Zašto se ženska autobiografska proza smatra znakom slabosti?

lonacSjedio sam u Van Gogu preko puta EPH zguren nad Čadežovim laptopom.

On me preko skajpa spojio s norveškim piscem Karlom Oveom Knausgardom koji je svoju autobiografiju napisao na biše od tri tisuće stranica. Na mješavni engleskog i esperanta govorio sam mu u ekran:

– Karl Ove, možeš li mi molim te na mejl poslat nekakve tri, četiri rečenice o mom pisanju tako da tvoje ime mogu stavit na pasicu iduće knjige kao što je Perišić na svoj novi roman Područje bez signala stavio Franzenovu izjavu o njegovom romanu. A, ti si za Franzena Tolstoj, Karl Ove, obožavam tvoju knjigu! Ovaj prvi tom Moje borbe što su je preveli na hrvatski! Ja bih onda možda došao i do tebe u Norvešku da tamo napravim u nekom hotelu intervju s tobom kao što je Perišić s Franzenom. Ti bi onda bio kao neki moj zvijezdani zaštitnik. Kao, ti i ja smo u kompi… Ti garantiraš za moj proboj na strano tržište! Tebi ni iz džepa ni u džep… Tko zna uopće za hrvatske pisce… Tebi je to par općenito sastavljenih rečenica, a meni bi to bila totalna špica: Svirac na novoj knjizi ima Knausgardovu preporuku! Kako bi to jebeno zvučalo ovdje kod nas! Pogotovo što i ja evo već pišem treći tom svoje autobiografije! Bilježim sve svoje zgode bez ikakvih ograda, uglasvnom linearno, ali se kao i ti vraćam u svoju prošlost kad osjetim zov za tim! U meni fakat imaš svog hrvatskog pandana! Daj molim te sastavi mi tri rečenice za pasicu! Please, Karl Ove!

Šutio je s druge strane ekrana. Da, bio je jebeno šutljiv, baš kako mi ga je Čadež i opisao.

U tom trenutku u Van Gog upala je novinarka i spisateljica Mirjana Dugandžija. Došla je do nas. Kad joj je Čadež šapnuo s kim pričam preko skajpa i što od njega tražim, Mirjana se izbezumila.

– Ja sam to htjela tražit od Knausgarda preporuku za svoju novu autobiografsku knjigu, nastavak moje prve autobiografske knjige Nekoliko dana kolovoza! Daj mi ga… – izgurala mi se za laptop.

Nisam se dao. Odgurnuo sam je što sam mogao blaže.

– Karl Ove se za mene zainteresirao – rekao sam joj.

– Odvratni ste vi muški… Kako se držite zajedno, podržavate jedni druge u pisanju tih svojih autobiografija u kojima cendrate za svojim mrtvim očevima! Skoro nikad ne cendrate za izgubljenim ljubavima, nego ridate za tim svojim mrtvim tatekima koji su svi redom uglavnom bile neke pijane protuhe, puco im je kurac za vas sinove… Zamijenili bi vas za bocu votke! A kad riknu od alkohola, vi onda pišete knjige o njima… U kojima na kraju između redova ipak volite te svoje tatice i kako vam je užasno što su umrli tako jadno! A žene uglavnom opisujete kao potrošnu robu! Kao što su vaše majke tim vašim cugerskim očevima bile potrošna roba!

Onda se unijela Knausgardu u ekran.

– A, ti Karl Kljove, još kroz cijelu knjigu tom svom pijanom ocu tepaš „tata“… I sav se rascvateš od pomisli da je on, da je poživio, mogao pročitati tvoj roman i reći ti, bravo sine, što ti skoro nikad u životu nije rekao, a ti si čeznuo za time!

Odmaknula se od laptopa, pa nam se sad svima zajedno obraćala, Čadežu, Knausgardu i meni:

– Da, jedan drugom titrate jaja, sažalijevate se međusobno čitajući te vaše ispovijesti! Poslije bi se takvi ožalošćeni sva trojica mogli zveknut u veceu! Čitate si tu svoju autobiografsku prozu i govorite si, joj kako smo jadni, kako nam je tužan život, ah di su naše tate… umrli su, pod zemljom su, ah, jao, jao, naši dragi tate! Mrzili smo ih, ali zapravo smo ih tako jako voljeli, ah, da bar postoji onaj drugi svijet da ih tamo ponovo sretnemo i da im napokon tamo kažemo koliko smo ih zapravo voljeli!

– Daj, Mirjana, smiri se – pokušao je Čadež.

– Ali kad mi žene pišemo autobiografsku prozu u kojoj pokazujemo da vi jadni muškarci niste sposobni za istinsku ljubav, onda vam je to fuj patetično, onda zivkate onog olinjalog Mandića da ponovi svoje jebotvorine o ženskoj kuhinjskoj prozi! Tumačite to kao naš znak slabosti… A, zapravo ste vi jadni i patetični! – nije se dala Mirjana.

Pa je još nadosolila:

– Mi da bi pisale o sebi moramo kvorumaški mrviti svoju prozu na neke zakamuflirane fragmentarne odjeljke i onda to upakiravati u neku općedruštvenu priču o pederima, lezbama, Srbima kao Olja Savičević. Zato su njoj i dali nagradu T-portala, a moju iskreno, jasno napisanu autobiografiju ostavili su u magarećoj klupi finala! Jer je gospodi muškima u žiriju to valjda bilo degutantno da se jedna žena tako javno ispovijeda! I opet je onda podrignuo onaj Mandić u žiriju da se on gnuša autobiografske proze! Što ga nije sprečavalo da nam svima uvali tri knjige o svom životu! Napisao bi i četvrtu, ali je vidio da je smorio publiku sa svojim životom…

Tko zna koliko bi ona još tako da nismo začuli kako netko glasno rida. Osvrnuli smo se oko sebe. Svima su oči bile suhe. Onda je Čadež pokazao na ekran laptopa.

– To Karl Ove plače! – rekao je.

Mirjana i ja opet smo se natisnuli uz ekran. Fakat, Karl Oveu slijevale su se suze niz lice.

– Tydeligius vare fedre… Tydeligius vare fedre… – grcao je.

– Što to govori? – pogledao sam prema Čadežu.

– Jadni naši očevi. To govori – procijedio je Čadež.

– Isključi skajp. Dosta je patnje. Zamolit ću nekog drugog pisca za par riječi za pasicu. Možda onu što je napisala Pedest nijanse sive – muklo ću.

– E, nju ću baš ja! Ona zna što je erotika i istinska žudnja! Nju ću ja! – opet mi se i u to ubacila Dugandžija.

– Onda ću ja Perišića. Ako moj ajfon dopire do njegovog područja bez signala – rezignirano ću.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

***Ilustracija teksta: Lonac

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More