Kaznenim djelom ne prestaje se biti ni roditelj ni dijete

''Djeci treba reći da u zatvoru postoje ograničenja koja se tiču zatvora, ali ne i ograničenja koja se tiču ljubavi.'' Marie- France Blanco

U Hrvatskoj se oko 12 300 djece nalazi u situaciji u kojoj ne može svaki dan provesti s barem jednim od svojih roditelja, koji je na izdržavanju zatvorske kazne. Zatvor ne predstavlja poteškoće samo za osobe lišene slobode. Posljedice se uvelike odražavaju i na njihove obitelji. Tek unazad nekoliko godina u zatvorima je došlo do promjena povezanih s uvjetima u kojima su se roditelji susretali sa svojom djecom. Primjerice, umjesto ugodnih prostorija koje trenutačno imaju knjige i igračke, prije ih je odvajao stakleni zid. Također nije postojala opcija videopoziva, audiosnimaka te zakonski okvir nije bio dovoljno usmjeren na održavanje odnosa između roditelja i djeteta. U središtu je pozornosti, umjesto njegovanja tog odnosa, stavljano kazneno djelo koje je počinio roditelj i način njegova izvršavanja.

U takvim situacijama djeca preko noći postaju odrasle osobe, preuzimaju određene odgovornosti koje do tog trenutka nisu imala, često se suočavaju s izolacijom u društvu zbog statusa njihovih roditelja te odlazak odrasle osobe utječe na njihovo psihičko, emocionalno i financijsko stanje. Ta djeca postaju nevidljiva.

Kako zatvorenicima, tako je i djeci potrebna velika podrška za što bezbolnije nošenje s velikim izazovom koji je pred njima te je Hrvatska u svrhu unaprjeđenja potpisala Sporazum o suradnji u zaštiti i unaprjeđenju prava djece zatvorenika. Osnovni je ciljzajedničko djelovanje na pružanju podrške zatvorskom sustavu zbog stvaranja uvjeta za kvalitetniju komunikaciju djece s roditeljima koji borave u kaznenim tijelima. Do sada su pokrenute razne inicijative te male, ali vrlo značajne zakonske promjene.

Jedan od mnogobrojnih roditelja koji se nalaze u prethodno opisanoj situaciji je i jedan otac. U zatvoru je dosad proveo šest i pol godina te mu je do kraja izdržavanja kazne preostalo tri i pol godine. Ima troje maloljetne djece. Ističe kako sa svojom djecom prijateljski i otvoreno razgovora. Svi su upoznati sa situacijom, pa čak i onaj najmanji koji ima samo pet godina. Činjenica da je netko počinio kazneno djelo, ne znači da je prestao biti roditelj. Dijete želi odnos, iako je roditelj učinio nešto pogrešno. Kazneno djelo ne poništava njegov osjećaj ljubavi i brige prema vlastitoj djeci. Taj je otac djevojčici poslao knjigu te je snimio audiozapis njegova čitanja te knjige kako bi barem malo mogao nadomjestiti izostanak. To je izazvalo veliku emocionalnu reakciju. Prema majčinim riječima:

”Djeca su oduševljena poklonom. Tata im jako fali, a kroz priču koju tata čita, lakše se smire. Vesele se pri spomenu tog poklona. Shvaćaju lakše da su važni svome tati, a ne nekako zaboravljeni u smiraju dana.”

Odnos zatvorenika i njihove djece u Hrvatskoj i dalje je u znatno nepovoljnijem položaju u odnosu na ostatak europskih zemalja. Ono što je vrijedno istaknuti jest da se u zadnjih deset godina u Hrvatskoj uočava veliki napredak.

”Moj tata čita mi priču. Vidite, ja ga čujem, ali on nije tu. Nedostaje mi. Rekli su mi da je napravio nešto zločesto, da me voli, ali da je morao otići na jedno mjesto i da će se vratiti kada bude mogao. Sanjam o tome da ga zagrlim, da se igramo mojom najdražom igračkom, slažemo legiće, da me ušuška u krevet i da ga gledam dok mi čita priču za laku noć.”

Pri ispitivanju djece o njihovom dojmu zatvora, velik se broj izjasnio da je zatvor jedno strašno mjesto na koje odlaze zločesti. Mjesto s dugim hodnicima i ćelijama s rešetkama. Jedno dijete vidi zatvor na sljedeći način:

”Zatvor je za zločeste i one koji kradu. Tamo razmišljaju i kad izađu znaju da ako ne žele natrag moraju reći oprosti i prestati se tako ponašati. Ako su roditelji u zatvoru, dok sve ne shvate djeca su kod bake i djede ili nekog i čekaju roditelje da se vrate. A ako je mama u zatvoru to je tužno jer dijete voli mamu (plač).”

Kampanja ”Čitaj mi!” zatvorenicima je pružala mogućnost održavanja kontakta sa svojom djecom. Istodobno svoju djecu obogaćuju brojnim pričama, uče ih važnosti knjiga i čitanjem razvijaju njihovu maštu. Djeca se s roditeljima povezuju pa iako roditelj nije direktno pored djeteta stvara se emocionalna povezanost te je upravo to nešto čemu bismo svi trebali težiti. Osigurati našoj djeci sigurno i sretno djetinjstvo čak i u najgorim situacijama.

No moramo se zapitati je li čitanje ili pismo koje djeca tu i tamo dobiju dovoljno da bi iz malih osoba izrasli u kvalitetne pojedince koji razumiju što se i zašto dogodilo njihovim roditeljima. Razumiju li djeca zašto su ih mama ili tata ostavili i je li upravo to pismo dovoljno da bi osjećali povezanost s roditeljima?

Staklene zidove danas su srećom zamijenile odvojene prostorije, koje su opremljene i prikladne za posjet djece. Ona napokon mogu dodirnuti i zagrliti svoje roditelje, a dodir je važan za povezivanje. Europska studija COPING potvrđuje kako je izdržavanje zatvorske kazne roditelja jedan od najvažnijih rizika za njihovu djecu, koja su nerijetko stigmatizirana i socijalno isključena. Stoga je posebno važno izgrađivanje odnosa. Kvaliteta tog odnosa, bilo da se radi o drugom roditelju, obitelji ili skrbniku, pridonosi tome kako se dijete suočava s drugim poteškoćama koje uzrokuje boravak roditelja u zatvoru jer su i sama djeca na određenom izdržavanju ”tihe kazne”.

Potreba za promjenom je prepoznata, iako napreduje malenim koracima. Kaznenim djelom ne prestaje se biti ni roditelj ni dijete. Ponekad odluke koje donose naši roditelji na nas utječu neizravno, a na ovu djecu utječu izravno. To ne znači da bi djeca zbog loših odluka trebala izgubiti važne figure. Promjena se mora dogoditi u nama kao pojedincima, ali i u samome društvu, kako bi se potaknulo njegovanje odnosa, održavanje obiteljskih veza, smanjenje stigme te vraćanje figura koje pomažu u izgradnji djece u osobe, koje će u budućnosti preuzimati iste ili slične uloge te ih izražavati na načine na koje su naučeni.

Josipa Bošnjak i Tea Cvitković

*Svakog ponedjeljka objavljujemo najbolje radove studenata 3. godine socijalnog rada Pravnog fakulteta u Osijeku. Svi se eseji dotiču važnih društvenih problema i ljudskih prava te nude posve drugu stranu medalje o mladima kao apatičnima.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More