Zašto nitko ne piše krimiće o Jugoslaviji

Na početku tribine „Socijalni aspekt krimića“, održane u subotu uvečer u ZKM-u u sklopu Festivala svjetske književnosti, voditelj Goran Gavranović je rekao da je najpopularniji žanr, kriminalistički roman, od svojih početaka do danas doživio puno promjena u umjetničkom dosegu te zaključio da danas mnogi koriste krimić da bi zapravo pisali o psihopatologiji društva.

Krimić je, rekao je Gavranović, pogodan da govori o svim segmentima anomalija u društvu, od vrha do dna. Zato je za sugovornike izabrao ovo troje gostiju – Kjell Ola DahlaNadu Gašić i Juricu Pavičića – za koje mu se čini da baš zato pišu krimiće, da bi progovorili o psihopatologiji društva.

Na to je Nada Gašić pompoznim glasom, kao da najavljuje reportažu o najezdi vrana u Dobro jutro Hrvatska, rekla:

– Vrlo svjesno zlorabim kriminalistički žanr. Nisam nikad odgovorila pišem li ja doista kriminalističke romane. Narušavam kriminalistički žanr kad god ja hoću i kad osjetim da mi to treba.

Zatim je još pompoznijim glasom dodala:

– Za mene je pisanje kriminalističkih romana poput igre papirnatim zmajem. Ja ga kontroliram koliko hoću i puštam ga da slobodno leti kad god ja to hoću.

Gotovo svi u publici ostali smo zadivljeni ovom efektnom, gotovo biblijskom metaforom.

Jurica Pavičić je rekao:

– Krimiće pišem jer volim iscrpno opisivati svijet oko sebe, realnost, a s druge pak strane volim pisat napetu, uzbudljivu fabulu… A takve fabule te dovode do zločina. U svojim romanima uglavnom bježim od klasične strukture krimića.

Kjell Ola Dahl, norveški pisac krimića, također je rekao da mu krimić služi da piše o suvremenom društvu, ali i o pojedincima koji čine to društvo. Preko krimića se, po njegovom mišljenju, društvo može shvatiti na bolji način.

Onda je voditelj ponovo zaključio da piscima krimić služi da se piše o društvenim anomalijama, da se progovori o socijalnom aspektu. Na to je Nada Gašić dovela u pitanje sam opis tribine “Socijalni aspekt krimića”.

– Pa ne postoji ni jedan krimić koji se ne bavi nekim socijalnim problemom, jer ubojstvo čovjeka je najekstremniji oblik nasilja nad zajednicom. Socijalni elementi uočavaju se i kod Agathe Christie – rekla je.

Na to je Pavičić rekao da je krimić početkom dvadesetih prošlog stoljeća postao zamjena za socijalni, društveni roman kakve su nekad pisali Balzac i Stendhal.

– Ipak, moje mišljenje je da krimić danas uopće nije najpopularniji žanr. Danas je najpopularnije pisanje o vampirima.

Onda je Nada Gašić rekla da je pročitala romane Kjell Ola Dahla i rekla da u njima osjeća da se događaju u jednoj od najbogatijih država u Europi, u Norveškoj. Na primjer, u njegovim romanima socijalne radnice imaju lijepo i skupo uređene stanove, što bi u domaćim krimićima ispalo neuvjerljivo. Također je zaključila kako je neobično da sad najviše krimića pišu Skandinavci koji imaju najmanju stopu ubojstava u svijetu.

Kjell joj je na to odgovorio da je sve to istina, ali da usprkos bogatstvu, Norvežani imaju jako puno samoubojstava i narkomanije.

– To znači da ipak nešto nije u redu u tom društvu – rekao je. – I sam sam radio s ovisnicima, vidio koliko se truda ulaže da se ti ljudi vrate u normalan život. U svom romanu htio sam pisati o beznađu toga kad vidiš kako se narkoman nakon toliko truda jednim novim ubodom vrati ponovo na dno.

Još je dodao u vezi bogatstva:
– Kad živite u bogatim zemljama, tamo je sve biznis, pa i te ustanove za odvikavanja od ovisnosti… A gdje je god zarada glavni cilj, ima i puno zloupotrebe. O tome pišem.

Pavičić je rekao da je po njemu svaki oblik duštva pogodna inspiracija za pisanje krimića. Njemu je žao što se u socijalizmu nije pisalo više krimića i čudno mu je kako to da danas nitko ne piše krimiće čija je radnja smještena u socijalističku Jugoslaviju. Po njemu je, na primjer, slučaj Perković, gdje je emigrant ubijen jer je znao za korupciju nekog socijalističkog moćnika, odličan predložak za neki lekareovski roman.

– Svakodnevno čitam novine i u njima gotovo svaki dan vidim temu za neku gotovo šekspirijansku dramu, pogotovo u politici. Teme za krimiće također nalazim u malom oglasniku i rubrici “Umrli”, pogotovo onoj u Slobodnoj Dalmaciji.

Zatim je rekao da za krimić ipak nije dovoljno naći intrigantnu temu, nego je vrlo važno naći način na koji ćeš ju književno obraditi, kako ćeš napraviti da ona bude nešto puno više od reportažnog teksta.

Kjell je također rekao da mu je vrlo važna uvjerljivost teksta, da se čitatelj uvjeri da se sve to u knjizi doista dogodilo.

– Evo, baš sam danas pročitao krimi priču jednog pisca… I nisam povjerovao u nju, bila je previše luda, nevjerojatna za moj ukus. Ja pišem o običnim ljudima, puno istražujem prije pisanja romana.

Rekao je da njega u njegovom pisanju ne zanima zašto je netko nekoga ubio, nego ga zanima kako ljudi, zajednica, reagiraju na to ubojstvo. To je njegov pristup krimiću.

Željko Špoljar

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More