Zašto su gejevi bolji roditelji od lezbijki

Stojka me u subotu odvela u kino Tuškanac na dokumentarac o Mimi Simić, sestri njenog omiljenog pisca Romana Simića Bodrožića.

Od naglog zatopljenja snijeg se na ulicama otapao kao i moja želja da idući tjedan izađem na ispit iz gramatike kod profesora Krešimira Mićanovića koji me u licu podsjećao na Franza Kafku iz onog razdoblja kad je, očajnički pokušavajući savladati francuski pravopis kako bi u originalu mogao čitati Flaubertov Sentimentalni odgoj, trajno obolio od loše probave i šuljeva.

Dokumentarac je bio sastavljen od govorenja u kameru Mime Simić i njezine djevojke. Crkavao sam od dosade, zaboli me štanga za svakodnevni život lejzba. Došao sam na tu projekciju samo radi Stojke, eto što ti radi ta pećinska želja za izmjenjivanjem nježnih dodira i tjelesnih sokova. Nagoni nikad ne donose ništa dobra, pogotovo nama studenstskim bijedama. Što ako sam pretjerano plodan ko moj djed Bajo koji je u četiri ratne godine napravio više djece nego što je Tito imao braće i sestara. Dobio bih dijete kojem bih morao na iksicu kupovat obrano mlijeko, a umjesto u pelene umatat ga u Konzumove vrećice. Dudicu bih pak posudio od onih spaljenih ljubiteljica životinja što u studentskom domu othranjuju generacije i generacije mačjih nakota hraneći ih na bočicu u vječnom strahu od nemilosrdnog portira iz Busovače.

A u slučaju da je oplodim, u koju bi kategoriju majki spadala Stojka? Bi li bila jedna od onih hladnih, nezainteresiranih purgerskih majki koje djeci za ručak daju piškote umočene u instant-juhu? Ili bi bila požrtvovna i iritantna poput onih mladih, dalmatinskih majki koje su ćaća i mater uvjerili da je najbolje razmnožit se već sa devetnaest i koje uparene nad loncem kupljenim na proljetnoj ekstra akciji u hipermarketu Tommy nakuhavaju tim svojim dugonogim, ždralastim, punosernim bebama listove pesticidne blitve tako da se jadransko nahoče odmah navikne na najjeftinije povrće i da ga na taj način primoraju da već sa sedamnaest pobjegne u Zagreb u potragu za hamburgerima, kebabima i hot-dogovima. U najgorem scenariju, Stojka bi se u majčinstvu snašla kao naše slavonske, već u tridesetoj kolesterolom rasturene majke, koje onako gojazne i gegave ne stignu na vrijeme dotrčati do kreveta kad im bebe dopužu do ruba, pa su stalno na meti socijalne službe koja im nabija ponižavajuće opomene i kazne zbog nebrige za djecu.

Lejzbo parovi se, eto, bar ne moraju zajebavat s tim bebama. Diraju se i ližu po najintimnijim dijelovima bez ikakvog rizika od trudnoće. Njima zapravo u ranoj mladosti ne treba ni nikakav seksualni odgoj u školama. Slobodno se mogu lišiti na nulericu izbrijanih seksualnih odgojitelja koji nisu jebali skoro do svoje dvadesetpete, kao ja, pa se sad osvećuju mladima i potentnima tako da im na socijalnom dijaprojektoru prikazuju anatomske, štreberski precizne crteže genitalija koji ti odmah na početku ogade seks. Od tih akademskih eunuha stručno predstavljen, snošaj ti počne nalikovat seciranju leševa. O svemu sam ovome razmišljao u prepunom, po čarapama usmrđenom kinu Tuškanac, dok se na velikom platnu Mima Simić valjala po kauču, pripovijedajući kako je svoju djevojku upoznala dok je igrala fliper u zadarskom lunaparku.

Nakon dokumentarca, Stojka je za borosana šankom kina Tuškanac stala pokraj svoje frendice iz Novog Zagreba, lejzbo spisateljice Nore Verde. Ubrzo su im se priključile i Mima Simić i novinarka Novog Lista Maja Hrgović. Žustro su se raspričale o suvremenoj, ženskoj, hrvatskoj književnosti; uspuhale su se o tome kao Igor Mandić kad se penje na Gornji grad u društvo pisaca po besplatni primjerak Književne republike. Hrgovićka se brzo pokupila; Čadež joj je na mobitel javio da je u Gaveli upravo nekakav domjenak na kojem ima puno ukusnih kanape sendviča namaštenih vegeterijanskom paštetom spravljenom od izmrvljenih kokošjih kanđica; dakle, za tu paštetu nije trebao ubiti nikakvu životinju, nego samo kokoški iz usluge podrezat preduge kanđice. Hrgovićka je, koliko sam shvatio, pod utjecajem nekog oksfordskog moronka Jonathana Safrana Foera i njegove publicističke knjige Jesti životinje prestala jesti meso i počela, u pratnji gej aktivista Gordana Duhačeka, posjećivati farme u okolici Zagreba i životinjama koje žive u u kavezima u neživotinjskim uvjetima olakšava patnju i uzništvo čitajući im svoje prozne zapise u kojima su glavni akteri perad.

