Zašto je Dragojević odbio podijeliti Ininu nagradu s Matvejevićem

Ovih zadnjih tjedan dana stalno me iz Đakova na mobitel nazivao redakcijski kolega Pavle Svirac.

Nešto je zaludio tamo u Đakovu, napopastio se sumanuto da svoju knjigu “Književna groupie” objavi u nakladi “P.I.P. Pavičić”. Preko interneta je saznao je da se redakcija te izdavačke kuće nalazi u Dugavama, u ulici Svetog Mateja, pa me ugnjavio da odem tamo izviditi malo situaciju, eventualno porazgovarati s izdavačem Josipom Pavičićem.

– Ti ionako stalno navečer šetaš s psom po tim usranim Dugavama, ništa te to ne košta… A ja ću ti bit zahvalan do groba – rekao je Svirac.

Potražio sam tu redakciju i našao je u prizemlju jedne od dugavskih zgrada u blizini popularnog novozagrebačkog restorana “Kod maca” u kojem se dobivaju džinovske porcije i u kojem se svake srijede nalazim s novinarima najopskurnijih hrvatskih portala, onih koji se bave sablastima, spiritizmom i svim mogućim nadnaravnim pojavama. Volim te novinare, rade svoj posao sa žarom i imaju vjernu publiku. Dok večeramo, njihove dogodovštine s terena ježe mi kožu… Ali to je tema za neki drugi tekst.

Samo sam izvana, kroz ne baš najbolje očišeno staklo prozora pogledao tu redakciju P.I.P. Pavičića. Na bočnom zidu bila je rasprostrta hrvatska zastava. Na radnom, valjda uredničkom stolu, bilo je puno teglica s nekim sparušenim biljkama, očito dugo nezaljevanim. Nikoga nije bilo unutra.

Idući dan u knjižnici mi je posve slučajno na polici s dnevničkom prozom zapeo za oko dnevnik Josipa Pavičića naslovljen “Ako smo šutjeli, što je ovo?”. Posudio sam ga i doma ga nadušak pročitao.

Zainteresirao me iz profesionalne znatiželje, bio je to dnevnik iz godina kada je Pavičić radio kao novinar kulture u tada popularnom Vjesniku u srijedu. Iz tog dnevnika jasno sam vidio koliko je i tada, sedamdestih, bilo otužno biti novinar kulture… Iz Pavičićevih zapisa stalno izbija neka frustracija, pun kurac mu je tog posla, pisaca koji mu uvaljuju knjige, uvrijeđenih taština… Okrepa su mu jedino službena putovanja po Jugoslaviji  na kojima se predaje tamanjenju lokalnih specijaliteta, od čega mu raste trbuh i onda se sam sebi gadi zbog tih prežderavanja, čak se stilom fura na svog tadašnjeg uzora Krležu dok opisuje to razjebavanje mozga masnim, banjalučkim ćevapima…

Dosta se druži sa Igorom Mandićem koji u jednom trenutku napiše oštru kritiku pjesme koju je Goran Babić u “Oku” spjevao Titu. Pavičić tvrdi da je zbog te Mandićeve kritike Partija ukinula VUS.

Šta još ima u tom “Dnevniku”? Na primjer kako je žiri “Večernjeg lista” za najbolju kratku priču u zadnji trenutak povukao odluku da nagradu dodijeli Mirku Kovaču zato što je redakcijska vrhuška otkrila da “Kovač politički ne stoji baš najbolje”. I sve je puno takvih nekih sranja, stalno se nešto namješta, stalno se gleda podobnost… Na kraju ti se fakat smuče te sedamdesete… Shvatiš da je uvijek sve isti kurac, da se ništa ne mijenja.

Onda s tim žabokrečinastim lobiranjima oko nagrada ima epizoda kad je pjesnik Danijel Dragojević izabran da dobije Ininu nagradu 1975., ali pod uvjetom da je podijeli s Predragom Matvejevićem. Dragojević to odbije. Pavičiću je na kavi u “Mocci” potanko objasnio razloge odbijanja nagrade. Odbio ju je, dakle:

a) zbog toga što Matvejević ideologizira književnost, zbog čega je Dragojević 1969. napustio i Društvo književnika.

b) zbog toga što Matvejevićeva knjiga za koju je dobio nagradu ne pripada književnosti

c) zbog toga što Matvejević polemizira s Mandićem kao policajac i dogmatik

d) zbog toga što sumnja u objektivnost žirija; i Matvejević je bio član tog žirija, ali je istupio na vrijeme kad je vidio da će mu knjiga izaći; Matvejevića je za nagradu predložio Gustav Krklec na papiru memorandumom DKH, ali bez znanja Upravnog odbora.

Kasnije Matvejević optuži Dragojevića da je konzervativni klerikalac koji ne poštuje nagradu koju dodjeljuju vrijedni radnici INE.

Sljedeći put kad vidim Matvejevića na nekoj od promocija u Bogdanu Ogrizoviću pitat ću ga za to. Zanima me njegovo viđenje tog s Dragojevićem. Koji sam ja jebeni dosadnjaković… S kojim si ja sranjima okupiram misli, na šta gubim vrijeme, energiju… Nekakve buđave Inine nagrade… Koga to još više zanima osim eventualno Denisa Derka…. Koliko bi bilo zanimljivije da se prebacim na jedan od onih portala o natprirodnim pojavama, a ne da kopam po ovakvim odurno prozaičnim… Prekidam, pun mi je kurac ovog idiotskog teksta… Pavle Svirac me iz svoje đakovačke teške čamotinje uvukao u ovo žmukljarenje… Da ko zadnji kreten buljim kroz prljavi prozor redakcije “P.I.P.” Pavičić… Odoh sutra na Jarun na nudističku ako se maknu ovi sivi oblaci nad Zagrebom.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...