prvo slovo kulture

Zašto u nas muzeji nisu besplatni k’o “svugdje u svijetu”?

Vječna saga o financiranju javnih muzeja

“Zašto se u Hrvatskoj svugdje mora platiti ulaz u muzeje, a ja sam bila po Parizu i Londonu i nikad ništa nisam platila” rečenica je koju sam čula nebrojeno puta u životu i pojedinci koji su nastojali takvu izjavu argumentirali nebrojeno puta su me razočarali. Prije nekoliko dana čitala sam tekst urednice Arteista u kojem se ona argumentirano protivila naplati ulaznica likovnim kritičarima koji žele pisati o izložbama u javnim muzejima, no ono što je uslijedilo su dodatni komentari o cijenama ulaznica u muzejima i zašto ulazi u muzeje u Hrvatskoj nisu besplatni, kao i ”svugdje u svijetu”. Prije nego se uputim u dešifriranje i traženje tog magičnog ”svugdje u svijetu” prostora, htjela bih izbjegnuti površnost i populizam koji je vrlo prisutan u diskursu hrvatskog prostora, kao i kritiziranje određene teme bez prethodnog istraživanja o toj temi.

Javni muzeji u Hrvatskoj financirani su od strane države i/ili grada / županije te tako određeni iznos poreznih obveznika odlazi za kulturne svrhe i podizanje kulturne razine građana Republike Hrvatske. Često se navode ‘’milijuni’’ koji se dodjeljuju kulturnim institucijama pa se onda te institucije kritizira kako za taj novac ne dovode neka velika imena u Hrvatsku, kamo sav taj novac ide, te zašto posjetitelj mora platiti ulaz u muzeje ako je već sve plaćeno iz džepa poreznih obveznika?

Kada pitanje postavimo u ovom smjeru, moramo prvo pogledati na koji se način financiraju hrvatski javni muzeji, a kako pak svjetski javni muzeji, koji zapravo i nisu u potpunosti financirani javnim novcem. Primaju li hrvatski muzeji donacije u milijunima dolara, tko čini “Board of Trustees” u hrvatskim muzejima, prihvaćaju li čuvanje radova poznatih kolekcionara i to naplaćuju, te koliko se često doniraju djela muzejima?

Umjetnička galerija Dubrovnik smještena u Palači Banac (Lavoslav Horvat, Harold Bilinić, 1938.)

Na što se troši javni novac u muzejima?

U slučaju hrvatskih muzeja, budžet se određuje prema opsegu programa i kvaliteti programa te važnosti za zajednicu u danom trenutku, ali i važnosti određenih programa i izložbi u povijesnoj lenti. Problem se javlja pri samoj raspodjeli tog novca i određivanju prioriteta. U pojedinim muzejima približno polovica iznosa sredstava otpada na plaće zaposlenika, što uključuje godišnju plaću kustosa, ravnatelja, tehničara, grafičkih dizajnera, fotografa, osobe ili tima koji vodi odnose s javnošću, računovođa, čistača, čuvara… (uljučujući dakako i ženski rod za sve navedene imenice).

Nadalje, velik dio kolača odlazi na pokrivanje stalnih tekućih troškova, kao što su komunalne naknade, voda i struja. Imamo li na umu da su današnji muzeji većinom smješteni u povijesnim zgradama s lošom izolacijom gdje nisu primijenjena rješenja današnjih tzv. pametnih kuća, možemo razumjeti da se na tim stavkama ne može baš štedjeti jer muzejski reflektori moraju jednako svijetliti i za jednog posjetitelja kao i za njih tisuću, a posjetitelj ne bi trebao dobiti hipotermiju u muzeju tijekom zimskog perioda ni onesvijestiti se na ljetnim vrućinama jer se eto “klima ne pali utorkom i četvrtkom”.

U izložbenim prostorima muzeja posjetiteljima je dostupno možda tek oko 20-30% radova (puno sam rekla) iz cjelokupne muzejske kolekcije, dok se preostali radovi čuvaju u depoima koji su ponekad i veći površinom od pojedinih muzeja. Radovi se naravno moraju čuvati na određenoj temperaturi, razini vlažnosti uz dodatne troškove restauriranja i čišćenja pojedinih radova. Određeni muzeji također nemaju svoje depoe već moraju iznajmljivati druge prostore što dodatno smanjuje budžet. Postojeću kolekciju muzeji bi trebali na godišnjoj razini proširivati kroz otkup radova. Primjerice, nadopuniti narativ suvremene umjetnosti 70-ih godina u Jugoslaviji ili važne faze stvaranja nekog umjetnika koja nedostaje da bi se dao pregled njegova / njezina stvaranja.