Za čitavo to vrijeme ja sam šutio. Tek kad je Mima Simić okrutno počela gadit nedavno objavljenu zbirku priča svog brata Romana, odlučio sam se uplest u razgovor.

– Lako je vama lejzbama pljuvat tu njegovu knjigu… – otpočeo sam uzjogunjeno. – On je, za razliku od vas, morao podići dvoje djece i normalno da mu je ta trauma toliko obuzela duh i misli da je o tome, bez onog nužnog ironijskog odmaka, morao sastaviti zbirku priča… Priča Dvoje djece ogledni je primjer tog gotovo blogerskog istresanja roditeljske muke. Naravno da te buđave nevolje ne zanimaju nikog osim drugih roditelja. A ni oni pak nemaju vremena ni volje čitat o govnima u koja su i sami do grla uronjeni…

– Tako je, ti iscrpljeni roditelji, radije će pročitati nešto pustolovno i zabavno, nešto što će ih barem na tren odmaknuti od njihove mučne svakodnevice, a to su na primjer Mimine šerlokholmskovske pripovijetke Pustolovine Glorije Skot. –  Nora Verde slavodobitno je potapšala Mimu po ramenu.

Pogledaj, pomislio sam, kako je ratoborno zatresla šiškama, kao dalmatinske majke kad se u parku na Sustipanu spremaju skočiti u obranu svojih sinova koji su se posvađali čiji čača može potakljat više poma u jednom danu. Iziritiralo me to njihovo lejzbo sestrinsko podržavanje na kojem bi im pozavidjeli i Miljenko JergovićMuharem Bazdulj; ta dvojica patentirala su kako jedan o drugom nadaleko širit dobar glas.

– Kako god, vi lejzbe bi bile užasne majke – odlučio sam ih pokušati isprovocirat po svaku cijenu. – Dovoljno i jedna majka sjebe dijete svojim razmaživanjem, a zamisli da još ima dve majke. Katastrofa. Svijet bi se nakrcao malim monstrumima. Ima Crkva pravo što se tome protivi. Sutra u to ime idem na nedjeljnu misu u Katedralu.

– Po tebi bi onda bi gejevi bili idealni za odgoj djeteta – veselo se upleo u raspravu na šank upravo pridošli Dražen Ilinčić, autor prvog hrvtaskog gej romana, provokativno nazvanog Berlinski ručnik.

– Pa da…  – nastavio sam. – Ne bi ih opterećivali onom odvratnom, dinaridsko posesivnom majčinskom ljubavlju koja od sinova kasnije napravi osjetljive, slabomude pjesnike spremne maminom britvicom za brijanje pazuha izrezati žile u kadi ako im isti takav pjesnik Nikica Petković napiše lošu kritiku u onoj svojoj kolumni u provincijskom Novom listu ili ako im je uopće ne napiše. Dva pedera bi svog sina pustili da nesputano štipa potencijalno opasnog psa lutalicu dok oni na klupici pred dućanom piju pivo. I mali bi izrastao u normalnu samopouzdanu osobu, osnovao svoju firmu ili obrt…

– Ti si sigurno isto taj slabomudi idiot za kojim je mama do sedme godine trčala sa kruhom i masti po đakovačkim poljanama samo da bi se smilovao pojesti koji zalogaj – začuo sam Noru Verde.

– A ti bi i od Ramba napravila osjetljivog  pjesnika i maminog sina Rimbauda! – procijedio sam i bez pozdrava otišao iz Kina Tuškanac.

Neka Stojka vidi da nisam njezin otirač, i da me zaboli kita za nju i njezine lejzbe koje su se sve redom morale odreći Kraševog Bananka jer ih previše podjeća na nenadignuto muško spolovilo. Dobro kaže moj stric Peko, ženska te više cijeni kad je odjebavaš i kad si hladan prema njoj. Neka se sama po ovoj hladnoći i snijegu vraća u ono svoje Zapruđe gdje je u mraku može presresti zlokobni Riper Dudo iz Čipsa. A mogla je prespavat kod mene u puno bližoj Plitvičkoj. Možda i postat gravidna, pa ići u Dugo selo na dječje rođendane kod svog milog pisca i aktivnog feminista Romana Simića Bodrožića. A ovako… čak ju je i dobrohotni pisac Mirko Kovač odjebo; onaj intrevju za koji se čitav tjedan grozničavo spremala pitanja, odgodio joj je tek za pred kraj idućeg mjeseca jer navodno ga do tad neće biti u Zagrebu.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More