Zašto mrzim azilante

Romper StomperShvatio sam da ipak nešto nije u redu s mojim književnim uspjehom. Ljeto ti najbolje pokazuje jesi li ili nisi uspio u bilo kojoj vrsti umjetnosti.

Ako te zaskoči osmi mjesec, a ti si još uvijek u Zagrebu bez izglednog poziva na ikakav filmski, književni ili likovni festival, znači da si teška luzerčina. Ista je stvar i s novinarima: oni koji u osmom mjesecu ostanu u Zagrebu tretiraju se maltene kao gubavci. Najbolje ih se kloniti u širokom luku, njihova guba može prijeći i na tebe. Čak se i Čadež ove godine odvukao u Dubrovnik pratit Dubrovačke ljetne igre. Preko sinovog ajfona slao mi je selfije s glumicama. Ne znam tko mu je to omogućio, pohvalio mi se nadmeno da se za njega počela zauzimati jedna utjecajna osoba iz takozvanih viših društvenih krugova.

I još na sve to, do mene su sve više dopirale glasine da me Stojka vara s nekim crncem, azilantom iz prihvatiliša u Dugavama. Zadnje mi ju je došla drukat blitvarka Franka. Čak mi je rekla i puno ime i prezime tog crnca: Malembelebe Agulausa.

– Tip ti svira džez gore u Potepuhu. Stojka ga fotka na ajfon dok udara po klaviru, zaljubila se ka krmača…

To me toliko rasturilo da sam u pet minuta poloko litru Simfonije i onda si u teškoj muci običnim žiletom obrijao glavu. U pijanstvu me uhvatilo neko mutno nadahnuće da bih možda mogao prebiti Malembelebea. Ali sva ta moja agresiva na kraju se iscrpila u tome da sam iduće jutro pomamno iščitavao Elbekove „Elementarne čestice“, onaj dio di glavni lik Bruno počne pisat rasističke pamflete jer se djevojka koju je on očajnički želio podala crncu. Te pamflete nosio je Filipu Solersu na čitanje, uglednom pariškom intelektualcu čiji je roman „Prebučna samoća“ na srpski preveo Danilo Kiš. Jedan od tih pamfleta umetnut u „Elementarne čestice“ stalno sam iznova čitao, osjećajući sve veću provalu bijesa prema crncima, Malembelebeu prije svega: „Mi zavidimo crncima i divimo im se jer želimo po uzoru na njih ponovo postati životinje, životinje s velikim kurcem i sićušnim mozgom kao u gmazova, koji je kod njih dodatak kurcu“.

Ali kad sam malo došao k sebi, poput svakog mekušca, uplašio sam se svoje mržnje, nisam znao što bih s njom točno napravio, a da ne najebem – jer lako je moguće da Malembelembe u samoobrani krvavo namlati mene. Bilo mi je nekako komotnije predati se razmišljanju o Elbeku. Koji je osim kroz svoj alter ego, Brunu, mržnju prema crncima iznio i u ranom eseju o svom omiljenom horor piscu H.P.Lovkraftu. Elbek s neprikrivenom nasladom iznosi primjere Lovkraftovog viktorijanskog gnušanja spram crnaca: „U metrou će ga gurati masni i iscereni mulati, odvratni crnci nalik divovskim čimpanzama. Nailazit će na njih u redovima kad bude tražio posao, i s užasom ustanoviti da  njegovo aristokratsko držanje i rafinirano obrazovanje obojeno uravnoteženim cinizmom nisu nikakva prednost. To nisu vrijednosti koje se traže u Babilonu; tu vlada lukavost i brutalna snaga, čudovišni mješanci koji poskakuju apsurdno se gegajući.“

Prisjetio sam se da su Elbeka svojevremeno u nebesa uzdizali Perišić i Matanić, pogotovo taj roman „Elementarne čestice“. Jedino se Jergović obrušio na Elbeka, njegove romane nazvao je odurnim, rasističkim pamfletima bez ikakve literarne vrijednosti. Tako je i nastala ona čuvena polemika u kojoj je na kraju Jergović Elbekovom hrvatskom izdavaču, Draženu Katunariću, poručio da si puca u glavu. Na to je pak Daša Drndić preko Novog lista poručila Jergoviću da je on fašist, jer samo fašisti ljude tjeraju na to da si sami pucaju u glavu. Jergović joj se kasnije osvetio tako što je u nekom intervjuu Dašine romane proglasio „kuhinjskom prozom“.

