Zašto neću odgovoriti Slađani Bukovac

LijaKad radite kao novinar u dnevnom listu, tijekom godina pod ruke vam neizbježno prođe hrpa pisama čitatelja. Manji postotak njih čine suvisla, argumentirana reagiranja na određeni tekst. Većinom se, pak, radi o nemuštim buncanjima koje drhtavom rukom ispisuju slabo pismeni dokoličari, gnjevni vjerski fanatici, agilni brojači krvnih zrnaca čije poimanje svijeta ne izlazi iz okvira bipolarnog sustava partizani – ustaše, oni koji i u suhom izvještaju o početku peludne sezone vide masonsku zavjeru, a nađe se i onih koji se smatraju stručnjacima u područjima koja su nekad davno zapišali kakvim promašenim javnim prilogom i potom opet utonuli u anonimnost. Pismo čitateljice Slađane Bukovac, kojoj je zasmetao moj tekst o čitanju zatvorenicima u Varaždinu, sadrži elemente svega navedenog.

Iako je arteist.hr otvoren za javne polemike u polju kulture, kojih posljednjih godina nasušno nedostaje, uredništvo ne kani davati prostor frustriranim hejterima. Njihova su ionako bespuća Interneta u koja pripuštaju anonimne komentatore. Slađani Bukovac, čitateljici iz Poreča, mjesto je tamo.

No, ona se s time ne želi pomiriti. Metiljskom upornošću, svojstvenom određenom broju revnih aspiranata na mjesto u rubrici “Pisma čitatelja”, ta se bivša novinarka i spisateljica uprla da pod svaku cijenu osvoji malo pozornosti za svoj sastav o mome tekstu. Prvo je pokušavala zametati prepirke na Facebooku, uvjeravajući slučajne virtualne prolaznike da je ta reportaža iz zatvora pogrešna i nedopustiva, ali kako tamo nije uspjela naći nekoga tko bi se složio s njome, namečila se da drugdje regrutira sumišljenike.

Slađani Bukovac neću odgovoriti iz nekoliko razloga. Prvo, bilo bi nehigijenski hvatati se u koštac s tekstom koji je toliko zapljuvan od afekta, kivnje i bijesa. U maniri agresivne nasrtljivke s napetim žilama na vratu, ona otvara pismo ne uspijevajući se suzdržati da ne kaže kako ju je, prije svega, iznerviralo to što je “postigao solidan broj šerova, lajkova, tvitova, postanja, i drugih ljupkih afirmativnih glagola koji se odnose na društvene mreže”. Kako odgovoriti na to osim isprikom što se tekst posvuda prenosio i što joj je to nanijelo toliko patnje. Iskreno mi je žao svakoga tko toliko pati. Ali, medicina je uznapredovala, i za to ima lijeka.

Gospođu Bukovac lako je razjariti. Para joj pišti na uši jer, kad sam išla u varaždinski zatvor, nisam očekivala da će u publici, između desetak ljudi, sjediti i muškarac koji je usvojio dvije mentalno zaostale djevojčice i godinama ih silovao. Bukovac je upravo predinfarktno uzrujana što je meni bilo nelagodno zabavljati tog čovjeka svojim pričama. Trebala sam se osjećati dobro s monstrumom pedofilom, poručuje ona, u maniri srednjovjekovnog inkvizitora koji zamahuje buzdovanom na sve koji ne misle i ne osjećaju kao ona.

Slađana Bukovac je, ustvari, nalik onim islamskim fanaticima koji bi, da postoji čitač misli, rezala uši i nosove svakome tko ne misli kao ona. Neću joj odgovoriti zato jer se s takvim jurišnicima ustvari ne može polemizirati. Oni razgovore vode bajunetama i pljuvačkom, a ne riječima.

Na kraju, jedno moram priznati našoj čitateljici. Skrenula mi je pozornost na, kako je napisala, “šund opis” pedofila; u mome tekstu, on je “nakeženi sjedokosi tip”. Toj se njezinoj ocjeni ne bih suprotstavljala; Slađana Bukovac zna sve o šundu, u svome romanu Rod avetnjaka o psihijatrijskoj ordinaciji kao alegoriji hrvatskog društva, što ga je književna kritika zgazila kao hrušta, podigla je spomenik šundu i u polju literarne kuruze stekla autoritet koji nitko ne može poljuljati.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More