmu bez vidljivih rezova.

S jedne strane, radi se o poznatom pristupu koji je donio bendovima poput Phish kultno sljedbeništvo debelo nakon zlatnih dana beskonačnih turneja The Grateful Deada. S druge, slušatelj se u tom nizu mahom poprilično konvencionalnih solaža, improvizacija i prigodno psihodeličnih vizuala upita gdje su uopće nestale pjesme s albuma.

Suzdržana mračna elegancija

Interpol su prošlu godinu proveli na turneji kojom su obilježili petnaest godina od fenomenalnog debitantskog albuma ”Turn On The Bright Lights”, stoga se čini nekako prigodnim da su nastup na INmusicu označile mahom pjesme s njegovog također jako dobrog nasljednika ”Antics” (2004). Potez je to  kojim ovi njujorški prvaci post punk revivala s početka nultih svjesno priznaju vlastito ponavljanje i kreativnu blokadu koja ih je zahvatila na posljednjih nekoliko ostvarenja.

Nju bi možda mogao prekinuti nadolazeći album ”Marauder”, najavljen netipično poletnim prvim singlom ”The Rover”. Sinoćnji set je pak donio dobar presjek karijere izveden s prigodnom dozom mračne elegancije i suzdržanosti, idealan za zatvaranje festivala koji je, naravno, malo poslije ponoći ponovo posjetila kiša.

Nakupljeni umor me, dok sam sjedeći uz ogradu gledao dobro usviran i organiziran bend, naveo na asocijaciju koja mi nije dotad pala na pamet u vezi ovog benda – ”Američki psiho” Breta Eastona Ellisa. Interpolov distancirani i strastveni pristup glazbi te neprekidno ponavljanje motiva urbane alijeniranosti donosi nešto što ih istodobno odbija i spaja sa slušateljima. Možda je upravo ta namjerno vrlo stilizirana inačica New Yorka ono što istodobno napaja i koči ovaj bend, poput kakvog skupog, ali pomalo sputavajućeg odijela koje nikad neće moći svući.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...