Da, pomislio sam, na kraju se sve svede na mržnju, osvetu. Čak i te novinske polemike koje se počnu vodit oko nekih nazovi plemenitih ciljeva, na kraju završe u kaljuži sitnih taština, teških malicioznosti i osobnih interesa. Zato su intelektualci toliko svima i odvratni. Kad dođe do napetih, zajebanijih situacija u društvu, prvi po glavi dobiju intelektualci, ukoliko na vrijeme ne odmagle iz države. I nađu se u nekoj stranoj, nepoznatoj zemlji u kojoj će im novinske redakcije plaćati tekstove jedino ako u njima žestoko pljuju po državi iz koje su pobjegli – jer što bi ih drugo od takvih emigrantskih intelektualaca uopće drugo i zanimalo čitat.

Zajebano, sve je to jako zajebano. Ako se zbog ljubavne boli okuražim i napadnem Malembelembea, mogao bih na kraju ja završiti negdje u emigraciji, zauvijek stigmatiziran kao teški rasist. A meni koji ne znam engleski, završiti u emigraciji bilo bi isto kao da su me lansirali na Mars ili Jupiter. Moram biti oprezan, ne smijem se prepuštati emocijama.

Koji dan kasnije, kao čvornati prst sudbine, na mejl mi je došao poziv Marijana Grakalića – on svoje književno-pijanačke tribine ne drži više u Cinkušu na Gornjem gradu, nego u Potepuhu na Dolcu, neka dođem u utorak u devet, gost mu je Pero Kvesić, bit će i džez svirke uživo… Džez svirke! Doslovno sam se počeo trest od jada pomiješanog s bijesom. To će  Malembelembe svirat džez na Grakalićevoj tribini… Odurno! Hoće li mu Stojka okretati note na klaviru, ili se džez svira bez nota kao što se automatsko, nadrealističko pisanje piše bez ikakvog koncepta i plana, samo se pusti da podsvijest provali na papir kao govna iz tamponima zapušene klonje. To je taj njihov džez… Kojeg ni prije nisam podnosio, a sad sam ga, zahvaljujući Malembelebeu, totalno zamrzio.

U utorak mi đavo nije dao mira. Nakon teških unutrašnjih previranja ipak sam otišao u Potepuh na Grakalićevu tribinu. Uspinjao sam se na Dolac kao na stratište. Još me gore pored Potepuha dočekao onaj odurni kip Petrice Kerempuha, simbol svih budalaša, pučkih degenerika, kretena kakvim sam se i sam osjećao.

Pero Kvesić došao je i nastupio sa svojim starim psom Plutom. Fakat je, pomislio sam, postao ko neki književni Ibrica Jusić. Kvesić je govorio o tome kako se preko interneta priključio nekom pokretu koji se bori da se svakom čovjeku, radio ili ne, osiguraju minimalne potrebe za život: hrana, zdravstvena zaštita i krov nad glavom, dakle newmarksizam. U tom trenutku za pianino što se nalazio iza Kvesića i Grakalića, zasjeo je mladi crnac. Bio je vitke, čvrste građe, moderno odjeven, s nekom kul frizurom koja je bacala na sedamdesete. Kvesić i Grakalić, s tim svojim Ožujanerima, prslucima i sakoima, naspram njega su djelovali kao penzići s dugavskog boćališta. Ja sam pak, sa svojom obrijanom glavom i socijalnim đozlama, izgledao kao otužna štreberčina koju su skinsi prihvatili iz sažaljenja, da im sastavlja nacističke proglase, pamflete.

Crnac je počeo prebirati po dirkama klavira. Ustao sam i otkoračao do Grakalića. Šaptom sam ga pitao zna li kako se zove taj crni džezer.

– Mabalambada, tak nekak.

– Malembelebe?

– Je, tak je. Lepo kaj si došel. Popi si nekaj.