Muzej suvremene umjetnosti, MSU Zagreb

Kao što sam već spomenula, određeni muzeji smješteni su u povijesnim zgradama koje zahtijevaju obnovu uz potvrde konzervatora. Budući da se radi o zgradama povijesnog značaja bilo kakav građevinski obuhvat na njima će biti tri puta skuplji od primjerice vaše kupaonice gdje će vam Štef iz susjedstva gletati pločice. Nakon svih tih plaćanja, trebalo bi ostati jedan iznos i za programske djelatnosti, izložbe, konferencije, predavanja, radionice za djecu i sl. Muzej financiran isključivo iz proračuna svoje aktivnosti kroji prema već danim financijskim zadatostima i upravitelji institucija moraju biti veoma kreativni ako žele održati visoku razinu sadržaja.

Također, treba tu spomenuti i tekuće pitanje koje je pokrenulo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU): trebaju li se i umjetnici platiti za svoj rad? Umjetnik Igor Eškinja u izvrsnom intervjuu s jednako izvrsnim Srđanom Sandićem govori upravo o problemu neplaćanja umjetnika tijekom postavljanja izložbi. U državama s razvijenim tržištem umjetnosti to možda i ima smisla jer veći broj izložbi, posebice izložbi u prestižnijim institucijama i kolekcijama, povećava ugled i cijenu određenog umjetnika, no u hrvatskoj sredini gdje tržište umjetnosti još uvijek naginje klasicima i bardima umjetnostima od 19. stoljeća do velikana 70-ih ili možda i 80-ih godina, suvremenim umjetnicima to još neko vrijeme sigurno neće poći za rukom. U našoj sredini u zadnjih se nekoliko godina povećava interes za radove suvremenih umjetnika, no velike kolekcionare koji bi možda i potaknuli domino efekt većeg zanimanja za suvremenu umjetnost možemo pobrojati na prste jedne ruke.

Kako to izgleda “u svijetu”?

Kada se koristi pridjev “svjetski” u našem jeziku, još je uvijek referentna točka zapad i tek se rijetko u medijima spominju vodeći svjetski bliskoistočni, indijski ili kineski kolekcionari. Zapad je tako postao tvrdoglavi označitelj pojma “svjetski” odupirući se novim geopolitičkim strujama kao stara gospođa Engleska koja još uvijek tvrdi da sunce nikad ne zalazi u njezinom carstvu. Stoga ću se zasad zadržati samo na primjeru velikih europskih i američkih muzeja.

Budući da je početak 2018. i još uvijek nisu svi podaci okupljeni na jednom mjestu, poslužit ću se analizom donacija svjetskih muzeja u 2016. godini koju je objavio Artnet, jedan od vodećih portala za umjetnost i umjetničke krugove u svijetu.

Ipak treba spomenuti da je u studenom 2017. godine oboren rekord za individualnu donaciju muzejima u toj godini, a to je donacija The Metropolitan Museum of Art New York u iznosu od impresivnih 80 milijuna dolara koja dolazi od Florence Irving i njezinog muža Herberta Irvinga, osnivača tvrtke za distribuciju hrane Sysco. Ta je donacija (samo jednoj instituciji) premašila prethodni rekord od 65 milijuna dolara poznatog američkog biznismena Davida Kocha istoj instituciji u 2013. godini.

The Metropolitan Museum of Art, New York

Treba li spomenuti da The Metropolitan Museum of Art ima jednu od najvećih kolekcija umjetnosti na svijetu te da svake godine uz novčane donacije također prima i velik broj donacija umjetničkih djela? Ili da jedan takav muzej ima jedan od tehnološki najsuvremenijih depoa na svijetu? Također, imena donatora lako se mogu zapaziti na popisu The Board of Trustees, odnosno vijeća ili odbora povjerenika koji pomažu muzeju u njegovoj misiji. Ulaz u taj muzej možete i ne morate platiti. Predložena cijena je 25 dolara, za penzionere je snižena na 17, a za studente na 12 dolara. Međutim, plaćanje nije obavezno pa svi posjetitelji biraju koliko će i hoće li uopće platiti ulaz.

U 2016. godini pak važno je istaknuti nekoliko nezaobilaznih donacija u umjetničkom svijetu, a to su donacija američkog filantropista Daniela W. Dietricha Philadelphia Museum of Art u iznosu od 10 milijuna dolara kao i donacija 50 djela značajnih umjetnika kao što su Cy Twombly, Agnes Martin, Eve Hesse i Edward Hopper, donacije za koju direktor muzeja navodi da predstavljaju “game changer” za muzej. Daniel W. Dietrich prije svoje smrti bio je članom The Board of the Philadeplhia Museum of Art, naravno.

Košarkaši LeBron James i Michael Jordan doniraju 2.5 milijuna i 5 milijuna dolara National Museum of African American Culture and History, Werner Feibes 11 milijuna dolara Hyde Collection u New Yorku, Sidney i Lois Eskenazi 15 milijuna dolara i 100 radova na papiru Indiana University Art Museum, Eric i Susan Smidt 25 milijuna dolara i Elaine Wynn i A. Jerrold Perenchio 75 milijuna dolara Los Angeles County Museum of Art, Dorothy Braude Edinburg 25 milijuna dolara The Art Institute of Chicago, David Geffen 100 milijuna dolara MoMi u New Yorku, Heiner i Ulla Pietzsch donaciju umjetnina u iznosu od 127 milijuna dolara gradu Berlinu, te Spencer i Marlene Hays koji doniraju nevjerojatnu kolekciju procijenjenu na čak 380 milijuna dolara Musée d’Orsay u Parizu. Uz basnoslovne iznose od kojih se vrti u glavi, treba spomenuti da su sve građevine u kojima su ovi muzeji smješteni vrhunski moderno opremljene zgrade koje odgovaraju muzejskim kriterijima.

Tate Modern, London

Muzeji naravno imaju svoje modele financiranja. Tako troškove muzeja Tate Modern u Londonu država i grad pokrvaju novčanim iznosom od 30% sveukupnih sredstava dok se ostala sredstva uspješno namaknu na različite načine. Dodatna sredstva za svoje programe muzeji nabavljaju iznajmljivanjem svojih prostora, naplaćivanjem trenutnih izložbi, odličnim asortimanima gift shopova, donacijama putem dobrotvornih večera ili organizacija raznih događanja, čuvanjem radova poznatih kolekcionara, pozivanjem društveno osviještenih pojedinaca u društvu za članove svojih Board of Trustees, posebnim treninzima, radionicama, predavanjima…

Povratak u hrvatsku realnost…

Kada nastojimo primijeniti neke od modele “svjetskih” muzeja u hrvatskoj sredini, naći ćemo se u zamci koju čine brojne prepreke: nedovoljan broj radnika, zakonske regulative, nedovoljno obrazovanje radnika za prijavljivanje za EU fondove (dok u razvijenim zemljama zapadne Europe postoje uhodani timovi ljudi koji se bave isključivo prijavljivanjem na EU fondove), nepoznavanje osnova menadžmenta koji je potreban u svakoj suvremenoj struci. Muzeji u Hrvatskoj tako preživljavaju nastojeći svake godine udahnuti više zraka kroz svoju disaljku dok se koprcaju u moru problema.

U nizu intervjua koji slijede na ovu temu razgovarat ću s vodećim ravnateljima kulturnih institucija u Hrvatskoj kako bismo se detaljnije upoznali s trenutnom situacijom i kako bismo kroz detektiranje problema, pomogli oblikovati nove kulturne politike u 2018. godini. Razgovarat ćemo o problemima institucija, ali i problemima mentaliteta u društvu koji se izravno odražavaju na kulturu, o usvajanju novih menadžerskih vještina, bauku od privatnog kapitala u našem društvu koje nije uvijek imalo sreće s ”privatnicima” te o važnosti financijske konsolidacije i revitalizacije hrvatskih muzeja za napredak društva i kulture kao nužnog okruženja u kojem se ono razvija.

Jelena Tamindžija

 

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...