Grakalić je prijazan lik starog kova, voli dobru i lošu kapljicu, sve vrste žena, rimovanu poeziju, stare, lepe purgerske običaje, trošne, gornjogradske hiže, šatru iz filma „Kužiš, stari moj“.  Ali zauvijek mi se zgadio kad sam nakon tribine spomenuo Malembelembea. Stojkin crnac se, čim je završio sa svirkom, izgubio iz Potepuha, otišao nekud s nekim svojim frendovima, također crncima. Uglavnom, na spomen džezera, Grakalić je, uz onaj svoj zdrmani, polupohotni osmijeh, počeo sipat ko navijen:

– Malambada je jeben dečec. Neki dan mu je tu došla puca, književnost mala studira, ko ti Pavel, možda je i poznaš… Nije baš nekaj fesjt zgodnički komad, al se voli dobro poštrajbat…  Tolko se napalila dok je Malambada lupal po klaviru, da ga je posle maltene na silu odvlekla tu dole u podrum. Čulo se do gore kak ju je Malambada hoblal. Puca je kričala kak onaj lav na odjavnoj špici Tomija i Đerija…

Došlo mi je da Grakaliću zgnječim naočale, počupam mu svu gustu, sijedu kosu, pa da i on izgleda kao skinjara iz „Romper Stompera“. Ali sjetio sam da se svako malo kurčio kako je nekad davno preko Jože Manolića deset godina trenirao ragbi u Argentini i da može prebit svakog tko mu se suprotstavi. Sva sreća da ga je Kvesić brzo prekinuo i uletio sa svojom spikom kako se mladi pisci danas najbolje mogu probiti preko interneta, urednike su zamjenili lajkovi. Da nisam bio tako sjeban, složio bih se s njim i produbio tu spiku. Ali ovako sam se ko prebito pseto odvukao natrag u Plitvičku i tamo pijan plakao Jergovićevoj kozi na ramenu, odnosno na rogu; uhvatio sam je za rogove i ridao u gaćama umazanim prolivenim Simfonijom. Takvog me zatekla blitvarka Franka koja je oko ponoći došla provjeriti kako sam.

– Oli ti to obavljaš neki sotonistički obred po naputcima Alistera Kroulija?  – blenula je u mene i kozu. – Upravo sam u Arheološkom bila na predavanju Milane Vuković Runjić i Danijela Rafaelića. Govorili su o utjecaju staroegipatskih demona na Alistera Kroulija i na današnje društvo. Bilo je jezovito, ali i uzbudljivo.

– Jel Milana opet spomenula da je Ninoslav Pavić utjelovljenje nekog od tih egipatskih demona? Iznijela je tu tezu u knjizi „Novinari i demoni“ – bezvoljno ću.

– Je… Rekla je da je Pavić u službi Tota. To je egipatski bog mjeseca, ali i bog pisara, mudrosti, magije. Ali uskoro će ga porazit puno moćniji čovjek koji je u službi boga Ra, boga sunca, najvišeg boga egipatskog pantenona.

– Znači, novinarima će napokon zasjati sunce – malaksalo sam gladio Bijelkinu umrljanu, ljepljivu dlaku.

– Govorila je Milana i o osnivaču američke masonerije, Albertu Pajku. Rekla je da je on predvidio tri svjetska rata i točno opisao na koji će se način zakuhat sukobi. S obzirom na ove pokolje u Gazi, Treći Svjetski je očito pred nama. Pajk je napisao da će se taj rat razvit na sukobu cionizma i Islama.

– Ma, nek sve ode u pizdu materinu. Za mene bi tako bilo i najbolje – Nategnuo sam iz boce.

-Ne bi bilo loše da zamoliš Milanu da ti baci Kroulijev tarot. Možda ti budućnost i nije tako crna kako ti se sad čini…

– Vjerojatno bih izvukao kartu na kojoj crni vrač šilji bijelu princezu – procijedio sam.

Na spomen seksa, spazio sam kako su Franki, u polutami sobe zabljesnule oči. Progutala je knedlu i promrsila:

– S tom obrijanom glavom, kozom i licem podbulim od alkohola, pariš mi se pljunuti Alister Krouli. Milana je rekla da je bio ružan, užasno smrdljiv, ali žene mu nisu mogle odoliti, podavale su mu se čim bi ih pogleda… Jako me uzbuđuješ takav sjeban, Pavle… Hoćeš li svoju pisaljku uposlit za pisanje na mojoj „Pički“? Mislim na onaj moj feministički portal… Na jesen ću ga pokrenut i totalno sjebat Vox Femine – Zadigla je šarenu suknju iznad golih butina, tako da joj se vidio obrub crnih, čipkanih gaćica.

– Iš, beštijo, iš! – potjerao sam Bijelku u kupaonu.

Nisam želio da životinja gleda orgije koje će se dogodit, pa da to kasnije na dulitlovskom jeziku prepriča gazdi Jergoviću; on bi, kakav je, o tome sastavio tekst gori nego o Bregovićevom kućnom porniću.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More